Fra Mario Knezović: Tko je za mene Sveti Franjo?

U takvome stanju sam i ja. Kad mi se povremeno učini da poznajem Franju nakon toga budem zatečem iznenađujućom spoznajom kako je on vrelo bez dna. Svetoga Franju najprije doživljavam kao promjenu u svijetu koju toliko najavljujemo i čeznemo. Franjo je izazov koji ne dopušta opuštenost i mlakost. On je zahtjevna jednostavnost života. On kao vječni trubadur poziva na buđenje učmaloga duha. Franjo je izazovan jer je dopustio da bude Kristom izazvan. I, osobno mislim, da se Franju ne može do kraja spoznati. Njega se može samo pokušati slijediti ali na izvoran njegov način u okolnostima našega vremena.

Moje djetinjstvo i Franjo

Iz župe sam gdje je Sveti Franjo zaštitnik. Sa svojom obitelji odlazio bih pješice na Posuški Gradac na blagdan Svetoga Franje. Sjećam se jedne zgode dok je majka obilazila u molitvi oko Franjina kipa ja sam rekao: „Mama ovaj svetac mi sliči na Svetoga Antu!" Naime, to je poznato, i dan danas se ljudi više mole Svetome Anti nego Svetome Franji a da pritom zaboravljaju da bez Franje ne bi bilo Svetoga Ante u ovom obliku. Tada kao dijete nisam znao puno o Franji ali sam kroz fratre promatrao njegovo djelo i lik. Fratari u habitu bili su razglednica, hodajući životopis Franje i zbilja se to osjećalo. Osobito mi je bilo dojmljivo vidjeti pokojnoga fra Dobroslava Begića koji bi sjeo za harmonij i svirao a mi bi se djeca rado oko njega okupljali. Tko bi tada mogao povjerovati da ću kasnije kao fratar s njim i živjeti. Uz sve to u oči su mi upadali franjevački pasići koje su o pojasu nosile trećarice s krunicama u rukama. Bogu sam zahvalan na franjevaštvu fra Umberta Lončara koji me krstio, fra Dobrsolava Stojića, koji mi je bombone dijelio, fra Viktora Kosira, koji me je za Međugorje zagrijao, fra Zrinka Čuvala, koji me je pričestio, fra Ljubu Čuturu, koji me je u fratre uputio. Kad bih im mogao zahvaliti uzornim franjevačkim životom to bi mi bilo najdraže.

Franjo kao ljubavni romantik

Poljubac gubavcu kojeg je uputio Franjo, zapravo, je bio poljubac Boga ranjenome, bolnome i odbačenome čovjeku. U tom poljupcu satkano je evanđelje. Taj poljubac je više koristio Franji nego gubavcu. Tim činom Franjo je sa svoga srca skinuo gubu, a gubavcu je skinuo stigmu kojom je bio obilježen i isključen iz društva. I dok se često priča o ljubavi i spektru njezina očitovanja čini mi se da je upravo ova Franjina gesta pravo lice i funkcija ljubavi. Franjo ne ljubi samo ono što mu se ljubi. On ljubi ono što čezne za ljubavlju. Zato je kliktao da je bolno kad „ljubav nije ljubljena". Zapravo, Franjin poljubac ima funkciju ozdravljenja i iscjeljenja. Od tog poljupca upućenoga gubavcu nije dobio zaraznu bolest, ali je dobio dar da takvom ljubavlju „zarazi" svijet i one koji ga žele slijediti.

Franjin silazak s konja

Poznata je kod nas uzrečica da je netko „na konju" kad mislimo da je kao uspješan. I Franjo je simbolično i stvarno bio na konju. Bio je iz bogate obitelji. Ta pozicija gledanja s visoka - gledanja s konja - stvara ptičiju perspektivu svijeta gdje se ne mogu vidjeti oni maleni i odbačeni. Franjo je sišao sa svoga konja u jednu drugu stvarnost. Sišao je u konkretnost ljudske potrebe. To je put poniznosti s kojom je kao najjačom snagom osvajao svijet. Dok sebe ne poniziš ne možeš obući novoga čovjeka. Promišljajući o Franji iz te perspektive ne možemo ne biti izazvani i kao fratri i kao vjernici. Opasnost je da se mnogi njegovi sljedbenici odjeveni u habite uspnu na svoje ovozemaljske konje. Zar Franjin silazak s konja nije glasan poziv da i mi siđemo sa svoga trona i priđemo čovjeku, da napustimo luksuz i prihvatimo skromnost? Svatko za sebe zna gdje je „njegov konj" današnjice. Ne može se služiti Bogu i bogatstvu. Biti Franjin i slijediti Franju, a postupati po svojoj logici i željama je izdaja, podvala, licemjerstvo.

