Zločini partizana i komunista u Hercegovini

Zločini partizana i komunista u Hercegovini
...Dubrava u Knešpolju, nekoliko kilometara jugo-istočno od Širokog Brijega. Potresne slike koje dolaze s tog mjesta nalik su onima ranije snimljenim u Kočevskom Rogu, Jazovci, Teznom, Hudoj jami  i mnogim drugim mjestima na kojima su Titovi komunisti počinili zločine još uvijek neslućenih razmjera.

Svaki pojedinac koji nešto znade o  metodologiji izvršenja zločina ruskih komunista, ili su samo gledali film  Katynska šuma, poljskog redatelja Andrzeja  Wajde, došao je do zaključka kako je metodologija masovnih  zločina počinjena od strane Titovih egzekutora potpuno identična onoj u Staljinovoj izvedbi.

Ruke vezane žicom, kugla u potiljak, tijela nabacana jedno po drugom, masovna stratišta skrivena od očiju javnosti, uz obveznu „OMERTU“, isti je zločinački rukopis po kome se ubijalo od Vladivostoka do Trsta, od Sjevernog mora do otočića Dakse.

Upravo zbog tog zločinačkog „rukopisa“ i masovnosti počinjenih zločina iznimno otužnim djeluju izjave raznih  jugoslavenskih recidiva, koji su se u velikoj mjeri uspjeli inkorporirati na čelna mjesta u današnjem  hrvatskom društvu. Ti recidivi jugoslavenstva, u svojim javnim istupima redovito pokušavaju pronaći opravdanja za ove zločine, počinjene u ime komunizma i Jugoslavije, idući tako daleko da i samom činu osvete pokušavaju dati legalitet i legitimitet.

Međutim, pri tome ih najbolje demantira Titov ministar „ubijanja“ Aleksandar-Leka Ranković. Podnoseći izvješće o „uspjesima“ jugoslavenskih komunističkih vlasti od okončanja  rata do 1951. godine u beogradskoj skupštini, Ranković je kazao: „Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. prošlo je 3. 777.776 zatvorenika.“

Jugoslavenska komunistička historiografija je skoro pet desetljeća radila mit o genocidnosti hrvatskog naroda. Nastavak te jugoslavenske prakse, na žalost, uslijedio je i nakon raspada Jugoslavije. U sklopu tih rasističkih teza o navodnoj hrvatskoj genocidnosti, što nije ništa drugo nego pokušaj opravdavanja komunističkih zločina, posebice se isticala komunistička netrpeljivost prema dijelu hrvatskog naroda koji živi na prostorima zapadne Hercegovine.

Na žalost, ostaci tog jugoslavenskog aparata i danas su prisutni u svim sferama hrvatskog društva. Metodologija njihovog djelovanja, kao i odnos prema hrvatskom narodu u Hercegovini, i danas je ista, kao u vrijeme krvave diktature Josipa Broza.

Uzroci ovakvog ponašanja različitih skupina i pojedinaca u hrvatskom društvu poznati su mnogima. Oni koji o tim razlozima malo, ili nimalo, znaju poručujem neka te poruke raznih  jugoslavenskih recidiva gledaju kroz prizmu činjenice da zapadna Hercegovina ni danas ne zna za posmrtne ostatke skoro dvadeset tisuća svojih sinova.

Toliki je broj hercegovačkih Hrvata, naime, stradao od ruke Titovih i Rankovićevih krvnika. Ta stradanja otpočela  su nakon partizanskog  ovladavanja  Širokim Brijegom, a nastavljena su u krvavoj  osveti jugoslavenskih komunista nakon okončanja rata.

Novi dokazi o planiranim zločinima komunista u Hercegovini

Masovna grobnica Dubrava, o kojoj se posljednjih dana govori, samo je jedna od nekoliko desetaka do nekoliko stotina neobilježenih grobišta razasutih diljem Hercegovine. Da bismo, makar dijelom, sagledali okolnosti pod kojima su Titovi komunisti počinili te zločine potražili smo neke dokumente, još nepoznate domaćoj javnosti.

