Fra Mario Knezović: Političari i njegova 'svetost' novčanik

Izuzetci su, njima čast, rijetki u toj priči. Kad se odlučuje o plaćama, dodatcima, dnevnicama, raznim novčanim naknadama tada je politička scena u BiH potpuno harmonična. Svi, bez obzira na naciju i

opredjeljenja, dižu ruke za svoje visoke plaće. Tada se ne zna tko je Hvat, tko je Srbin, tko je Bošnjak. Tada su svi braća i sestre po „njegovoj svetosti" novčaniku! Zamislite da u BiH, u kojoj velika većina radi za male ili nikad isplaćene plaće, ima zastupnike u raznim parlamentima, a na entitetskoj i državnoj razini ima ih šest, koji primaju u prosjeku 6 tisuća KM mjesečno.

Ako vam je lakše duši oni primaju iznos od 17 prosječnih mjesečnih mirovina u BiH. Prosječna mirovina je 352 KM. Dobro je poznato kako ti parlamenti nekad ne rade po čitav mjesec. No, plaće i naknade uredno stižu. Jedan političar je čak prijavio da je u jednome danu prešao 2.000 kilometara, a istodobno se prijavio da je taj cijeli dan bio na radnome mjestu u svome uredu. Možda je onaj mali autić za djecu vozao po svome uredskome stolu od dosade!?

Primjera radi u Hrvatskoj saborski zastupnik ima prosječnu plaću 4.000 KM. A standard je u Hrvatskoj viši za 30% u odnosu na BiH. Dakle, trebalo bi biti u najmanju ruku obrnuto.

A što se tiče političke dosljednosti dosta je navesti jedan primjer. Parlamentarci smjenjuju s pozicije jednoga od predsjedatelja Denisa Bećirovića (SDP), da bi ga nekoliko dana kasnije uglavnom ti isti koji su ga smijenili izabrali na tu istu poziciju. Diži ruke kako ustreba tko te pita za savjest ili stav. Analitičari, oni plaćeni, reći će da je to politička igra ili nekakav manevar! Da igrate se vi s ovim narodom malo predugo i u toj igri samo vi imate kruha a ostali neka gledaju vašu sablaznu predstavu! Kad ćete konačno izvršiti manevar na vlastita nepravedna stjecanja onoga što vam ni po pravdi ni po Bogu ne pripada. A pripada vam samo zato što se vi tako sami sebi propisali. Evala vam bila!

Slobodan Gotovina, prestala trgovina

Puno toga se, i spravom, napisalo i kazalo o oslobađajućoj presudi generala Ante Gotovine i Mladena Markača. Suze radosnice i nabujale emocije bile su opravdane. Što još reći o tom važnome činu da se baš u svemu ne ponavljam? Najprije mi u misao dolazi činjenica da su generali održali jednu od najvažnijih domoljubnih lekcija - homogenizirali su naciju koja je bila razbijena. Uz različite slojeve na osobit način su se mladi su angažirali i pokazali da ipak, unatoč svemu, možemo računati na njih samo ih treba dobrim motivima probuditi. Duga robija nevinih generala bila je svjedočanstvo koje sa sobom nosi bezbroj plodova. Zapitati se nakon svega je li vrijednije to što su robovali od toga da su cijelo vrijeme bili na slobodi? Za njih osobno to je bila velika žrtva i previsoka cijena, a li poruke su puno dugoročnije od njihovih godina robijanja.

