PROPOVIJED A 24. Nedjelja kroz godinu

«Idi i ne griješi više»
Kao praktikant sudjelovao sam jednom na biblijskom krugu. Moj učitetelj, koji je vodio ovaj krug, zahtijevao je od nas da u našoj fantaziji nastavimo pripovijest o preljubnici poslije spasonosnih riječi «idi i ne griješi više». Kuda je ona otišla? K svome mužu? K svojem ljubavniku? K svojoj obitelji? Nastavila živjeti u običajenoj okolici? U tadašnje vrijeme to nije bilo predočljivo. Žena je bila socijalno mrtva, usprkos spriječenog kamenovanja. Naš biblijski krug nas je htio osvijestiti kako se oproštenje ne može sastojati samo u oslobodilačkoj riječi. Oproštenje potrebuje jedan prostor u kojemu će se ostvariti i živjeti. Ova žena je mogla dalje samo živjeti u jednom krugu ljudi koji su joj dali novu šansu kao Isus.
Mi možemo naša razmišljanja i dalje razviti. Da li je uspjela s «idi i ne griješi više»? Kako su se ophodili novi poznanici i prijatelji s njom? Biblijska priča ne priča nam više. Iz priča koje život piše, znamo mi, da to nije tako jednostavno. Jednostavno je tražiti oproštenje. Teže je dati oproštenje. A najteže nositi oproštenje. Iznad svega kada se radi o egzitencijalnim pitanjima. Tamo gdje su ljudi uništili život ili nepravedno ga oštetili.

Čekati da pokrije trava
Ponekima uspijeva ovo kada nakon mnogo godina trava (zaborava) ovo pokrije. Prije nekoliko dana sam bio pozvan na jedno slavlje u Češku. Subraća mojega reda su sagradila crkvu i mali samostan tamo prije 100 godina, uz pomoć pretežno njemačkog stanovništva. Kroz mnoge godine je ovdje cvjetao život zajedništva. Na kraju II svjetskog rata bilo je protjerano njemačko stanovništvo. Na jubilarno slavlje su bili pozvani od češke župne zajednice također i prognanici, prijašnji svećenici i braća samostana. Mnogi su došli. Sjećanja na staru domovinu i vjerska iskustva djetinjstva su se probudila. Zamjenik biskupa je u Službi božjoj molio za oproštenje i zatražio oproštenje.
Ja ne znam što se dogodilo u ovom trenutku u glavama i srcima ljudi. Može li se nakon toliko godina oprostiti? Vrijeme se više ne daje vratiti. Končno nisu protjerači od onda identični više s gostoprimcima danas. Moguće da pomaže misao da je i vlastiti narod na sebe natovario neoproštajnu krivnju ili znanje, što su ljudi koji tamo danas žive teškoga preživjeli.

Oprosti nepravdu svome bližnjemu
zahtijeva Isus Sirach, jedan učitelj mudrosti Židova. On nabraja dva razloga: Kako mogu moliti Boga za spasenje i oproštenje svojih grijeha, a da sam ne oprostim? «Onaj koji je bez grijeha, neka prvi baci kamen», kaže Isus farizejima i pismoznancima koji su donijeli pred njega slučaj preljubnice. Oni su otišli redom, počevši od najstarijih. Svaki čovjek je upućen na oproštenje, na oproštenje od bližnjih i na oproštenje od Boga. Isus Sirach podsjeća pored toga na savez s Bogom. On je svjestan da samo Bog može prevazići zlo i izliječiti od zla. Osveta i mržnja ne mogu ispraviti učinjenu nepravdu niti zlo izliječiti.

77 puta oprostiti
zahtijeva Isus od svojih učenika. Ne samo 7 puta, već 77 puta. On naglašava svoj zahtijev s jednom izrazitom pričom, koju mi možemo samo teško ispuniti. Ona je nemilosrdna i strašna i suprostavlja se našoj uobičajenoj slici Boga.Ali možda je ova prejasna i primjerna priča nužna jer život priča priče koje su mnogo gore.
Više puta odlikovan film «Dead Man Walking» pojašnjava se sa smrtnom kaznom. On priča bez ustezanja i uljepšavanja priču jednog kriminalca koji je ubio jednog mladog para. Bez da krivnju stavi u pitanje, film dolazi do zaključka, da je i jedno legalno smaknuće ubojstvo koje ne može zločin okajati niti ispraviti.

Pomilovanje također za Marc-a Dutroux-a
U svezi s nevjerojatnim zločinom Marc-a Dutroux-a o obeščašćenju djece, ne od malo ljudi u Belgiji je opet nastao zahtijev za smrtnu kaznu. Na prvi pogled je ovakav zahtjev opravdan. Ja ga pak držim vrlo opasnim.
- Opasan, jer prije ili kasnije će se otvoriti vrata novoj nepravdi i obeščašćenju. Ophođenje sa smrtnom kaznom potvrđuje ovo u svim zemljama u kojima se ona prakticira.
- Opasan, zbog toga pak što drži ljude u iluziji da se nepravda može tako ispraviti. Nepravda se ne može učiniti neučinjenom. Dragovoljno okajanje može u najboljem slučaju biti jedan znak obraćenja i volje za ispravkom. Bez pitanja se društvo treba štititi od neuračunjljivih ljudi kako je moguće bolje. Ali može li kažnjavanje zaista donijeti zadovoljštinu?
- Opasan, jer ova kazna upravo poziva sukrivnju društva prenijeti na onog (jednog) na smrt osuđenog, te tako sebe samog oprati čisto. To biva jasno u otkriću oko Marc-a Dutroux-a. «Onaj tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen».

Druga strana opraštanja
Ali ne činimo li mi sebi sa zahtijevom da oprostimo 77 puta pomalo jednostavno? Ne briše li spremnost, iznad svega širenje ogrtača dobrote, razumijevanja i milosrđa, one vrijednosti koje se trebaju štititi s velikim naglaskom? Ne bivaju li zločini upravo kroz ove zahtijeve za oprostom omalovažavani? Konačno daje količina kazni hijerarhiju vrijednosti jednog društva. Pri tome se radi o višem nego samo o zastrašivanju (ne vjerujem da smrtna kazna više zastrašuje nego doživotna zatvorska kazna).
Zlo u ljudima se neće prevazići s oštrim kaznama i oštrijim zahvatima. Nije dovoljno zahtijevati smrtnu kaznu kao farizeji i zakonoznanci. Nije dovoljno pak da se ljudi (samo) izvinu da se oslobode od krivnje ili da se krivnja pogleda kroz prste. To je dug put za svladavnje krivnje i ovladanja nad zlom koji može samo zajednički uspjeti: krvnci i žrtve, sukrivci i sužrtve.
Ja želim da je svaki od nas dovoljno star i mudar kako bi shvatio: «Onaj tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen». I želim da postanemo s Božjom pomoći dovoljno jaki, kako bi načinili životne prostore u kojima se, «idi i ne griješi više», može živjeti.
P. Hans Hütter (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)