Hvala ti Dado za sve. Neka te prati Božji blagoslov!

Franjevačka susreti
Franjevačka susreti

Šapućemo međusobno, pitajući se zašto je odlučio napustiti Mostar i ne biti više svećenikom, svjesni da je njegov odlazak iz Mostara gubitak, veliki gubitak, ponajprije za Hrvate ovoga grada, a onda za sve ostale dobronamjerne ljude koji žele, unatoč svemu, živjeti i ostati ovdje jedni s drugima i jedni uz druge.

Nisam, na žalost, imala tu čast, upoznati Dadu osobno, ali sam pratila njegov rad i njegova promišljanja, i kroz njegove objave i kroz njegovo djelovanje u radu s mladim ljudima, siromašnima, beskućnicima, svima kojima je bilo kakva pomoć bila potrebna.

Ne poznajem čovjeka koji je u proteklih dvadeset godina učinio više za Mostar i njegove građane, a zamislite, nije rođeni Mostarac (inače, nikad mi nije bila u potpunosti jasna ova sintagma, osim što je sasvim jasno da se koristi za ponižavanje onih koji su došli živjeti u Mostar), već je rođeni Ljubušak!!!
U ovaj grad pun predrasuda, licemjerstva i straha donio je dašak slobode i ljubavi kakva se rijetko viđa, ne samo u Mostaru, već na svim ovim našim prostorima.
Razmišlja drugačije, govori ono o čemu razmišlja i radi ono što govori, a u središtu svega mu je - čovjek. Najvrjednije Božje stvorenje! Kakav izuzetak!

Neću ulaziti u motive njegove odluke, znamo svi, ili barem naslućujemo, kroz što je prolazio od velječe ove godine kada je hrabro istupio govoreći o položaju Hrvata i katolika u ovoj zemlji. Odjeknula je njegova riječ jače nego vijesti o zapaljenim zgradama i zapalila je njegova riječ plamen razuma u većini glava ovdašnjih stanovnika. Moćan je postao!

Napisala sam u komentar na njegovu odluku koju je objavio: ''Hvala ti što si nam inspiracija!''.
Za što nam Dado može biti inspiracija? On je svoju odluku donio, kreće na novi put svog života i tko zna gdje će ga odvesti, možda se nekada i vrati nama.
Uvijek se divim ljudima koji imaju stav, pa makar bio i pogrešan, još kad sami stanu nasuprot gomili - to je hrabrost!

Razmišljam, ponukana njegovim činom, najprije o sebi. Koliko i kako živimo njegujući vlastite zablude i uvjerenja? Pristajemo na kompromise koji vrijeđaju ljudsko dostojanstvo? Kakve poruke prenosimo svojoj djeci, koja će nastaviti tamo gdje smo mi stali? Koliko nas živi bolno i strašno nezadovoljni svojim brakovima, vezama, privatnim i poslovnim životima? Koliko nas čeka da netko ili nešto dođe i promijeni sve na bolje, apsolutno nesvjesni da smo mi ti koji živimo danas i sada i da je moć u našim rukama?!

Živimo lažne živote u strahu što će nam netko reći, ako se usudimo iskoračiti i biti drugačiji, biti original kakvim nas je Bog stvorio, zaboravljajući da ćemo jednog dana stati oči u oči sa Gospodinom...i što ćemo onda reći?!

Hvala ti Dado za sve što si učino radeći, ponajprije, s mladim ljudima ovoga grada, jer oni su budućnost i ako je u barem nekoliko njih ostao dašak svjetla koje si zapalio, imat ćemo vedriju budućnost. Najviše ti hvala što si vjerodostojan! Hvala ti, i to najviše, na ljubavi prema bratu čovjeku, stvoreni smo iz ljubavi Božje. Svi do jednoga! I svi smo isti u Božjim očima! I što god da je pitanje u životu - jedino ljubav može biti odgovor i što god da boli - jedino ljubav može izliječiti! Strah i mržnja - nikada!

Neka te prati Božji blagoslov!
A mi, rođeni Mostarci i Mostarke?! Što ćemo mi učiniti?! Sjetih se sada omiljenog poklika na sportskim terenima, navijačkog slogana, koji je prerastao u kolokvijalni rječnik, kada je riječ o nečem lijepom i radosnom što se događa: ''Ovo je Mostar!''.
E pa, naša šutnja, nemar, nezainteresiranost i ravnodušnost: ''I ovo je Mostar!'' - čini mi se istinitije više nego ikad. Ili, ipak, griješim?

Marija Ćorić