Ne boj se! Samo vjeruj!

Ne boj se!

Dragi mladi, vjerujem kako ste primijetili da je jedna od češće spominjanih riječi u Svetom Pismu, ohrabrujuća riječ: „ne boj se!" Neki marljivi čitači Biblije govore da je sveukupan broj ove riječi, što u jednini, a što u množini, 365. Iako u ozbiljnoj egzegetskoj analizi sigurno ne bismo došli do tog broja, to nas ne treba spriječiti u razmišljanju da nam Bog svakoga dana, svakoga novoga jutra upućuje ovaj pozdrav: „ne boj se, dijete moje".
Kad preko vode prelaziš s tobom sam

Svakako jedan od najcitiranijih tekstova u kojem se spominje riječ „ne boj se" jest poznati tekst proroka Izaije iz 43. poglavlja njegove knjige: „Ne boj se jer ja sam te otkupio, imenom sam te zazvao ti si moj: kad preko vode prelaziš s tobom sam ili preko rijeke neće te preplaviti..." Ovaj snažan tekst uglazbljen je u više verzija i često se pjeva na liturgijskim slavljima i molitvenim susretima. No, kako bismo doista otkrili poruku koju on nosi u sebi, potrebno je pogledati kontekst u kojem je on napisan i što je tada govorio Izraelskom narodu.

Poglavlje Izaijine knjige u kojem se nalazi naš tekst zove se „Knjiga Utjehe", a nastao je kada se Izraelski narod nalazio u Babilonskom sužanjstvu. Babilonsko sužanjstvo svakako je bilo jedno od težih razdoblja Izraelske povijesti u kojem se narod osjećao napuštenim pa možda čak i izdanim od Boga. Izraelci su odvedeni u ropstvo 597. godine prije Krista, ali je u prvom naletu odveden jedan manji dio naroda, njih oko 10 000, većinom pripadnika društvene elite. Ovaj dio naroda vjerovao je kako sužanjstvo neće dugo trajati i kako će se brzo vratiti u svoju domovinu. Dogodilo se, međutim, suprotno od njihovih očekivanja. Nakon pobune dijela Izraelskog naroda koji je ostao u domovini, poznati babilonski kralj Nabukodonozor krvavo je ugušio pobunu, potpuno uništio Jeruzalem i ostatak naroda također odveo u ropstvo.

Možemo samo zamisliti kakav je bio susret između već prije zarobljenih Izraelaca i onih koji su tek stigli. Kako je one prije zarobljene teško pogodila vijest da je njihov grad potpuno razrušen, da su njihovi domovi spaljeni te da su mnogi od njihovih najbližih teško stradali. Ovakva tužna vijest sigurno je ugasila i ono malo nade u brzi povratak na ognjište. Jasno je da je u narodu zavladala velika tuga praćena depresijom i osjećajem zaboravljenosti i napuštenosti.
Budimo nadu i ohrabrujmo klonule

Upravo u tom povijesnom trenutku Bog nadahnjuje proroka Izaiju da pođe prestrašenom narodu i ohrabri ih riječima: „Ne boj se ja sam te otkupio...". Time kao da im jasno poručuje da ih nije zaboravio, da vidi njihovu nevolju i da će im pomoći. Povijesna je istina da su Izraelci doista 539. godine prije Krista bili oslobođeni od strane velikog perzijskog kralja Kira i vratili se u svoju domovinu.
Možda bismo ovaj tekst mogli tumačiti i u našem društvenom kontekstu. Ne osjećamo li se i mi danas pomalo napuštenima i zaboravljenima? Čak štoviše iskorištenima od mnogih koji su svojim interesima narušili stabilnost društva. Činjenica je da više nikome ne vjerujemo i da sve vrlo brzo prozivamo „lopovima" i manipulatorima.

Ipak, ne smijemo gledati samo tim očima. Osobito smo mi vjernici pozvani buditi nadu i ohrabrivati one klonule istinom da nas Bog nije napustio i da nam želi pomoći.

Sestro i brate, priđi danas nekom obeshrabrenom čovjeku, pogledaj ga u oči i reci mu: „Ne boj se!"