PROPOVIJED A 17. Nedjelja kroz godinu
Nebo u svakidašnjici
U našoj svakidašnjoj uporabi govora, vrlo često govorimo o nebu. Ova riječ prelazi češće preko usana nego što mi to možemo pretpostaviti. Započinje to kod jednog «za ime neba». Kada pada kiša tada upotrebaljavamo uzrečicu «nebo je otvorilo svoje brane». Ako se nekomu posebno nesto sviđa, može se tu i tamo «nebesko» čuti. Od svega se često u bečkim pjesmama pjeva o smrti, umiranju i nebu, na pr. u tekstu «prodajte moju odjeću, ja putujem u nebo», treba značiti: ja ću uskoro umrijeti. I čak kada mi psujemo nije rijetko nebo u igri - ali ovu uzrečicu neću bolje citirati.
Nebo nije samo iznad nas
Ta nebo nije samo iznad naših glava, već se može naći kao stalni pratioc u našem govoru. Često onda kada je nešto izvanredno. Što je pak točno ovo nebo? Kako bi vi opisali nebo u jednoj jedinoj rečenici? Nebo pronaći nije tako lako, jer - tako ja shvaćam - što tu zapravo treba tražiti?
Jedna «nebeska» priča
Ja bih htio usporediti nebo s nekoliko ljudi: kao žurnalist sam nekoga intervjuisao koji je otprilike jednu godinu u mirovini. Cijelog života (aktivnog) bio je angažiran socijalno i crkveno. Ali ovako jednostavno biti sada u mirovini, bilo mu je premalo. Prošle jeseni se odlučio da apsolvira kod biskupskog Caritasa jedan kurs o pratnji umirućih i o osnovnom znanju o radu s bolesnicima. Od zime posjećuje redovito jednu pacijeticu. Ona boluje od tumora i ima iza sebe nebrojene operacije i boravke u bolnici. Psihički -tako mi je rečeno- obilježena je od ovoga bola. Tako napr. se plaši ostati sama kod kuće u svojoj sobi. Na noćnom ormariću leži jedna pištaljka i ako njezin muž najmanje jednom u četvrt sata ne pogleda u sobu, ona misli da je napuštena, te onda pišti i zove ga. Ona tako prati, da li ju je njezin muž napustio (što on to nikada ne bi učinio) i da li se on brine o njoj.
Otkada moj partner intervjua posjećuje ovu obitelj i provodi s njima popodne, jednom u tjednu, promijenio se na pozitivno život bolesnice i njezinog muža. Žena ima konačno malo promjene, igra s posjetiteljem jednostavne igre karata ili domina. Njezin muž ima isto tako jedno slobodno popodne u tjednu koje koristi za duže poslove u vrtu, kupovinu ili može «pripremiti» nešto za slijedeći dan, kako bi bio duže slijedeći dan kod svoje supruge. U to popodne može čovjek - on je i stariji - u miru obaviti posjete liječnicima i ne mora se u prepunu liječničku praksu «ugurati», kako bi što prije bio kod kuće. Žena se raduje redovitoj posjeti ovoga moga partnera intervjua i ako mora na osnovu svoje neizlječive bolesti svakodnevno računati sa smrću, ona je našla opet životnu hrabrost - i radost. Ona planira slaviti upravo malo slavlje prigodom okruglog rođendana moga poznanika na dolazeću zimu.
Teologija i Crkva u konkretnoj svakidašnjici
Zašto pričam upravo ovu priču i ne pišem u teološkim dimenzijama Nebeskog kraljevstva? Posve jednostavno, jer ja vidim u ovoj priči bolju usporedbu s Nebeskim kraljevstvom, nego što to mogu izreći u stručnim teološkim pojmovima.
Ja pronalazim jednoga - koji nošen ljubavlju, brine se sam za svojega životnog partnera. Pronalazim jednoga koji nošen ljubavlju za nekoga, kojega na početku uopće ne poznaje, jednostavno hoće biti «tu». I ja vidim jednoga koji ima sreću da bude izabran za ljubljenog čovjeka; za kojega se drugi brinu i koji njima usprkos sve svoje krhkosti, ponekad i smućenosti i najtežom bolesti, beskrajno mnogo znači.
Za mene se ovdje događa Crkva. Ovdje je, kako bi to salop formulirao, «Crkva unutra, iako Crkva ne stoji kao natpis na tome». I tamo gdje je Crkva zaista unutra, tamo nije daleko udaljeno niti Nebesko kraljevstvo. Nebesko kraljevstvo - tako ja mislim - (također) je u našoj sredini. Mi moramo samo naučiti, njega vidjeti, prepoznati i možda živjeti.
Bernhard Zahrl (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)