Fra Mario Knezović : Nekima je važnije pozdraviti političare nego Gospu

Iza nas je nekoliko velikih ljetnih blagdana i proslava kako na crkvenoj, tako i na nacionalnoj razini. Bila je to lijepa prigoda za duhovne okrepe, prijateljske susrete, dolazak u zavičaj, očuvanje dobre tradicije i obnavljanje uspomena. No, nekima je to, osobito kad se radi o vjerskim blagdanima, bila iznimna prigoda za dokazivanje i pokazivanje pred kamerama, ljudima, biskupima, svećenicima. Tako smo u nekoliko prigoda u prvim redovima na misama vidjeli osobe u liku predsjednika, ministara, sabornika, župana itd. A onda, kako to bijaše na jednome mjestu gdje sam bio nazočan, započeo je program poput onoga na radiopostajama nazvanoga „Želje, čestitke i pozdravi". Pa se jedan crkveni službenik „raspištoljio" izricati riječi dobrodošlice, pozdrava i zahvale političarima s različitih položaja. U običnome puku, to se osjetilo, počelo je negodovanje u obliku kašljucanja koje se čulo i na oltaru od nekolicine svećenika. Kad je sve to s ritualom pozdrava onima u prvim redovima završilo, da sam imao prigodu izići za mikrofon viknuo bi kako pozdravljam sve one ne pozdravljene koji trpe u svagdašnjici zbog ovih pozdravljenih, a ovim pozdravljenima bi uskliknuo doviđenja do iduće godine jer prije toga mnogi neće biti na misi.

fra Mario Knezović / Naša ognjišta

Stvarno sam mislio, ili sam ja možda još uvijek iz neke druge knjige, da je to manifestiranje pozdrava kod vjerskih slavlje iščezlo i da je prošlost koja se mogla razumjeti u neka druga vremena kad je trebalo biti tako. No, očito kod nekih nije. Ovdje bih se prisjetio jednoga prijedloga iz devedesetih godina od strane jednoga vjernika prigodom izgradnje nove crkve u svome selu. Taj čovjek je iznio prijedlog da crkva, što je neobično, bude duplo šira nego duža. Kao razlog te potrebe, vidjevši što se tih godina zbiva, je naveo da svi političari mogu sjesti u prvi red! Uz ovo prisjećam se situacije od prije par godina u Posušju. Naime, misno slavlje na Veliku Gospu predvodio je kardinal Vinko Puljić. Saznavši za to svoj dolazak su najavili mnogi iz političke vrhuške. Nakana njihova dolaska je lijepa, ali unatoč najave nitko od njih nije došao. Pitate se zašto? Do obrata je došlo kad smo im jasno rekli da nitko imenom neće biti pozdravljen bez obzira na položaj i status jer smatramo da su taj dan zavrijedili pozdrava svi vjernici koji su sa svojim zavjetom, pa i bosonogi, došli pred Gospu. Eto, ostadoše njihova mjesta prazna, a što sa dušom bi ne znam. Tako su jasno pokazali da im nije niti do Gospe, niti do Kardinala, niti do vjernika, nego samo do osobne taštine i umišljene veličine u zemlji u kojoj je sve svedeno na sitnicu osim njihovim visokih plaća.

No, tu nije bio kraj te priče. Dan poslije čitam u tisku da su ti najavljeni u Posušje otišli na jedno drugo mjesto gdje su dočekali žuđeni pozdrav. Očito se ovdje može upotrijebiti ona legenda o pozdravu jednoga svećenika početkom dolaska demokratskih promjena kada je, navodno, kazao ovako: Pozdravljam drugove u prvim redovima, gospodu u sredini i vas vjernike u dnu crkve! Srećom da ima i onih političara, koje, doduše, treba kao iglu u sijenu tražiti, kojima nije stalo jesu li viđeni i pozdravljeni te istinski kao vjernici pobožno sudjeluju kod svetoga čina ne želeći sebe staviti iznad samoga Boga radi kojega se ide u crkvu i koji je jedini vrijedan hvale i veličanja.

