Bruno Bušić - žrtva Udbina ubojice (2): Dok su ga tukli, udbaši pjevali ‘Lijepu našu’

Bruno Bušić - žrtva Udbina ubojice (2): Dok su ga tukli, udbaši pjevali ‘Lijepu našu’

Nakon tri tjedna zatvora u Makarskoj, isključenja iz gimnazije u Imotskom i svih srednjih škola u Narodnoj Republici Hrvatskoj, Bušić je 1959. upisao četvrti razred u Splitu, gdje je i maturirao. I to nakon što je Vrhovni sud Hrvatske udovoljio molbi isključenih. Godine 1960. upisao je “čistu filozofiju i francuski” na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, no brzo se ispisao i upisao, na očevo inzistiranje, na Ekonomski fakultet. Diplomirao je u redovnom roku 1964. diplomskim radom “Moral i socijalizam”.

Zapošljavanje kod Tuđmana

Nakon završetka studija Bušić se je zaposlio 5. I. 1965. u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranja “Geoistraživanje - Elektrosond”, u Zagrebu, Kupskoj 2, od kojeg je zadnje godine studija dobivao stipendiju. Ubrzo je, slučajno, doznao za mogućnost zaposlenja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman, te je 22. veljače 1965. uputio Institutu molbu za zaposlenje.

Rješenje o tom njegovu zaposlenju 23. VI. 1965. potpisao je direktor Tuđman, čovjek s kojim je od tada Bušić bio sudbinski povezan sve do svoje smrti.

Za kratko vrijeme rada u Institutu Bušić je napisao priloge: Turistička privreda i njeni ekonomski i politički nedostaci, Ratne štete i Privredna reforma i njeni odjeci u suvremenim zbivanjima koji je trebao objaviti časopis Razlog. Budući da je Bušić uskoro bio uhićen, taj je rukopis povučen, iako je već bio u slogu.

Ni dva mjeseca nakon što se je zaposlio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, 9. VIII. 1965., Bušić je uhićen i pritvoren u Istražnom zatvoru Okružnog suda u Zagrebu u Petrinjskoj ulici br. 18.

Po Bušića su trojica udbaša predvođena Stevom Vukadinovićem došla u ured u Institutu (Opatička 10) i u nazočnosti dvojice svjedoka djelatnika Instituta od 9.45 do 10.30 sati pregledali Bušićev radni stol i sa sobom ponijeli sljedeće: “Bušić, B.: Zbiljnost i stvaralačke ozbiljnosti nove privredne reforme; Bušić, B.: Stanovništvo i privredni razvitak Hrvatske; Bušić, B.: Div, čovjek i ja; Bušić, fra Klement: Pjesme o Roši Harambaši; 4 notesa i jedna teka; pismo od Ivana iz Splita od 6. VII. 65.; 15 stranica rukopisa i 6 listića sa zabilješkama.”

Zlostavljanje u autu

Kada su obavili pretragu u uredu, odvezli su se u njegovu podstanarsku sobu u Vinkovićevoj ulici 8a, gdje su također obavili pretragu. Potom su ga u “suludoj” vožnji zagrebačkim ulicama, dok je vozač pjevao “Lijepu našu” i pjesmu “Još Hrvatska nij’ propala”, ostala dvojica u autu tukla. Tada su ga odvezli u Istražni zatvor Okružnog suda u Zagrebu u Petrinjskoj ulici br. 18.

Bušićevu uhićenju u kolovozu 1965., uz stalnu Udbu za petama, prethodili su neki vrlo zamršeni i zapleteni događaji u Zagrebu u koji su bili uključeni i neki Bušićevi prijatelji i znanci studenti, te i sam Bušić.

Još u drugoj polovici svibnja 1964. u Zagrebu je uhićen Bušićev prijatelj i student Filozofskog fakulteta Anđelko Mijatović, pisac ovih redaka. Povod njegovu uhićenju bili su leci koje mu je samoinicijativno na izmišljeno ime u proljeće 1964. slao iz Njemačke Ivan Majić iz Vitine (Hercegovina), njegov mlađi nižegimnazijski kolega u Klobuku, s kojim je prijateljevao u Zagrebu do proljeća 1963., kad je Majić “pobjegao” u SR Njemačku.

jutarnji.hr