Najstariji sin kralja Stjepana Držislava

Svetoslav Suronja, hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića i začetnik poddinastije Svetoslavića. Najstariji je sin kralja Stjepana Držislava, brat Krešimirov (kasnije Krešimir III.) i Gojslavov. Vladao je kratko, od 997. do 1000. godine, a skoro cijelo vrijeme je vodio borbu za vlast sa svojom braćom.

Vjeruje se kako je nadimak Suronja (mračan, hladan) zaslužio zbog svog fizičkog izgleda, no vjerojatnije je to bilo zbog hladne naravi. Neki autori navode da je nadimak zapravo imao njegov brat i nasljednik, Krešimir III.

Pretpostavlja se da je najstariji spomen Svetoslavovog imena zabilježen na dva pluteja ograde prilaznog stubišta ambona predromaničke crkve samostana sv. Bartolomeja otkrivenog u Kapitulu kod Knina. Na plutejima je natpis ...CLV DVX HROATOR(um) IN TE(m)PS DIRZISCLV DVCE(m) MAGNV(m), tj. '...slav knez Hrvata u vrijeme velikog kneza Držislava'.

Svetoslav se navodi među kraljevima nabrojanima u ispravi Petra Krešimira IV. za Diklo iz 1066. ili 1067. godine: ' To je ostalo očuvano njihovim vlasnicima za njegovo vrijeme, i sina njegova Držislava, i njihovih moćnih banova Pribine i Godemira, i za vrijeme Svetoslava i braće njegove Krešimira i Gojislava.'

Konačno, Svetoslav se spominje u Trogiru tijekom dočeka mletačkog dužda 1000. godine. Prilikom tog susreta dogovoren je brak Svetoslavovog sina Stjepana i duždeve kćeri.

Na temelju sadržaja natpisa iz Kapitula pretpostavlja se da je kralj Stjepan Držislav još za života postavio Svetoslava za vojvodu i proglasio ga prijestolonasljednikom, s tim da je, prema starom slavenskom običaju, vlast trebao dijeliti s braćom koji bi vladali svatko u svome dijelu države. No, nakon kraljeve smrti (997.) Svetoslav se nije pokorio očevoj želji i prisvojio je vlast u cijeloj Hrvatskoj.

Smjenu vlasti je iskoristio mletački dužd Petar II. Orseolo da prekine plaćati danak koji su Mlečani od kraja 9. stoljeća plaćali Hrvatima za prolaz prema Carigradu. Prema Ivanu Đakonu, na tu odluku je reagirao neimenovani Croatorum iudex te izbija rat između Venecije i Hrvatske. Odmah na početku sukoba, šest ratnih brodova je 996. napalo Vis. Većina stanovnika otoka odvedena je u zarobljeništvo.

Prema nekim mišljenjima, ubrzo su se Svetoslavova braća, Krešimir III. i Gojslav, ujedinili kako bi uz pomoć Bugara svrgnuli Svetoslava Suronju. Bugari su rado pomogli svrgavanje kralja koji je bio saveznik njihova neprijatelja, Bizanta, te je bugarski car Samuilo izvršio invaziju 998. tijekom koje je opustošio dalmatinsko zaleđe i veći dio Bosne. Nakon vojnih operacija, Samuilo je ta područja dao na upravljanje braći Krešimiru III. i Gojslavu, na što su se oni zavjetovali na savezništvo s Bugarskom umjesto s Bizantom. Međutim, Ljetopis popa Dukljanina na kojem se ove interpretacije temelje navodi tek da je Samuilo napao Dalmaciju. Ne navodi se kojem je od pretendenata na hrvatsko prijestolje taj Samuilov pohod mogao koristiti.
 
Petar II. Orseolo iskoristio je borbe za hrvatsko prijestolje i 1000. godine je redom zauzeo gradove Split, Trogir i Biograd, te otoke Krk, Osor, Rab, Korčulu i Lastovo. Zadar je još 998. prihvatio mletačku vlast i zaštitu nakon što su Neretljani i Hrvati zarobili 40 Zadrana. Kad je dužd s vojskom pristao u Zadar 1000. godine, posjetili su ga predstavnici hrvatskog kralja i ponudili primirje. Taj prijedlog je odbijen. Nakon toga je u Biogradu na Moru stanovništvo prisegnulo na vjernost duždu. U Trogiru, koji je došao pod mletačku vlast, dogodio se susret Petra II. Orseola i Svetoslava Suronje. Tamo je dogovorena ženidba Suronjinog sina Stjepana s duždevom kćerkom Joscellom (Hicela) Orseolo. Suronja i njegova obitelj pronašli su utočište u Veneciji.

Nakon državnog udara u Veneciji, Svetoslav Suronja je, prema nekim izvorima, prebjegao u Mađarsku, gdje je i preminuo.

Izvor: Wikipedia