Fra Mario Knezović: Teze i sinteze

Tako Ivu Sanadera sad "nitko ne pozna". Pročitajte i komentar na proglašenje Drinskih mučenica i još ponešto...

Sanadera poljupcem izdaju
Dobro nam je poznato kako je Isusu od strane Jude bio izdan poljupcem. Od tada se taj prizor, nažalost, često manifestira. Svojstvo izdaje, i to uz poljupce, mnogima je postao stil ponašanja sve pod naslovom životnoga uspjeha i karijerizma. Istinu, da je stanje takvo otkriva i slučaj s nesretnim Ivom Sanaderom. Prije par godina bila je privilegija biti u njegovoj blizini. Bio je obljubljen, slavljen do mitskih razmjera. Tko je to činio? Oni koji su željeli od toga poznanstva imati koristi. Od kad je Ivo završio iza rešetaka, pritisnut bezbrojnim optužbama u koje ne ulazim, ispada kao da ga nitko ne poznaje. Svi o njemu sve znaju, a nitko ga kao ne poznaje! Čudna je kasta političko-društvenih licemjera koji su zajedno s Ivom rupe kopali i u njih tikve sadili, a samo se Ivi razbijaju o glavu. Uz to iživljavanje nad ljudskom sudbinom, bez obzira koliko tužna i grešna bila, je zrcalo javnoga morala. Gotovo isti, koji su se natjecali tko će jače klicati svome vođi, sada se natječu tko će ga jače pljunuti. Zar te scene, o svjetini govorim, nisu viđene u Jeruzalemu!

Ovdje treba istaknuti prijateljsku gestu onih koji su ostali vjerni prijatelju kad to nije zgodno i ne donosi javne bodove. Tako su Luka Bebić, Jerko Rošin, Mario Zubović i još neki pojedinci spremni za prijateljstvo založiti svoju imovinu. Više mi se sviđa njihov stav bez obzira na njihovu ulogu u svemu, nego stav tužnih licemjera koji zauzimaju stav kao da nikada „voljenoga vođu" nisu tapšali po ramenu i upućivali mu poljupce. Možda bi se, kao duhovno-moralna potpora, Sanaderu trebali, ako već nisu, javiti i oni duhovni pastiri u čijim je crkvama taj isti Ivo postavljao vitraje, mozaike, kupovao klupe, uređivao predvorja!? Zar, uostalom, ne treba, na što nas Isusu poziva, odvojiti grijeh od čovjeka. Isus je, ako ga je bilo, osuđivao grijeh, a čovjeku vraćao dostojanstvo. A kod nas neki prije suda ljude blate, osuđuju i oduzimaju dostojanstvo, a time ne samo da grijeh sami čine, nego ga i promoviraju kao prihvatljivo postupanje!

Drinske mučenice, događaj ohrabrenja
Jedan od najljepših ovogodišnjih događaja zasigurno je svečanost proglašenja blaženicama časnih sestara „Drinskih mučenica". Još jednom se vidjelo koliko je Crkva u BiH ispred svoga društvenoga okruženja. Organizacija ovoga događaja je bila impresivna. Ozračje u Olimpijskoj dvorani nije bilo natjecateljskoga tipa jer se nije osjetilo da netko želi bilo koga zasjeniti, nadvladati. Ovaj put svi su iz dvorane izišli kao pobjednici. I dok je Papa Benedikt XVI. u tom razdoblju doživljavao neugodna i neprimjerena dobacivanja za svoga boravka u Njemačkoj, u jednom trenutku sam pomislio kako bi mu kao melem na ranu došao dolazak u ovakvo molitveno i vjerničko ozračje koje je vladalo u dvorani gdje se natiskalo više od 15 tisuća hodočasnika. Istaknuti treba veliki odaziv svećenika i napose časnih sestara. Časnih je toliko bilo da sam u jednom trenu pomislio i ovo: Pa što li će sad svijet, vidjevši tolike časne na okupu, reći kad mi govorimo da nema dovoljno duhovnih zvanja! Časnih „k'o u priči"! Bogu hvala!

