Fra Mario Knezović: Poruka pokojnoga “ateiste”

Fra Mario Knezović: Poruka pokojnoga “ateiste”
Čitajte i o tome zašto se kljukamo lijekovima, što će nam Godina vjere i kako shvatili lažni moral američkih izbornih kandidata? Također se dotiče Vitez koji nije pao „viteški"...

Poruka pokojnoga „ateista"

Skrbnici svoga duhovnoga spasenja pitali su duhovnika kad se je dovoljno obratiti. Duhovnik je, vjerojatno nazirući njihove nakane i duhovno stanje, rekao da se dovoljno obratiti zadnjega dana zemaljskoga života. To je sugovornike obradovalo ali bili su nagnani upitati i to kako će znati kad je čovjekov posljednji dan života. Na taj upit je duhovnik odgovorio da i on ne zna. Jasno je kako je temeljna poruka ta kako bi se trebali odmah obratiti jer nitko od nas nema pravo računati na slijedeći dan života. Isusu nam govori da ne znamo ni časa ni trena. Ovo pišem potaknut primjerom pokojnoga Borisa Šprema, predsjednika Hrvatskoga sabora. On je još za posljednjega Božića pred zagrebačkom prvostolnicom izričito izjavljivao kako je ateist. Dakle, imao je stav kako Boga nema!

Oni oko njega, predsjednik Josipović i vođa vlade Milanović, izrekli su da su agnostici što bi slobodno mogli protumačiti da nisu sigurni u postojanje Boga. Oni, slobodnim stilom izraženo, nisu ni za ni protiv Boga jer nemaju dokaza ni da postoji niti da ga nema. No, samo nekoliko mjeseci kasnije oboljeli Boris Šprem doživljava zaokret, koliko je to bilo obraćenje teško je analizirati. On je zatražio svećenika, zatražio ispovijed, htio primiti sakrament bolesničkoga pomazanja, htio crkveni pokop. Kakav šok za one koji su s njim dugi niz godina dijelili ista uvjerenja! Vjerujem kako nije bilo lako sumnjivcima i neprijateljima križa ispraćati „druga" koji im je svojim stavom rekao kako su u zabludi, kako lutaju ovim svijetom bez utjehe i smisla.

Tako je svojom smrću bivši ateist Šprem odaslao snažnu poruku onima koji više zbog populizma, nego zbog stvarnoga uvjerenja, žive svoj ateizam ili agnosticizam. Osim toga puno smo se lijepoga naslušali o tom pokojniku. Stječe se dojam kako se u Hrvata zbilja samo o pokojnicima dobro govori. No, možemo reći i to kako u Hrvata, tako ispada, najsnažnije poruke izgovaraju pokojnici nego živi ljudi!

Što će nam Godina vjere?

Započeli smo Godinu vjere kako na svjetskoj razini tako i u zemlji nevjere gdje se većina izražava kako vjeruje. Paradoks je to sam po sebi. Upitati se što će nam Godina vjere ako već kažemo da vjerujemo? Tu bi apostol Jakov kazao: „"Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti?" Evo zbog ovoga je potrebna Godina vjere. Vjernik koji će biti prepoznat kao znak ili ikona evanđeoskoga postupanja nasušno je potreban. Zasigurno smo danas, kao i kroz povijest, stavljeni pred izazove da prepoznamo brata čovjeka pored sebe. Razlike između bogatih i siromašnih bivaju sve veće pa je solidarnost model koji kršćani moraju propagirati i svjedočiti. Slika o milosrdnome Samaritancu treba nam jasno biti pred očima kao model postupanja. Govoriti o vjeri, a šutjeti o nepravdi, zataškavati kriminal, nijekati glad i izrabljivanje ljudi bilo bi licemjerno. Stoga, vjerovati znači ljubiti one najmanje i boriti se za njih.

Ako uspijemo nakanu Godine vjere prenijeti s globalnoga na osobnu razinu postoje izgledi i nade da se i globalno nešto dogodi. Ako uspijemo probuditi zanos kod pojedinaca postoji mogućnost da taj iskreni žar i druge zagrije. Ako uspijemo animirati vjernike da ovo shvate kao svoj projekt, a ne samo kao projekt Crkve kao institucije, postoje nade da ugledamo življenu vjeru odjevenu u pravo lice Evanđelja.

