Vlast u BiH moguća je ako u njoj budu stranke za koje je glasalo polovica Hrvata koji su izašli na izbore!
“ Uvažavajući činjenicu da RS postoji, od negdje se mora ponovno rekonstruirati država”, upozorava ona u razgovoru za Slobodnu Bosnu.
Kako komentirate polemiku u bh. medijima o konsocijacijskom uređenju BiH između profesora Ive Banca i hrvatskog predsjednika Ive Josipovića?
Ne vidim tu nikakvu polemiku. Predsjednik Josipović vodi jednu vrlo važnu političku inicijativu u odnosu na BiH. Glavne karakteristike te inicijative su: prvo, priznaje i uvažava prošlost, te smatra da svaka od strana mora preuzeti svoj dio odgovornosti za tu prošlost, drugo, prihvać a odgovornost za lošu politiku koja je u ime Hrvatske vođena prema BiH u ’90-im godinama i dosta uspješno potiče i ostale da učine isto, treće, polazi od pretpostavke da je stabiliziranje i opstojnost BiH kroz njezino uspješno funkcioniranje kao države ključno kako za BiH tako i za cijelu regiju, što znači i za Hrvatsku kao njezinog prvog susjeda, četvrto, razumije da BiH ne može uspješno funkcionirati kao zarobljenik zamrznutog konflikta ili trajno “nedovrše - nog rata”, i najzad, smatra nužnim da svi suvremeni politički akteri, kako regionalni, tako i oni u samoj BiH, smognu dovoljno političke hrabrosti za suočavanje s postojećom situacijom u BiH i zajednički otvore široku političku raspravu o pravcima budućeg razvoja, koji će omogućiti trajno uspješno stabiliziranje i funkcioniranje BiH, te njezino buduće članstvo u NATO-u i EU kao, između ostalog, i trajne garancije stabilnosti naše regije. Ivo Banac se s time ne slaže što je, samo se po sebi razumije, njegovo apsolutno pravo. Međutim, predsjednik Josipović radi jedan vrlo važan politički posao u ime Republike Hrvatske sa stvarno i potencijalno vrlo važnim realnim političkim posljedicama. Mnogi ljudi, pa tako i Banac, kritiziraju razne politike, pa tako i ovu. Ali to nikako nije isti red veličine, odnosno važnosti, a kamoli isti red odgovornosti. Hrvatska službena politike je već jednom doprinijela katastrofi u BiH koristeći se povijesnim činjenicama kao argumentacijom za svoju politiku u suvremenosti. Predsjednik Josipović pazi da se to ne ponovi. Iznimno je važno razumjeti promijenjene okolnosti u kojima se odvija suvremena politika u regiji. Za razliku od 90-ih, današnja ni Hrvatska ni Srbija nemaju apsolutno nikakve teritorijalne aspiracije prema BiH. Ako danas postoji neka kompeticija, a i suglasnost između hrvatskog i srpskog predsjednika, ona se odnosi na njihovo natjecanje u tome tko će biti uspješniji europski lider. Takva kompeticija za sve nas u regiji može biti samo od koristi.
U vrijeme mandata koalicijske vlade sa pokojnim Ivicom Račanom na čelu,Vi ste tokom donošenja Deklaracije o domovinskom ratu u Hrvatskom saboru jedini tražili da se u tom dokumentu decidirano navede da je Hrvatska u jednoj fazi rata bila agresor na BiH, što je odbijeno. Mnogi u BiH, pa čak i ljudi Vama politički bliski, Vaše posljednje istupe doživljavaju kao svojevrstan diskontinuitet u odnosu na ovaj Vaš zahtjev. Ovdje su oni protumačeni kao zahtjev za stvaranje trećeg entiteta. Šta mislite o ovim interpretacijama?
