Teško narodu bez ljubavi bratske, kao Bosni bez zemlje Hrvatske

fra Grgo Martić, narodna baština, kreševo
Iako je svojim djelima zaslužio i veća priznanja nego njegovi suvremenici Ivan Mažuranić ili Petar Petrović Njegoš, a koji su se proslavili epovima Smrt Smail-age Čengića i Gorski vijenac, stjecajem okolnosti ostao je javnosti slabo poznat, a njegov rad nedovoljno priznat.
Fra Grgo Martić je rođen 24. siječnja 1822. god. u vrlo siromašnoj obitelji u mjestu Rastovača kod Posušja, gdje je proveo djetinjstvo. U osmoj godini života umro mu je otac, pa ga je othranio stric Rade, preuzevši istovremeno brigu nad još petero Grginih braće i sestara. 1834. god., u njegovoj 12. godini života, stric ga dovodi u kreševski samostan, gdje započinje svoje školovanje, nastavlja ga u Požegi, pa kao studij filozofije u Zagrebu, te konačno završava teologiju u mađarskom Stolnom Biogradu.

Boravljenje u Zagrebu će ostaviti posebnog traga na njegovo buduće djelovanje, jer se ondje susreo s Ljudevitom Gajem i drugim ilircima, i oduševio se idejama ilirskog pokreta, koje će obilježiti njegov budući rad i usmjeriti ga na put narodnog preporoditelja.

Na Božić 1844. god. zaređen je za svećenika, a potom je oko tri godine vršio službu župnika u Kreševu, zatim je postao kapelan u Osovi kod Žepča, te kasnije, između jedne ili druge kratke službe i nekoliko putovanja izvan zemlje, bio u dva navrata župnik u Sarajevu. Zadnjih tridesetak godina života proveo je uglavnom u kreševskom samostanu.

Fra Grgo je bio poznat po svom književnom, prosvjetnom, političkom i kulturnom radu, a gotovo cijeli svoj radni životni vijek izravno ili neizravno bavio se nastavničkim poslom. Napisao je više udžbenika i priručnika, a poznat je i po marljivom prikupljanju narodne baštine, napose zapisivanjem narodnih pjesama bosanskih i hercegovačkih krajeva. Kao rezultat takvog marljivog skupljanja narodnog blaga, 1858. godine je, zajedno s fra Ivanom Franjom Jukićem, u Osijeku objavio zbirku pod nazivom Narodne pjesme bosanske i hercegovačke.

Po svom pjesničkom radu predstavlja najplodnijeg književnika 19. st. u Bosni i Hercegovini, a po opsežnom kasnije ujedinjenom epskom djelu Osvetnici, koje će izlaziti kroz više od 20 godina u Zagrebu, Osijeku i Đakovu, dobio je naslov "bosanski Homer". Često se ispod svojih pjesama potpisivao kao "Ljubomir Martić, Ilir iz Hercegovine" ili nekim drugim pseudonimom.

Osim epskih djela, od kojih još svakako treba spomenuti Posvetnike i Boj na Kosovu godine 1389., treba naglasiti da je pisao putopise, memoare i pripovijetke, a njegovim se najvrjednijim djelom smatraju memoari pod nazivom Zapamćenja. Od drugih važnijih djela ističemo Plač Bosne, Pozdrav Danici i Zvijezda sjajna.

Svojim književnim radom, posebno epskom i pripovjedačkom formom, djelovao je i pragmatično, odnosno koristeći jednostavne, zanimljive i nepismenom narodu razumljive opise i stihove, radio je istovremeno na prosvjećivanju masa, upozoravajući na aktualne probleme, posebno vezane uz turski jaram, a kasnije uz srpska presizanja i nepravde austro-ugarske vlasti. U tom smislu valja razumjeti do danas sačuvan posebno čvrst oblik domoljublja među onim Hrvatima u Bosni i Hercegovini gdje su djelovali franjevci.

Uz takav književni, prosvjetiteljski i kulturni rad, aktivno se bavio i političkim djelovanjem, kako u vrijeme zalaza turske vladavine, tako i u vrijeme nastanka austro-ugarske. Kao najbolji poznavalac političkih prilika u Bosni i Hercegovini svoga vremena i kao predstavnik Bosne Srebrene koji je u Sarajevu bio zadužen za kontakte s turskom vlašću, znao je svojim diplomatskim djelovanjem osigurati slobodan rad franjevaca i Katoličke Crkve u Bosni i u tim teškim vremenima. Slično je svojim mudrim političkim djelovanjem pomagao i mnogim drugim osobama, bez obzira na vjeru.