Nisu cure što su bile, od branitelja su se skrile...

Proslavili smo Dan domovinske zahvalnosti. Taj dan pripada hrvatskome ratniku. Ti ratnici su nakon Oluje slavno ušli u naše gradove, na naše trgove gdje su slavodobitno bili dočekani od mnoštva oduševljenih koji su se natjecali tko će više i jače iskazati svoj ponos na te naše vojnike. Sjetimo se Trga Bana Jelačića. Taj prizor me podsjeća, u smislu klicanja, na Isusov slavni ulazak u Jeruzalem na magaretu. I njemu su tada klicali i cvijećem ga zasipali. Kasnije je od tih istih umjesto pljeska dobio pljusku, umjesto cvijeća bič. A naši branitelji, ne mislim tu na one lažne s njemačke fronte, dobivaju isto. Mnogi od onih koji su im klicali sad se natječu tko će ih glasnije izrugati, a svakodnevno ih se šiba novinskim člancima, televizijskim prilozima, policijskim privođenjima. I dok su, dobro je zamijetiti, kod nedavnoga susreta američki predsjednik Obama i britanski premijer Cameron svojim vojnicima (koji nisu branitelji...) osobno pripremali i pekli roštilj, naši predvodnici potpaljuju neku drugu vatru koja često oprži naše vojnike. A onda se u tom razdoblju poklopilo da od jedne osobe, koja je govorila o udaji jedne djevojke, čujem i ovo: „Ma jadnica udala se za nekoga razvojačenoga branitelja!" A kako je nekad bilo? Ti naši vojnici, po povratku s bojišnice bili su neobrijani, neokupani, nepočešljani, prljavi, krvavi, mrčava lica i vozili su tenkove. Ali su se u njih baš takve djevojke zaljubljivale i bili su im idoli i „face". A danas od toga nema ništa. Djevojke se zaljubljuju u neke druge mladiće, koji umjesto tenkova voze luksuzna prijevozna sredstva kako bi, valjda, mogli u njih sjesti svoje „sponzoruše". Zato Marko Perković dobro pjeva: „Prijatelji, često mislim na vas. Nije ovo vrijeme dobro za nas. Nisu cure što su bile. Sve su se u gradu skrile. Prijatelji, kako ste mi danas!"

Petra i Silvana su majke herojine

Društvo u kojem se sustavno srozavaju vrijednosti ima svoje brojne prešućene uzore, heroje i herojine koji odašilju poruke dubokoga divljenja. Ovdje spominjem dvije mlade majke herojine Petru Grgošević i Silvanu Novak. Naime, njih dvije su svjesno prihvatile smrt kao bi ostvarile svoje majčinstvo i donijele dijete na život. Tako muž ud Petre Miro kaže: "Iako je Petra već nekoliko godina znala da boluje od rijetke bolesti krvnih žila u mozgu, ni trenutka nije dvojila, već je svom silom željela ostati trudna i roditi dijete koje je plod naše ljubavi". Petra je rodila malu Milu nakon što je 65 dana bila u komi. Nakon što je Petra rodila svoju kćer liječnici su utvrdili majčinu smrt. Ma ne! Ova majka nije umrla, ona se preselila Bogu jer nikad ne umire, kako reče fra Ljudevit Rupčić, ono za što se umire. A ona je umrla za život. Sličan primjer je bio, vjerujem da se sjećate, i s majkom Silvanom Novak koja je radije izabrala roditi sina nego spasiti sebi život predlaganim pobačajem. Rodila je maloga Lea. Ove dvije majke, i brojne druge o kojima mediji rijetko ili nikako ne javljaju, nadahnuće su kako se živi kad se ima spremnosti umrijeti. Mislim da bi, kod rasprave o zakonskoj dozvoli pobačaja u našim sabornicama i parlamentima, trebalo ispričati ovu priču o dvije majke, pa bih baš onda volio vidjeti tko bi to mogao dignuti ruku u zrak da se dopusti ubijanje djece ili pobačaj!