Što se samoga obreda tiče bio je liturgijski uzvišen, primjeren i skladan. Uz ovo treba izreći pohvalu Kardinalu Vinku Puljiću koji svojim pozdravom postavi načela kako bi to i drugi trebali činiti, a ne kao nedavna u Ludbregu kad smo morali slušati iščitavanja imena biskupa, njihovih izaslanika, biskupija i to dva puta na istome događaju. Treba pozdravljati, ali treba i mjeru imati! Sporedno ne smije zasjeniti ono glavno! Zato Bravo za Kardinala. Uz ovo ne smijemo prešutjeti prikladnu vremensku mjeru propovijedi koju je za ovu prigodu izabrao predsjedatelj misnoga slavlja kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za proglašenje svetih. A što se javnih medija tiče pohvalno je što je bio izravni televizijski i radijski prijenos. No, zamjerka ide kratkom i nedorečenom prilogu u središnjem dnevniku HRT-a, te činjenici da na Teletextu za tu vijest nije bilo mjesta! Čudi takav odnos! No, sve u svemu ovaj duhovni događaj ljude je ostavio ponosnima. I premda smo bili u „ledenoj" dvorani ovoga puta se Hrvati-katolici nisu poskliznuli!

Verkina ekonomska strategija (jedan dio je ranije objavljen na webu!)
I dok je jedne subote, 15. listopada, cijeli medijski svijet brujio i zujio kako se u gotovo sva mjesta na kugli zemaljskoj šire prosvjedi, koji su začeti na Wall Street-u u New Yorku, žurno sam se s malom grupom radoznalih uputio uvjeriti u to vijest. Za odredište smo izabrali jedno malo selo udaljeno od Posušja 16 km. Taj zaselak se zove Gusići (Milićevići). Po dolasku u to mjesto pred nas su izišle sve žive duše: Verka i ženski pas - ćuko, narodski rečeno kučka. I Verka tu nije stalni, nego povremeni stanovnik. Stalna stanovnica je samo kučka. Pitamo Verku zna li gdje će započeti taj prosvjed o kojem mediji javljaju, a ona, držeći glavice kupusa u rukama, s čuđenjem pita o čemu mi to govorimo. "Ja ti u te banke ne znam", odvrati ona pozivajući nas da nešto "prigrizemo" popijemo kavu ili rakiju. Kaže kako će kupus biti dobar, a krumpir da i ne govorim. Očito je iz njezina govora kako tu krize nema i recesija još u Gusiće nije stigla. Vjerojatno su je zaustavili ovi po svjetskim trgovima i ne puštaju je iz svoga zagrljaja. I tako nam Verka priča o lijepim uspomenama kad je njih više od 30 iz toga zaselka pješice uz pjesmu išlo na Misu Polnoćku. Sad, kaže, nema nikoga osim mene i ove kučke. Povremeno netko naiđe s namjerom ili zaluta, ali o politici ne pričamo.

Potom smo se malo prošetali po ovom lijepom, ali nažalost, zaraslom krajoliku koji je prije imao sedam obitelji i oko 60 osoba. Kuće su zapuštene i zarasle u draču. Žao nam bijaše vidjeti kako su neki zločesti prolaznici provalili u kuću jedne starice koja je tu donedavna živjela. A što se globalnih promjena tiče Verka nam kaže da je u Gusićima je uvijek isto: Tko radi ima, tko je posijao taj će i žeti, tko ukiseli kupus taj će ga i pojesti, tko je ispilio drva taj će se i ogrijati. A svijet neke čeka pred bankama svoje plodove koje su sijali što u zabludi i pohlepi, a što u zavedenosti lakoga uspjeha i života na tuđoj „grbači". U tom trenutku Verka nije bila ni svjesna da je dala najbolju ekonomsku strategiju za oporavak svjetskoga gospodarstva. Trebali bi naši ekonomski analitičari otići do nje i čuti strategiju koja je uvijek donosila rezultata. A možda bi i prosvjednicima po našim trgovima bolje bilo da su taj dan izišli obraditi zapušteno polje, preorati i zasaditi njivu, te umjesto transparenata nezadovoljstva konačno vratiti motiku u ruke. I još ovo, onoj kučki je ime Lola. Eto gore u tom selu „Bogu iza leđa" živi Lola, a pred bankama je nažalost Bijeda!

frama-posusje.com