U ostavštini Krunoslava Draganovića tako smo pronašli nekoliko vrijednih  izjava bivših pripadnika 26. dalmatinske divizije ( zapovjednik Božo Božović, politički komesar Dušan Korać), iz sastava VIII dalmatinskog korpusa (zapovjednik Petar Drapšin, politički komesar Boško Šiljegović), koje su ovom hrvatskom svećeniku dali  izravni sudionici  partizanskog pokolja na Širokom Brijegu i Hercegovini.

Pavo Prcela, nekadašnji pripadnik  1. proleterske brigade (zapovjednik Vaso Đapić, politički komesar Nikola Aračić), iz sastava Božovićeve 26. divizije, bio je izravni sudionik ovih masovnih ubojstava. U svojoj izjavi, danoj u Rimu 23 kolovoza 1953.,  Prcela je posebice istaknuo: -„Moja brigada imala je zadatak osvojiti „Cigansko brdo“ i dolinu (uvalu) kraj Lištice do Regije Duhana. Nakon tri dana žestokih borba ušli smo u samo mjesto. Vojska je imala nalog ubijati (ubiti) sve što se nađe u samom mjestu uključujući starce, žene i djecu. Prizore nisam gledao, jer se nisam odgojio u takvoj metodi. Međutim, nakon tog pokolja vidio sam po ulicama i kućama brojne lješine, ne samo vojnika nego i civila, među kojima  veliki broj žena i djece.“

Rafael Radović, rođen u Ćilipima, bio je nasilno mobilizirani pripadnik 11. dalmatinske brigade (zapovjednik Ivan Guvo, politički komesar Grga Markić), koja je također djelovala u sastavu 26. divizije.

Radović je bio pripadnik I čete (komandir Ivan Prodan), iz sastava IV bataljuna (zapovjednik Dominko Antunović, politički komesar Milan Rako) iz sastava 11. dalmatinske brigade, iste one postrojbe  koju je Simo Dubajić izravno optužio za sudjelovanje u masovnim  zločinima nad ratnim zarobljenicima počinjenim  na Kočevskom rogu.

U svojoj izjavi Radović, uz ostalo,  ističe kako je bio svjedokom  brutalnog ubojstva jednog širokobriješkog franjevca.

Spomenuti svjedok vidio je, naime, tog kobnog 07. veljače 1945., na platou ispred gimnazije, zapovjednika IV bataljuna 11. dalmatinske brigade (Dominko Antunović) i njegovog zamjenika (Mate Majić) kako, zajedno sa jednim oficirom OZNE (?), u nazočnosti desetak vojnika, ispituju trojicu fratara. U jednom trenutku, tvrdi Radović, „oficir OZNE je, s nekoliko revolverskih hitaca, upućenih iz neposredne blizine, na mjestu usmrtio visokog plavokosog fratra, starog oko 50 godina.“

Još se nagađa o imenu oficira OZNE kojeg Radović spominje u  svojoj izjavi. Prema određenim iskazima očevidaca  riječ je o Marijanu Primorcu, tadašnjem pripadniku OZNE iz Ljubuškog, dugogodišnjem suradniku i krvnom srodniku Jure Galića, aktualnog predsjednika Subnora BiH.

Drugi izvori u istom ovom kontekstu spominju oficire OZNE, kapetana Rajka Vukoju (iz Bileće) i Milivoja Drašković (strica Vuka Draškovića, iz Gacka), koji su po nalogu Slobodana Šakote, tadašnjeg šefa OZNE za Hercegovinu sudjelovali u ovim zločinima. Odgovore na ovu dvojbu, kako se čini, mogao bi dati čitav niz i danas živućih svjedoka.

To su u prvom redu Antun Šarić, u to vrijeme zamjenik političkog komesara IV bataljuna, zatim Petar Bogunović, Jakša Deletis, Ante Bogdanić, Drago Galić, Slavko Družijanić, Milka Planinc, ali i aktualni predsjednik SUBNOR-a Jure Galić, za koje je nepobitno utvrđeno da su u vrijeme ovih zločina bili na Širokom Brijegu.