Dobro bi bilo Godinu vjere očuvati od zloporabe i nametljivosti trivijalnih i površnih tzv. svjedoka. Šansu bi konačno trebali dobiti prokušani vjernici jer teško je isprati nanesenu štetu od strane onih koji bi htjeli zauzeti pozornicu ispovijedajući vlastitu taštinu umjesto istinske vjere. Neki i na vjerskom području trguju svojim uvjerenjima. Uz to važna masovna okupljanja vjernika, ali, mišljenja sam, da tome mora prethoditi rad s ciljanim i manjim skupinama kako se ta masa ne bi očitovala po navijačkome principu! Neka nas Isus u Godini vjere po djelima prepozna i očuva od nas samih. To će biti dovoljno!

Bolesna nacija se kljuka lijekovima

Stanovnici našega podneblja su kronični bolesnici. To je dijagnoza. Prodaja lijekova se u posljednjih par godina gotovo učetverostručila. Po medikamente idemo kao u trgovinu mješovite robe gdje kupujemo osnovne živežne namirnice. Marketinški napadne poruke kako za sve postoji lijek naciju vodi u svijet neizlječive zablude. One obavijesti o indikacijama i nus pojavama se brzo pročitaju. Ono što je važno se zataškava, a ono što obmanjuje se naglašava. Barem smo to naučili slušajući i čitajući medije.

Svakodnevno se reklamira toliko lijekova da se zbilja čovjek zapita jesmo li bolesna nacija? Je li to uzrok što imamo i mentalno i moralno nezdravo društvo? Stječe se dojam da je istinita ona kako se najprije načini novi lijek a onda se za taj lijek proizvede ili stvori vrsta bolesti jer za svaki lijek treba imati i adekvatnu bolest! Postavljam slijedeći ključni upit dok još ima nade za spas: Kako se izliječiti od uzimanja lijekova i ima li netko lijek kako prestati uzimati lijekove?

Vitez nije pao „viteški"

Prođoše općinski izbori. Političari još vise po stupovima i tako plakati trunu od zuba vremena do slijedećih izbora! Bosna i Hercegovina je zemlja gdje su sve stranke, tako oni kažu, pobijedile. Čudna je ta kemija. Nema poraženih, sve sami pobjednici! Ako je to tako, a naravno da nije, što bi nam onda uopće trebali izbori?

Najbolnije je bilo u Vitezu. Tu je do izraza došlo hrvatsko foteljaštvo. Sjećate se da sam prije dvije godine pisao kako bi tvornice namještaja za Hrvate trebale proizvoditi samo trosjede. To se dogodilo Vitezu. Hrvati su dali gotovo duplo više glasova za hrvatske kandidate, ali načelnik je Bošnjak. Oni znaju zbrajati a naši su očito propustili najosnovnije postavke matematike. Zar nam je uvijek potrebno učiti na vlastitim pogrješkama? Oni pametniji, a očito nama to ne daju biti, uče na tuđim glupostima, promašajima i pogrješkama. Tako možemo reći da Vitez nije pao „viteški". Pao je interedžijski! Ono što smo životima u ratu obranili poklonili smo zbog pola kvadrata upravljačke stolice!

Katolici koji ništa ne misle isto

Prođoše američki izbori i izborna kampanja za američkoga predsjednika. U toj utrci sudjeluju i podpredsjednički kandidati. E, sad je tu slijedeće zanimljivo. Obojica kandidata i onaj republikanski i onaj demokratski su po izričaju vjere katolici. U televizijskome programu upriličila se „debata" ili rasprava. U toj raspravi rijetko bi tko mogao po izrečenim stavovima zaključiti da su ta dvojica kandidata iz katoličkoga vjerskoga okruženja. Njihovi stavovi o ključnim moralnim pitanjima su se tako razmimoilazila da je to zbunjujuće. O pobačaju, eutanaziji, istospolnim brakovima, braku, obitelji itd. oni su iznosili stavove suprotnih uvjerenja.

To je moguće zato što je jedan kandidat, onaj demokratski, interes i politiku stavilo iznad onoga što vjeruje a trebalo bi biti obrnuto. Zar se ovo i kod nas ne događa? Ljudi koji su na misi a dan poslije u Saboru ili Parlamentu dižu ruke za nemoralne i protukršćanske zakone! U evanđeoskoj poruci čitamo: „Jao tebi Korozaine, jao tebi Betsaido!" Kad će Katolici naučiti da o nekim ključnim načelima nema trgovine i da ključna moralna načela nisu stvar dogovora ili osobnoga mišljenja? Za odjeću Isusovu i danas mnogi bacaju kocku.

[email protected]