Katica Kiš: PROPOVIJED A 4. Korizmena nedjelja

«Posljednji će biti prvi»
Radujte se!
«Radosna nedjelja» naziva se također 4. korizmena nedjelja, ili latinski «laetare» uzeto iz prve riječi latinskog stiha otvaranja: «Raduj se, grade Jeruzaleme!» (usp. Iz 66,10-11) Ova nedjelja ocrtava sredinu posta. U rimsko-katoličkoj liturgiji, kao znak radosti, svećenici nose roza misno ruho.
Uskrsno slavlje se približava i time rano-kršćanski termin poklanjanja krštenja. Već u 4. i 6. stoljeću objavljuje se na 4. nedjelju korizme Evanđelje o slijeporođenom, kako bi se kandidatima za krštenje stavilo pred oči, što se događa po krštenju. Kao «djeca svjetla», kako se spominje u drugom čitanju, mi smo kršćani slični Isusu, svjetlu svijeta. Također i prvo čitanje iz knjige Samuela podsjeća, kroz izvještaj Davidova pomazanja, na sakramente krštenja, krizme, svećeničkog ređenja i bolesničkog pomazanja.

«Zadnje pile»
Mi svi poznajemo njega: zadnjega. Ponekad smo to i mi sami. Bilo da smo «zadnje pile» u školskom razredu, koje je zbog svega krivo, po kojemu svi ruju, ili kao najmlađi od subraće koji mora sve ono činiti od čega se svi stariji ustezaju. «Zadnjega grizu psi», kao što uzrečica lijepo kaže.
Društvo poznaje dugačku listu grupa osoba koji se nazivaju kao «zadnji»: invalidi, asocijalni, alkoholičari, prostitutke, homoseksualci, bezkućnici, oboljeli od side. Onaj tko na sebi jednom nosi ovaj pečat, nema gotovo nikakvih šansi.

Posljednje će biti prvo
U izvještaju u knjizi Samuela sve je naopako: Posljednje će biti prvo. To je kao u bajci, kada pepeljuga postaje prinčevom suprugom, ili kada hrabri krojačić pobjeđuje tri diva.
Eliab nije bio pomazan koji je imao lijep izgled i zgodnu pojavu, već David koji je bio na pitanje Samuela, «Da li su to svi tvoji sinovi?», pozvan s pašnjaka.
Božja mjerila su druga, On «vidi srce». Blondi mladić s odgovarajućom figurom i njegovim lijepim očima je onaj koji pobjeđuje «golemog golijata», usprkos svake logike. Ne s vojničkom premoći, već s kamenčićima i praćkom.

«Posljednji će biti prvi»
«Posljednji će biti prvi» - ove čuvene Isusove riječi mogu se istodobno staviti kao «naslov» za ovaj izvještaj.
U Novom zavjetu je nepoznata djevojka iz Nazareta koja o sebi može kazati: «Na poniznost svoje službenice On je pogledao...» Obećani Davidov sin, «izdanak iz korijena Jeseja, Isus Krist, ne dolazi s bubnjevima i trubama». Kralj svijeta ne bijaše rođen u palači, već u štali. Pismoznanci i farizeji kažu o njemu: «Druži se s grješnicima i čak jede s njima.» (Lk 15,2)
Kao što mjesto po Marku 3,20 svjedoči, njegova vlastita rodbina držala ga je ludim, a njegovi neprijatelji mislili su da je: «proždrljivac i pijanac, prijatelj carinika i grješnika». (Mt 11,19) Bili su mali i jednostavni ljudi koji su slijedili Isusa na njegovom putu: pastiri, ribari iz Galileje, žene pod križem i na praznom grobu.

Vidjeti drugim očima
«Čovjek vidi što mu je pred očima, Gospodin pak vidi srce.» Jedna uzrečica kaže: «Izgled vara». Iako mi svi to znamo, presuđujemo mi tako, da često ostaje odlučujući prvi utisak kojega smo dobili. Bog gleda u srce, On vidi bitno u čovjeku, ili kako je napisala Antoine de Saint Exupery u «Malom princu»: «Samo sa srcem se dobro vidi. Ono bitno je za oči nevidljivo.»
A mi? Ne presuđujemo li mi druge često samo po vanjštini? Da li nas pogađa trpljenje, neuglađenost tako mnogo ljudi? I to tako da nas pokreće na djelovanje.
U tekstu jedne pjesme stoji:

Od čovjeka do čovjeka
mostove treba graditi
i svakog u oči gledati.
U svakom čovjeku
Isusa vidjeti,
a ne ga ignorirati.

Možda nam uspije dozvoliti ovim riječima u dolazeću nedjelju da u nama odjekuju, kako bi svijet sagledali s izliječenim očima slijepo-rođenog.

Reinhard Gruber (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)