Fra Zvjezdan Linić: Nikad nismo dovoljno dobri

Osobito se jako vidi sila i slava Božja u onima koji su imali dovoljno hrabrosti da i život svoj polože za svoga Učitelja Isusa. To su sveci u redu mučenika i oni su se najranije počeli spominjati u vjerničkom isticanju primjera i zagovora. Poslije je Crkva prepoznavala herojske kreposti ljubavi i apostolskog žara i kod mnogih drugih koji nisu više bili u opasnosti da proliju svoju krv za Isusa, ali su svoj život hrabro i postojano dali u službu Isusu i evanđelju. Isto je tako običaj u Crkvi slaviti takve spomendane, ako je to povijesno moguće ustanoviti, na dan njihove smrti, odnosno kako to vole kršćani reći, na dan njihova rođenja za nebo. Ako je kod nekih svetaca koji su nadolazili kroz povijest dan njihove smrti već zauzet nekim drugim spomendanom, onda se novi spomendan pomicao dan prije ili poslije određenog datuma.

Takav dan rođenja za nebo je 10. veljače kad slavimo našeg blaženika Alojzija Stepinca pa onda 13. lipnja, dan smrti sv. Antuna Padovanskog, i tako u nizu mnogih poznatih svetaca koje nalazimo u katoličkom kalendaru. Očito je prema tom običaju za Crkvu kod svetaca daleko važniji taj jedinstveni dan rođenja za nebo, nego ono što mi nazivamo rođendanom u našem običajnom iskustvu. Ipak, postoje i tu neke iznimke.

Zbog iznimne važnosti za povijest spasenja slavimo i tri spomena na zemaljsko rođenje, tzv. rođendan u našem uobičajenom smislu. To je dan rođenja sv. Ivana Krstitelja (24. lipnja, šest mjeseci prije Isusova rođendana), onda rođendan Blažene Djevice Marije (8. rujna, Mala Gospa) i jasno, Isusov rođendan za Božić. Ima u tom smislu tijekom crkvene godine više blagdana koji su povezani s različitim događajima u Isusovu zemaljskom životu, a tako i u Marijinu.

Tim je veća iznimka slavljenje nekih jedinstvenih događaja iz života svetaca. Vjerojatno je najpoznatiji takav blagdan upravo onaj kojim se spominjemo obraćenja sv. Pavla koje se slavi u Crkvi svake godine 25. siječnja. Dakle, upravo proslavismo spomen na taj događaj. Sveti Pavao je neizrecivo važan za Crkvu svih vremena po svom poslanju, primjeru i pisanim dokumentima koji su nam sačuvani u Novom zavjetu. Zato je za vjernike važan i njegov put, posebno od trenutka njegova obraćenja.

Obraćenje je zapravo događaj i proces koji se tiče svakog vjernika. Postoji stanoviti jaki trenutak u vjerničkom životu koji nekako graniči s iskustvom Božje blizine, sa sigurnošću njegova dodira. Tako je to i Pavao osjetio kad je odjednom krenuo za Isusom. A postoji u vjerskom životu i trajni imperativ kojim se čovjek u svjetlu evanđelja neprestano provjerava i korigira.

I onaj je prvi snažni trenutak važan kako bi se iz nekog ustaljenog, tradicionalnog vjerovanja otkrilo osobnu dimenziju žive vjere u živoga Boga i Gospodina Isusa Krista. U kršćanstvu obraćenje vežemo uz osobu Isusa Krista. A Isus će neprestano govoriti onima koji su krenuli za njim da su na krivom putu ako misle da su dovoljno dobri i da se više ni u čemu ne moraju mijenjati.

http://blog.vecernji.hr/zvjezdan-linic