Fascinira mirnoća generala tijekom izricanja presude. Ostaju sabrani i onda kad su bili osuđeni na višegodišnje kazne, kao i onda kad čuju da idu na slobodu. Ostali su mirni kao Isus pred Pilatom. Kao da su htjeli reći naša sloboda nije u rukama moćnika ovoga svijeta niti se naša sloboda nalazi izvan zatvorskih zidina - naša sloboda je u nama i u Bogu koji nas za slobodu oslobodi! Takav stav mogu imati samo evangelizirane osobe, osobe molitve, osobe koje znaju što se skriva u njihovim savjestima. I Markač i Gotovina su baš tu dimenziju posvjedočili prigodom svoga povratka u Domovinu. Markač izriče da su najdojmljiviji trenutci boravka u pritvoru bili ti kad su skupa on i Gotovina molili. Svoj stav odnosa prema Bogu i svojoj vjeri očitovali su kad su tražili da se po povratku u Domovinu najprije ide na Svetu misu. Tu pred katedralom ljube prsten kardinalu Bozaniću i tim poljupcem iskazuju ljubav prema Katoličkoj Crkvi i vjernicima koji su za njih molili i onda kad je ta molitva od strane zlih sila bila ismijavana. Njihovi kratki govori bili su evanđeoski intonirani. Duh pobožnosti i praštanja bio je očit.

No, ima i onih koji nisu očekivali takav scenari. Takvi se kriju i s tzv. lijeve i desne strane političke scene. Oni su očekivali generale po svojoj mjeri. Oni su očekivali da će govoriti one parole koje su oni ispisivali. Oni se čak pitaju je li ovo pravi ili krivotvoreni - plagijat Gotovina? Zašto je to tako? Pa razlog je jednostavan. Sloboda generala uzela je nekim profiterima zaradu. Gotovina je bio suvenir i brand koji se dobro tržio na raznim sajmovima. Gotovina je bio tema za spisatelje koji su opstajali na toj platformi pisanja i tako gradili svoje pozicioniranje. Neki su, iz državnoga vrha, trgovali i transkriptima za haški sud. Sad kad toga više nema njima ne odgovara Gotovina i Markač koji nikoga ne napadaju, koji nikoga ne prozivaju, koji nikoga ne osuđuju.

Već su počeli napisi o „izdaji" o „sumnjivim potezima" itd. Takav ti je čovjek, a na osobit način Hrvat, on će lako preko noći od heroja napravili u najmanju ruku upitnu ili kontroverznu osobu. U konačnici slobodom generala mnogima su zatvorena usta: Nekima da nemaju što reći, a onim drugima da nemaju što trpati u svoja usta jer je nestalo zarade na trpljenju i patnji pritvorenih heroja! Sad bi trebali pisati slogane: Sobodan Gotovina, propala trgovina!

Jelovnik igrač Hajduka za navijače

Kad slava i nešto malo novaca udare u glavu tada prestane funkcionirati zdrav razum. Tako mladi nogometaš Hajduka Mijo Caktaš nakon neuspjeha u jednoj utakmici ima poruku kritičarima iz tabora navijača. Njima mladi nogometaš, koji si umislio da je važan zato što gura loptu po travi, nudi jelovnik slijedećim riječima: (isprika ali moramo prenijeti u izvornome obliku) „Neka jedu govna"! On je tada vjerojatno zaboravio da on jede kruh od tih istih navijača zbog kojih se igra, ili bi se barem trebao igrati nogomet. Takva jedna izjava je strašna uvreda onima koji su vjerojatno taj dan umjesto za kilogram mesa dali novac za ulaznicu.

Uzorna majka Jelena iz Prijedora

I dok u Zagrebu, kako su samo neki čestiti mediji javili, usmrćuju šestomjesečno dijete zato što posjeduje downov sindrom, iz Prijedora nam stiže lijepo i herojsko svjedočanstvo. Naime, Jelena Trikić je rodila dijete pod cijenu vlastite smrti. Liječnici su joj preporučali da ni pod koju cijenu ne smije zatrudnjeti ili ako zatrudni da se to dijete, kako oni kažu, „odstrani" - čitaj ubije. No, majka herojski kaže: "Do sada sam imala dvije operacije i kada sam bila u bolnici na terapijama, odlučila sam da hoću imati dijete koje će moći mi doći u posjetu. Željela sam da vidim kako je biti majka i suprug me je u tome podržao i bio uz mene". Jelena je rodila. Držala je dijete u svome naručju. Kasnije je umrla. Zar ima ljepšega svjedočanstva od toga da umreš za vlastito dijete, da umreš za život. Fra Ljudevit Rupčić bi ovdje napisao: „Nikada ne umire ono za što se umire"!

frama-posusje.com