Franjin iskorak

Zadivljuje Franjina spremnost i odlučnost da bude drugačiji. On se nije htio uklopiti u već uvriježene sheme postupanja. On je bio revolucija - „blagi revolucionar" - koji je htio svijetu iznova pokazati pravo lice Isusa Krista. On je to mogao jer je najprije dopustio da bude Kristolik. I dok su mu mnogi upućivali savjete kako i što činiti on je imao svoj put. Njegov put je imao cilj, a često je i sami put cilj. Idealni su ga vodili naprijed. Kucao je na Papina vrata kad su, po ljudsku, bili mali izgledi da se ta vrata otvore. No, on je, nasuprot nas, vjerovao da ta vrata ipak otvara Bog preko Pape. Franjo je znao primijeniti onu Isusovu kucajte i otvorit će vam se. Govorio je braći ako ti ne otvore na jednoj strani ti idu na druga vrata. Odustajanja nije bilo. Ono što je vrijedno mora biti i spremno na izrugivanje i izvrgnuto osporavanjima. Franjo se nije na to obazirao. On nije htio stati pod utjecajem ljudskih obzira. On je slijedio Isusa raspeta i shrvana bolju ljudskoga mača. I zato je bio spreman za tu bol trpjeti. Tako je Franjo iskoračio iz mase koja je sebe spašavala, svoje ugled čuvala i često sebi Boga prilagođavala. Njega ni odbačenost od ljudi nije smetala. On nije u zatvorenim vratima vidio prepreku. On je živio nadu da će biti uskoro otvorena. I kad bi s braćom gladan po ledu i kiši tražio koricu kruha i kad bi bili odbačeni Franjo bi rekao da je to najveće radost kad u tom trenutku sačuvaš mir i radost srca. Svaki Franjin korak je bio iskorak ili bolje rečeno stavljanje svojih stopa u Isusove stope.

Svetac koji se svemu divio

Svetome Franji nitko i ništa na zemlji nije bilo strancem. U svemu je prepoznavao lice Boga stvoritelja. Pjevao je pticama, travi, cvijetu, livadi, suncu, vjetru, ognju... On je u prirodi gledao raj - edenski vrt - koji je samo čovjek svojim grijehom ukaljao. On se druži s vukom. I on mu je bio prijatelj. Ljubav ne može imati neprijatelja. Ljubav stvara prijatelje i od onih koji to u početku ne žele biti. I kad čujemo današnje uzrečice kako je „čovjek čovjeku postao vuk" pitamo se što je ostalo od te Franjine ideje da svakome i svemu vidimo brata. Zar se i ovdje nije upitati nama koji slijedimo Franju zašto imamo ili stvaramo neprijatelje oko sebe? Zašto glasnije ne dižemo glas protiv moćnika koji bezdušno uništavaju i eksploatiraju prirodna dobra i zagađuju okoliš? Bi li Sveti Franjo na to sve šutio? Hvaljen budi Gospodine moj po onima koji čine što je Franjo činio!

Što meni osobno Franjo poručuje

Osobno Franju doživljavam kao svakodnevni ispit svoje savjesti. Vidjevši često klice svoje oholosti, prezauzetosti, polemičkoga duha, pitam se je li to put kojim se Franju pronosi ovim svijetom? Pred njegovim likom sam često postiđen jer ne gorim dokraja onom ljubavlju kojom je Fanjo gorio. Muči me spoznaja da ne živim Krista onim oduševljenjem kako je to Franjo činio. Stidim se što kod male bolesti zakukam, a Franjo je sa 26 svojih bolesti bio radostan. Tužan sam kad se zateknem u stanju da svakoga ne volim istom snagom ljubavi. Žalim što sam u mladosti životinjama nanosio zlostavljanje. Žalim što sam odsjekao jedno prekrasno mlado stablo samo zbog toga da sebi načinim zviždaljku. Ovako bih mogao u nedogled. Franjo mi je svakodnevno nadahnuće da poput njega izgorim na lomači ovoga svijeta koji ne razumije govor proroka i koji Božje zapovijedi sebi prilagođava. Neizmjerno sam Bogu zahvalan što nosim habit. Mislim da ništa na svijetu nema ljepše od toga. Biti fratar, ali biti fratar koji hoće posvema biti Franjin i onda kad nije shvaćen, pa možda i odbačen je najljepše. Mi nismo pozvani svidjeti se ovome svijetu nego ga približiti Kristu. I još ovo. Nikad ne zaboravljam da sam fratar u Hercegovini. To je posebna odgovornost i čast u odnosu na one koji su kroz prošlost habitom ovaj narod vodili, za njega ginuli, krvarili, zatvarani bili i na lomači spaljivani.

fra Mario Knezović

iz časopisa- "Franjinim stopama"/ frama-posusje.com