Borac za ljudska prava, rodoljub, mučenik i svetac to je naš Stepinac

Borac za ljudska prava, rodoljub, mučenik i svetac to je naš Stepinac
Gdje je danas blaženi kardinal Alojzije Stepinac? Jesmo li ga zaboravili poslije svečane beatifikacije? Koje mjesto zauzima u pastoralu? I kako ga približiti mladeži u okolnostima instant kulture koju ne zanimaju trajne vrjednote? To su pitanja na koja mora odgovoriti Crkva u Hrvata.

Polazište – dostojanstvo ljudske osobe

K tome i danas postoje snage koje smatraju kako je Stepinac negativna povijesna osoba, koja je kolaborirala s ustaškim režimom, koja se „prekasno" distancirala, koja je ovo i ono i tako dalje, kako to već uhodane ideološke mutikaše rutinski rade još od 1945. O tome bi pak trebale voditi računa stranke demokršćanskoga i pravaškoga usmjerenja. Vode li?

Blaženi Alojzije Stepinac imao je neobično istančan osjećaj za maloga čovjeka. Pritom nije dijelio ljude po nacionalnosti, vjeri ili po nekom drugom kriteriju. Spašavao je Židove i Poljake, Srbe i Cigane, izbjeglice i prognanike jednako kao i nevino optužene i osuđene. O tome postoje brojna povijesna svjedočanstva. Stepinčevo je polazište bila neotuđivost dostojanstva ljudske osobe. To se jasno vidi i u knjizi Ljubice Štefan, pravednice među narodima, objavljene godine 1998. pod naslovom Stepinac i Židovi (Croatiaprojekt, Zagreb), ali i drugim naslovima koji se objektivno bave Stepincem, pri čemu treba odati priznanje na predanome radu postulatoru kauze mons. dr. Juraju Batelji.

U okolnostima svjetskoga rata

Stepinac je kao i većina hrvatskoga naroda prihvatio uspostavu hrvatske države 1941. To je posvjedočio i Okružnicom od 28. travnja 1941. u kojoj je pozvao svećenstvo da prihvati novu stvarnost. Ali i da „sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske budu nadahnuti strahom i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi", te da „Narod Hrvatski bude narod Božji i odan Kristu i Crkvi njegovoj sagrađenoj na pećini Petrovoj".

Ustaški režim osudio je u svojim propovijedima, ali i u pismenima upućenim Poglavniku. Tako je, primjerice, režim pobio nekolicinu slovenskih svećenika, a Stepinac je na to u veljači 1942. uputio Paveliću protest: „Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi i u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za NDH".

U propovijedi 31. listopada 1943. kazao je: „Jedni nas optužuju da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustati protiv zločina, koji su se zbivali u pojedinim krajevima naše domovine. Njima odgovaramo prije svega, da nismo željeli biti bilo čija politička trublja, koja prilagođuje svoj glas časovitim željama i potrebama pojedinih stranaka ili pojedinaca. Mi smo uvijek naglašavali i u javnom životu principe vječnoga zakona Božjega, bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima... Katolička crkva ne pozna rasa koje gospoduju, i rasa koje robuju."

Njemački vojni predstavnik u Zagrebu von Horstenau zbog Stepinčeva javnog zauzimanja za potlačene, kazao je: „Kad bi jedan biskup u Njemačkoj tako govorio, s propovjedaonice živ ne bi sišao". Stepinac je preživio rat, ustaše i Nijemce ali nije „oslobođenje" i komuniste.

Pismena zahvala gospođe Milosavljević

Da je živa Marija Milosavljević, supruga pravoslavca koji je po uspostavi hrvatske države junački pobjegao u Srbiju, mogla bi dodatno posvjedočiti istinu o Stepinčevoj ulozi u njezinu slučaju. Ona je bila majka petero djece. Lažno je optužena i strpana u zatvor. Njezina djeca obratila su se nadbiskupu Stepincu. On se za gospođu Milosavljević zauzeo izravno kod Poglavnika. Pavelić je zatražio da se cijela stvar ispita, nakon čega je optužena Marija puštena, o čemu je Ministarstvo pravosuđa NDH javilo 18. studenoga 1942.