Detalje o masovnim partizanskim zločinima na Širokom Brijegu zasigurno poznaje i nekadašnji  Mesićev savjetnik Budimir Lončar. Prema izjavama svjedoka,  Lončar je u to vrijeme, po liniji partije, bio blizak suradnik Dušana-Dule Koraća, srbina iz Kraljeva, osobe koja je izravno nadgledala pokolje na Širokom Brijegu i Kočevskom Rogu, kao i Veljka Kadijevića, tadašnjeg oficira u štabu 26. divizije.

Odgovornost za strijeljanje šestorice franjevaca 06. veljače 1945. dogodio se u zoni odgovornosti 2. dalmatinske brigade (zapovjednik Bruno Vuletić, politički komesar Ante Jerkin), u čemu je neupitna zapovjedna odgovornost nekadašnjeg Titovog šefa kabineta i vojvode sinjskih alkara. Izravnim sudionikom ovih zločina bio je i Berislav Badurina (politički komesar u 4. dalmatinskoj brigadi), svojedobno također šef kabineta Josipa Broza, ali i Artur Takač (ratni zapovjednik bataljuna u Mehanizirano topničkoj brigadi), svojedobno čelni čovjek Međunarodnog olimpijskog odbora. Uz spomenute, vlastitu involviranost u ove zločine nije mogao prikriti niti Vlado Šegrt, ratni zapovjednik 29. hercegovačke divizije, kao niti šef OZNE za BiH  Uglješa Danilović, te napose Jovan Andrić i Džemal Muminagić, čelni ljudi 3. brigade KNOJ-a, pod čijim je ravnateljstvom počinjen najveći broj zločina.

Zahvaljujući višegodišnjim aktivnostima jugoslavenskih tajnih službi, kao i djela  povjesničara bliskih tim istim službama, u dijelu hrvatske javnosti stvorio se dojam kako ključnu odgovornost zbog masovnih komunističkih zločina u Hercegovini imaju dalmatinski partizani.

Međutim, to naprosto ne odgovara istini!


Odgovornost zbog komunističkih zločina leži na Josipu Brozu Titu

Teza o navodnoj odgovornosti dalmatinskih partizana svjesno je godinama podgrijavana s ciljem umanjenja odgovornosti Josipa Broza, ali i održavanja unutarhrvatskih tenzija između Hercegovine i susjedne Dalmacije, što je isključivo išlo u prilog srbijanskim interesima, ali i interesima anacionalnih ORJUNA-ša u Dalmaciji, koji su u Beogradu vidjeli svog političkog idola.

Rijetko se koji hrvatski povjesničar ikada usudio istražiti od kud toliki etnički Srbi na ključnim pozicijama u 8. korpusu i njegovim sastavnim dijelovima. Petar Drapšin, Boško Šiljegović, Ilija Radaković, Danilo Simonović, Petar Babić, Danilo Damjanović, Žika Bulat, Božo Božović, Dušan Korać, Bogdan Stupar, samo su neki od etničkih Srba koji su bili raspoređeni na većinu ključnih mjesta u štabu VIII. Korpusa i  podređenim postrojbama koje su djelovale u njegovom sastavu. Poglavito na zapovjedna mjesta i na mjesta političkih komesara, za koje se znade da su kontrolirali i same zapovjednike.

Kvalitetan odgovor na ovo pitanje čuo sam prije nekoliko dana u serijalu „TITO“, redatelja Antuna Vrdoljaka. Prema riječima Dušana Bilandžića, ključna odgovornost za ovoliku involviranost etničkih Srba u zapovjednu strukturu VIII korpusa počiva isključivo na Vicku Krstuloviću. Sudeći, prema Bilandžićevim riječima, Krstulović se u jednom dopisu, upućenom Titu, pohvalio kako „Dalmacija ima vojnika u izobilju, ali da velike probleme jačanju partizanskog pokreta stvara nedostatak kvalitetnog oficirskog kadra“. Prema Bilandžiću, upravo je spomenuti Krstulovićev dopis bio izravnim povodom upućivanja u Dalmaciju nekoliko desetaka etničkih Srba, koji su na temelju Titovih i Rankovićevih uputa, u konačnici potpuno ovladali zapovjednom strukturom VIII korpusa.