Po završetku turskog razdoblja i vođen ilirskim idejama, oštro se bori protiv priključenja Bosne i Hercegovine Srbiji i Crnoj Gori (o pretenzijama Srbije piše u svom djelu Zapamćenja), te se zalaže za nadležnost austro-ugarske vlasti, ali kad mu je postalo jasno da neće doći do ponovnog sjedinjenja s Hrvatskom, biva vidno razočaran i zbog toga se u potpunosti povlači iz političkog života. U tom su smislu poznati i razumljivi njegovi stihovi: "Teško domu bez ljubavi bratske, k'o i Bosni bez zemlje Hrvatske!"

Umro je 30. kolovoza 1905., a pokopan na groblju Ograđe u Kreševu. U zahvalu za doprinos u vjeri, obrazovanju, politici i kulturi, njegova su subraća u franjevačkom kreševskom samostanu odlučila urediti sobu u kojoj je boravio i tako sačuvati trajni spomen na tog velikog čovjeka. U njoj se čuvaju fra Grgine osobne stvari, knjige, rukopisi, pisma, odlikovanja, darovi poznatih osoba (kao npr. sablja - dar bana Jelačića) i razni drugi predmeti, a kako ona izgleda može se vidjeti na fotografijama i saznati iz opisa koji su detaljno objavljeni na stranicama toga samostana.Valja još istaknuti kako fra Grgo Martić po svom epskom izričaju ne samo da ide uz bok Ivanu Mažuraniću i Petru Petroviću Njegošu (čiji su epovi sastavni dio lektire), nego ih u mnogome nadilazi, ali su unatoč tome njegova djela ostala potpuno nepoznata. Djelomično je to tako zato što je u stoljećima okupiranoj Bosni i vrlo teškim svakodnevnim životnim okolnostima pod turskim terorom morao pisati pod pseudonimom i nitko zapravo gotovo cijeli njegov život nije ni znao za Grgu Martića, a većim je dijelom to zato što komunističke vlasti, koje su zatirale svaki oblik religioznosti i nacionalnog ponosa, nipošto nisu htjele priznati vrijednost jednom fratru, čiji je opus uz to velikim dijelom izravno ili neizravno vezan uz domoljubnu tematiku.

I za kraj još jedna sitnica. Naime, svjedoci o fra Grgi Martiću govore kao o "čestitoj starini", ali istovremeno primjećuju kako je imao žestoku narav i da se nije dao podbadati, a svaki koji bi to pokušao, izvukao bi deblji kraj. Tako su uz njegovo ime sačuvane mnogobrojne pošalice, a nekoliko njih, koje je za tisak priredio fra Marko Mrkonjić (Ante Neimarević, Feljtoni i novele, Zagreb 1977., str. 223-224) prenosimo sa stranice Posavski vremeplov:

Šali se s fra Grgom neki njegov fratarski brat, i veli, da je htio, da je i on mogao postati pjesnik fra Grga Martić, na što će mu reći fra Grga: "A ja, vidiš, nikad ne bi htio postati svraka od pljuvanke, i da nisam postao fra Grga Martić, ne bih, Boga mi, ni fra Anto Glavurda!"


Zadirkuje kreševski gvardijan fra Grgu da je bolje bilo da je postao vrhbosanski nadbiskup nego li hrvatski pjesnik, a fra Grga mu uteče u riječ: "Bolje da nisam, ujače, jer da sam, Ti bi prvi zaintačio, da Te zabiskupim!"


Došao u Kreševo poglavar Bosne barun Appel i navalio da vidi fra Grgu. Fratri odoše fra Grgi, pa mu vele: "Hoće, bolan fra Grgo, da Te Appel vidi!", a fra Grgo ni pet, ni devet, nego zagudi: "Ne ću ja njega!"


Došao u Kreševo drugi poglavar, barun Albori, i zavrzuje: "Hoću do fra Grge!" Fratri kume fra Grgu, da primi k sebi baruna, a fra Grgo im skresa: "‘Ko god stigne u Kreševo, evo ga kod fra Grge, kao da je fra Grgo kreševska primalja!"


U staro vrijeme, kad se govori za fra Grgu, da nije hrvatski nego srpski pjesnik - razvezao se govor o tome i u Kreševu. Da ga bocne, reče neki fratar: "Je li istina, fra Grgo, da si Ti Srbin?"
"Valaj baš onako, kao što je Hrvat onaj njihov fra - Vuk Karadžić!"


Evo druge zgode! Napali ga fratri, da objavi, da je Hrvat, a on im odgovori: "Ako je Vaše hrvatstvo za telale, nije moje!"