Katica Kiš: PROPOVIJED C 32. Nedjelja kroz godinu P. Hans Hütter

Pripovijest u kojoj su neki pismoznaci htjeli Isusa, s pitanjem o uskrsnuću mrtvih, stjerati u kut, izaziva u mnogim pogledima smješkanje.
Mene podsjeća ova konstrukcija na poneko teološko iščašenje mozga u knjigama morala, koja se već od samoga početka čini apsurdnom. Također i ovdje su načinjene neobične priče, kako bi se riješili moralni problemi. Ali pitanja o spasenju ljudi ne daju se riješiti s pravnim lukavostima. Osobni odnos s Bogom je, po toj stavci, najčešće ostao neostvaren.
Ova priča o ženi i sedmaro braće, podsjeća me na sustrete sa supružnicima kojima sam se čudio: kako se može kod ovakih predodžbi živjeti u jednoj bračnoj zajdnici? Žena kao vlasništvo muža, kao pomoćno sredstvo za dobivanje nasljednika... Ovakove predodžbe su vrlo daleko udaljene od one osobne kvalitete odnosa kojeg je Isus zahtijevao.
Moram se smješkati također kad si predstavim pitanje Saducejaca u današnjim životnim prilikama. Kome pripada žena ili čovjek, koji se više puta oženi, udovci ili rastavljeni?
Da li bi ovi muškarci postavili isto pitanje kada bi jedan čovjek u nebu mogao posjedovati sedam žena?

Vremenski uvjetovano

Brakovi i ljudski odnosi sadrže uvijek mnogo toga vremenski uvjetovanog. Već samo zato se dokazuje usporedba Saducejaca kao neupotrebljiva, da bi se objasnilo pitanje o daljnjem životu poslije smrti ili poslije uskrsnuća mrtvih.
Ali - ruku na srce - ne patimo li i mi od nemogućnosti da si predstavimo uskrsnuće mrtvih ili život poslije smrti? Ne krećemo li se i mi u naivnim, vremenski uvjetovanim misaonim konstrukcijama, kada si pokušamo predočiti život poslije smrti? Mi dolazimo s našim slikama i predodžbama na granicu i zaključujemo: Tako to ne može biti: vječni život kao nastavak sretnih zemaljskih predodžbi? Za jedne je to mjesto bezbrižnosti, za druge nebo puno violina, za treće «vječni mir» ili nešto slično. Tu više nema pomoći kada netko hoće biti posebno kreativan i nebo si predstavi kao bezkonačni tehno-event, ritmičku predstavu, kako bi se približio svijetu iskustva mlađe generacije.

Nezamislivo drugačije

Odgovor kojeg Isus daje pismoznancima, kreće se na posve drugoj ravnini, nego pitanje koje mu je postavljeno. On ne ulazi u nikakovu špekulaciju, kako bi moglo izgledati uskrsnuće mrtvih. Biti će posve drugačije. Neće postojati rođenje, niti smrt, niti spajanje brakova...
Kao obrazloženje, zašto on vjeruje u život poslije, navodi on pojavljivanje samog Boga pred Mojsijem u gorućem grmu: Bog se predstavio tamo kao Bog praotaca Izraelskog naroda, kao Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Isus dodaje, da je Bog jedan Bog živih, a ne Bog mrtvih.

Vjerni Bog
Svaki vjerni Židov povezuje s pripovijesti o gorućem grmu samo objavljenje Boga kao «Ja sam taj», «Ja sam tu». Bog se predstavlja Mojsiju kao vjerni Bog koji ostaje povezan sa svojim narodom i poslije zemaljskog života plemenskih otaca. Na ovog vjernoga Boga Isus polaže svoje nade. U povjerenju na vjernost Boga, ne susteže se niti od križa. U ruke ovog vjernoga Boga polaže on svoj duh. Ovaj vjerni Bog budi Isusa u novi život, priča pripovijest dalje. Na ovoga vjernoga Boga polažu svoju nadu i Isusovi učenici, kada polaze u cijeli svijet i donose vijest o ovom Bogu među ljude. U vjernosti ovoga Boga temelji se i naše vjerovanje u uskrsnuće. Na Isusu se već ostvarila ova nada.

Bog - stvoritelj koji ljubi

Pored zaustavljanja uz vjernoga Boga-sljedbenika koji s nama ljudima ide kroz sve poteškoće, vidim u vjerovanju na Boga-stvoritelja još dobre razloge za vjerovanje u uskrsnuće i u vječni život.
Ja se podrazumijevam kao jedan koji ima udjela u beskonačnosti stvorenog. Moj život je više nego umjetnička kombinacija od amino-kiselina i ostalih rafiniranih kemijskih sastojaka. Pored sve krhkosti, skrajnosti i privremenosti mojega života, postoji tu jedno znanje i mudrost, koje je pametnije i mudrije nego što ću ja ikada moći biti, koja čak prevazilazi svu sumu znanja i mudrosti cijeloga stvorenoga. Ja osjećam želju i gajim nadu, da ova snaga koja je sve stvoreno i mene stvorila, mene neće potopiti opet u sve ili ništa u univerzumu. Dalje osjećam ja u svom životu nešto takovo kao ljubav. Ja se doživljavam kao željen i načinjen s puno ljubavi (ne samo umjetnički načinjen - pogl. Psalm 139) i gajim nadu da me moj stvoritelj ljubi većom ljubavlju nego što ću ja ikada moći ljubiti u odnosu na jednog čovjeka. Da li će me moći, onaj tko me ljubi, ikada zaboraviti? Sa Izaijom Bog govori narodu: «Može li jedna žena zaboraviti svoje čedo, jedna majka svoga sina po tijelu? Pa iako bi ga zaboravila: ja te neću zaboraviti.»
Imam dobre razloge da se priključim Isusovoj nadi i da se uzdam posve u vjernost i ljubav Boga, iako si to «konkretno kako» ne mogu predstaviti.

P. Hans Hütter
Prijevod s njemačkog: Katica Kiš