Druga teza koja ukazuje na izravnu  Titovu odgovornost za ove zločine svakako su poslijeratne karijere čitavog niza pripadnika VIII dalmatinskog korpusa, koji su po objektivnoj  zapovjednoj odgovornosti odgovorni za zločine, ili su neposredno i posredno bili njihovim svjedocima. Kako tumačiti Titovo favoriziranje kadrova poput: Brune Vuletića, Stanka Parmaća, Ljube Trute, Berislava Badurine, Artura Takača, Budimira Lončara, Milke Planinc i Veljka Kadijevića, koji su po prirodi svojih tadašnjih  položaja o ovim događajima morali znati  puno više od običnih vojnika kakvi su u to vrijeme bili Ivan Gugić, Pavao Prcela i Rafael Radović.

Zbog svega ovoga, ali i inkorporiranosti ogromne većine bivših čuvara jugoslavenskog „bratstva i jedinstva“ u današnji hrvatski sustav, uopće ne čudi „ZAKON ŠUTNJE“ o komunističkim zločinima.


Stvarni razlozi otkazivanja mostarske tribine o partizanskim zločinima

Prije nekoliko dana doznao sam da mostarska udruga  studenata  s Filozofskog fakulteta  priprema tribinu o „Partizanskim zločinima nad hercegovačkim franjevcima“. Ponadao sam se kako studentske organizacije i ovom prigodom u hrvatsko društvo dovode neke nove vjetrove. Ta me je informacija zatekla u Zagrebu. U slučajnom susretu s jednim od zagrebačkih profesora, koji dosta dobro poznaje odnose na mostarskom Filozofskom fakultetu, prokomentirao sam i najavljenu tribinu.

Ostao sam jednostavno zapanjen kad me je moj dugogodišnji kolega počeo uvjeravati kako od tog pokušaja jednostavno nema ništa i kako će ta tribina biti zabranjena. I uistinu, samo dan kasnije, uvjeravanja mog zagrebačkog kolege pokazala su se potpuno točnim.

Slušajući kratku radijsku vijest o zabrani ove tribine kroz glavu su mi prostrujale riječi mog prijatelja: Dragi prijatelju, zar uistinu mislite da će fakultet na kome rade Slavo Kukić, Zoran Primorac, Mile Lasić, Slavica Juka i Šimun Musa dozvoliti održavanje jedne ovakve tribine ?

Drugim riječima, zar će nekadašnji šef kabineta Branka Milulića dozvoliti da se govori o zločinačkom sustavu u kome je i sam ponikao?

Zar će nećak Marijana Primorca i unuk Ivama Primorca-Škope, koji je Domovinski rat proveo u Beogradu, dozvoliti studentima otvoreno govoriti o zločinima svog vlastitog strica?

Zar će profesori koje je stvorio i oblikovao Kardelj-Šuvarov  sustav dozvoliti nekakvoj tamo nadobudnoj dječici da se obruše neposredno na taj sustav, a posredno i na njih same?

Zar će se nekolicina ljudi koji upravljaju tim fakultetom, a koje dobar dio  njihovih kolega oslovljava sa „mama“, „tata“, „strina“, „ujko“, „tetka“, „rođak“, tek tako zamjeriti sa Radovanom Vukadinovićem, Caratanom, Cvrtilom, Pusićkom i njima sličnima ?

Upravo u ovim pitanjima počivaju i temeljni problemi današnjeg hrvatskog društva.

Situacija poput ove na mostarskom Filozofskom fakultetu jednaka je situaciji u većini hrvatskih institucija, kako u Republici Hrvatskoj, tako i u BiH.

Upravo iz ovih razloga, zločini nad hrvatskim narodom počinjeni u ime komunizma i Jugoslavije i danas su obavijeni šutnjom.

Sve što mi u ovom trenutku pada na um su stihovi jedne pjesme Marka Perkovića Thompsona.

E, MOJ NARODE !


AUTOR: Ilija Zovko