Marija Milosavljević i njezina djeca prigodno su se pismeno zahvalili: „Svi sretni i zadovoljni što ste nam spasili našu milu majčicu mi smo vam neizmjerno zahvalni i molimo se dragome Bogu, da Vas za Vaša dobra djela nagradi Božjim blagoslovom, jer smo bili u Vas uvjereni da će te se zauzeti za nas. Mi nemamo riječi kako da se zahvalimo. Sada smo svi sretni i zadovoljni u krugu svoje majčice i molimo se dragome Bogu. Vi ste nas kao naš vrhovni pastir spasili u najtežim časovima iz bijede i nevolje i uneli blagostanje u našu kućicu i zato Vaša preuzvišenosti primite naše pozdrave. Hvaljen Isus i Marija! Majka Marija, djeca Josip, Milivoj Bosiljka, Smiljica i Branko, v. r.".

Tajnik Nadbiskupa dr. Stjepan Lacković na dnu je citiranog pisma dopisao: „Preuzv. lično bio kod Poglavnika i molio, da se majka siromašne djece oslobodi. Tajnik preuzv. gosp. Nadbiskupa bio dvaput u kući, dok im je majka bila u zatvoru. Podielio im novčanu pomoć od Kn 1.000 – kad je majka došla iz zatvora, dobila je 500.- Kn- S.

Hrvoje Kačić doživio je narav komunističkoga režima

Kako se pak totalitarni jugoslavenski komunistički režim ponio prema Nadbiskupu Stepincu uglavnom je poznato kroz dokumente vezane uz montirano suđenje nadbiskupu Stepincu. Možemo konstatirati kako je komunistički režim u očima hrvatskoga naroda definitivno i zauvijek pao kad se okomio na Stepinca čim je Hrvatska pala pod „oslobođenje". Pustimo na stranu zločinca Tita, pokornoga Bakarića i tužitelja Blaževića i njihov cilj - odcijepiti Crkvu u Hrvata od Vatikana i pape. Totalitarni jugoslavenski komunistički režim već je 1946. ušao u sve pore društva. Tako se komunistički opstruirao i Stepinčev pogreb!

Dr. Hrvoje Kačić svjedoči: „Točne informacije o mjestu i vremenu pokopa tijekom 11. siječnja 1960. Nismo mogli dobiti ni u katedrali ni na Kaptolu. Ipak, kasno navečer u Palmotićevoj ulici saznao sam da će pokop biti slijedećega dana u zagrebačkoj katedrali u ranim poslijepodnevnim satima.

Na dan pokopa pošao sam u zgradu Višega privrednoga suda, (gdje je bio pripravnikom, nap. a.) koja je u to doba bila na vrhu Mesničke ulice. Predsjednik Višega suda Julije Dim sazvao je sastanak svih sudaca, a i ja sam, kao jedini pripravnik, bio pozvan da prisustvujem sastanku. Jedina tema sastanka bila je pogreb Kardinala u katedrali i činjenica da se svijet već okuplja, ali i odredba da nitko od uposlenika na sudu ne smije prisustvovati pogrebu, pa je na sastanku izdana i obveza svim sucima da nikome od osoblja toga dana ne dopuste odsustvo s posla. Razgovaralo se i o tome tko bi se potencijalno mogao usuditi poći na pogreb. Spomenuto je bilo ime jednoga stručnog suradnika i dviju daktilografkinja. S time je izražena sumnja kako se ne može biti siguran da se i još netko drugi od pomoćnog osoblja odluči. Da bi se otklonile bilo kakve dileme, predsjednik suda je naredio da se zaključaju ulazna vrata te da se njemu u sobu donese ključ.

Čim je sastanak završio, pošao sam u svoju sobu u prizemlje, i odmah bez dvoumljenja otvorio prozor i kroz njega skočio na ulicu, te trčeći kroz Kamenita vrata stigao na Kaptol gdje je već bilo okupljeno mnoštvo ljudi" (Glas Koncila, 37/1998.).

Danas nemamo dovoljno izgrađenu svijest o Stepinčevoj veličini mučeništva i svetosti, niti o dubini zla totalitarnoga komunističkoga režima. Francuski pisac Fracois Mauriac u Figaru 3. studenoga 1946. piše: „Sve se razjašnjava, ako se sjetimo da je 8. rujna 1946. nadbiskup zagrebački, prvak hrvatskih biskupa, odbio, da prekine s Rimom. To je čvor svega".

Stepinac je svetac!

Nenad Piskač/komentar.hr