Katica Kiš: PROPOVIJED A 12. Nedjelja kroz godinu

Neprijateljstvo vjere?

Ljudi koji svoju vjeru javno priznaju, ne mogu uvijek računati s naklonstvom. Često se susreću s nerazumijevanjem, žaljenjem ili čak agresijom. Zašto je to tako, ne daje se pravo razumjeti. Mi se moramo čuvati, da odmah vidimo iza toga bezboštvo, neprijateljstvo vjere ili čak samu sotonu na djelu.
Poneki put je samo nespretnost onih koji pokazuju svoju vjeru u javnosti. Oni sami ne primjećuju kako oni (vjeru) na nespretan način «svjedoče». Konačno pripada osobno vjerovanje intimi koju jedan čovjek ima. To pokazivati u javnosti, osjećaju tankoćuti ljudi kao neumjesno ili čak bestidno.
Ja osobno zaobilazim «misionare ulica» koji na javnom mjestu pjevaju pjesme o Isusu i ne dozvolim se osloviti. Za mene nije ulica odgovarajuće mjesto gdje se razgovara o ovom osobom.
Druge pak zastrašuje onaj način kako ljudi svoju vjeru javno svjedoče. Prodornost s kojom poneke sekte ili crkveni pokreti prose za pripadnike, mene odbija. Ja se tu zatvaram ljudima jer se plašim, da mi neće dati slobodu. Ali i ljudi koji se s osjećajem i nenapadno ophode sa svojom vjerom, žanju agresiju, nerazumijevnje ili žaljenje. Po mom iskustvu stoje iza toga ozlijeđenja koja se dodiruju s ovom ili onom konfrontacijom. Upravo u vjerskom odgoju je mnogim ljudima, često nesvjesno i s najboljim namjerama, učinjeno nasilje. Drugačije si ne mogu objasniti bujicu agresija koja me susreće kao svećenika i predstavnika institucije Crkve.

Sloboda vjeroispovijesti

Vjeroispovijest u javnosti je u najmanju ruku delikatna stvar s kojom se mora pažljivo postupati. Poneki bi htjeli najdraže svaku javnu vjersku izjavu potisnuti ili posve zabraniti. Pomislimo na vrijeme svađe oko znaka križa ili molitve u školskim razredima, na svađu oko marame u odnosu na muslimanske žene i djevojke. Meni nije dobro pri predodžbi da vjeroispovijest biva vrlo potisnuta u privatno područje, te tako biva neslušana i nevidljiva. - Vjera koja nije vidljiva i opipljiva, vjera koja ne pokazuje djelovanje i to ne smije pokazati? Čemu treba ona tada biti dobra?
Ljudi koji potiskuju ili negiraju vidljive izražaje vjerovanja, čine nasilje i ugnjetavanje. To je iluzija, da će nastati veća sloboda kroz zabranu vjerskih znakova.

Strast i očaj

U čitanju otvara prorok Jeremija svoje srce. On je jedan razdijeljen čovjek. S jedne strane se osjeća tako jako od Boga okupiran, da on ne može drugačije nego prisilno ljude uvijek ponovno konfrontirati s uputama Boga. Radikalnost njegove propovijedi donosi mu mnoge protivnike koji ga do krvi mrze. Njemu je dosta biti ciljem ove mržnje. Ovaj tekst sadrži u riječima strasti i očajanje i samoću mnogih ljudi od Boga opsjednutima. Možda mogu ovi biblijski stihovi uliti nama malo respekta od ljudi koji danas pokušavaju sa strašću i nekom vrstom opsjednutosti učiniti i zahtijevati vjeroispovijest javno vidljivom, iako mi ne akceptiramo način na koji oni to čine.

Hrabro priznanje

U Evanđelju Isus zahtijeva od svojih učenika hrabro priznavanje njihovog uvjerenja i šalje ih u gradove i sela da propovijedaju Radosnu vijest o Kraljevstvu Božjem. U predanje ovoga teksta su vjerojatno ušla i iskustva koja su kršćani prvih desetljeća imali pri naviještenju Radosne vijesti. Oni su to činili pod posve drugim uvjetima nego prvi Isusovi učenici za vrijeme životnog vijeka Isusa.

Misija danas

Njene oblike navještenja se ne daju prenijeti bez promjena u naše vrijeme. Ostaje pak zahtjev za hrabro priznanje. Kada vjera ne dolazi do riječi, ne biva vidljiva, ne osjeća se, ostaje bez učinka. Iako smo mi danas postali osjetljivi za direktno i indirektno djelovanje moći, za tajno zavođenje i omalovažavanje osobne slobode jednoga čovjeka, nužno je i danas da vjeroispovijest poprimi značajno obličje, kako ne bi nestala. Pri tome moramo računati s otporom ili čak s agresijom. Ne radi se o tome da se ovaj otpor ignorira, lomi ili zaobilazi. Otpor može biti izlazna točka jednog plodonosnog razgovora i ljudskog susreta, ako se mi ne zaustavimo kod pitanja «tko je jači?», već se upustimo jedni s drugima. Ozbiljno uzeti Isusov misionarski zahtjev znači za mene, ići k ljudima, otvarati se njima i skrivenim vjerskim pitanjima, te o mojim osobnim nadama i sumnjama govoriti i davati odgovore.

P. Hans Hütte (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)