Moj stav je u potpunosti nepromijenjen. Uvijek sam smatrala da je polazna pretpostavka svake dobre politike suočiti se s činjenicama. Bosna i Hercegovina je ključna zemlja za stabilnost naše regije i njezin opstanak je u interesu tamošnjih građana, ali i nas koji živimo u susjedstvu. Osim toga, u ratu u BiH su počinjeni strašni zločini i nitko se nema pravo braniti na način “a i oni su to činili nama“, i zato svi trebaju preuzeti svoj dio odgovornosti, uključujući i HDZ koji je u ’90-ima vodio hrvatsku politiku. Tuđmanova politika prema Bosni i Hercegovini bila je katastrofalna, a ujedno je okupila također katastrofalni hrvatski leadership u toj državi. U međuvremenu je došlo do daytonske pacifikacije BiH, ali ne i stabilizacije. Činjenica je da postoji Republika Srpska, kao i da u Federaciji postoje problemi funkcioniranja institucija, a sve se prenosi i na državnu razi nu i država je uglavnom blokirana u svom funkcioniranju. Smatram kako je došlo vrijeme odmrzavanja tog zamrznutog konflikta jer u ovim okolnostima BiH nema perspektivu izgraditi se kao europska država i buduća članica Europske unije. Da li je izlaz u pet entiteta o kojima sam govorila, ili u nekom drugom modelu, o tome treba otvoriti raspravu. Primjerice, moj prijatelj Senad Pećanin ne podržava ovu moju ideju jer smatra da je BiH dovoljno traumatizirana postojanjem Republike Srpske, da bi se sad stvarali novi entiteti. Možda izlaz stvarno nije u pet entiteta, već treba tražiti neko treće rješenje. Ali u političkom smislu pogrešno je praviti se da problem ne postoji ili da će nestati sam od sebe.
Kazali ste nedavno da Hrvati u BiH u sadašnjim uvjetima nemaju osnova za svoj politički utjecaj, te da je Željko Komšić “nametnut Hrvatima zahvaljujući rupi u zakonu”. Kakve će, onda, biti posljedice toga što, u situaciji u kojoj se članovi Predsjedništva BiH biraju iz konstitutivnih nacionalnih grupa, hrvatski član Predsjedništva BiH nema većinsku podršku Hrvata u BiH kao što srpski ili bošnjački Predsjedništva ima većinsku podršku Srba, odnosno Bošnjaka?
Posljedice su već na djelu, a manifestiraju se kao osjećaj kod velikog broja bh. Hrvata da nisu dovoljno zastupljeni u svim tijelima države, odnosno da nisu zastupljeni na isti način na koji su zastupljeni Bošnjaci i Srbi. To nije dobro za bh. Hrvate, ali nije dobro ni za izgradnju BiH kao stabilne funkcionirajuće države. Jednostavna je činjenica da ako se velike grupacije ljudi, naročito etničke grupacije, ne osjećaju dobro u svojoj državi, onda stvari treba mijenjati tako da se oni počnu osjećati bolje u toj državi i da u njoj vide prednosti i mogućnosti. To je politički napredak. Ostalo, prije ili kasnije, vodi u destrukciju.
IMPERATIV JE USPOSTAVA VLASTI U BiH
Pokušaj uspostavljanja vlasti u BiH u formi koalicije s minornim hrvatskim strankama tumači se kao pokušaj majorizacije Hrvata kao konstitutivnog naroda. Kakav je Vaš stav o tom pitanju?
Imperativ sadašnjeg trenutka je uspostavljanje vlasti u BiH. Bez toga nema nikakve mogućnosti za BiH, pa ni mogućnosti zdrave otvorene rasprave o raznim modelima i pravcima razvoja BiH u budućnosti, koji bi je stvarno stabilizirali kao uspješnu, funkcionirajuću državu. To je pretpostavka da u nešto daljoj budućnosti dobije i realnu šansu razviti se u stvarnu građansku državu. Obzirom na rezultate izbora u BiH, čini se da bi u ovom trenutku bilo moguće uspostaviti vlast ako bi u njoj sudjelovale političke stranke za koje je glasalo oko polovine ili nešto malo ispod 50% Hrvata koji su u BiH izašli na izbore. To možda nije idealno rješenje, ali mi se u datim okolnostima čini dovoljno dobrim za ispunjavanje prve neophodne pretpostavke svakog budućeg napretka, a to je uspostavljanje vlasti u BiH.
Na temelju postojećih rezultata, koje bi stranke iz reda hrvatskog naroda morale ući u vlast?
Očito je da po mom mišljenju to nisu nužno sve stranke, ali uz dužno poštovanje, mislim da nije na mjestu da se ta rasprava vodi ovdje i na takav način.
Kako komentirate to što je ideja o podjeli BiH na pet kantona koju ste vi izrekli tokom predsjedničke kampanje prije dvije godine, a koju ste nedavno reaktuelizirali, izazvala veću pažnju u Hrvatskoj nego u BiH?
Hvala vam na prilici da još jednom obrazložim tu ideju. Moja ideja pet entiteta svodi se na tri većinski etnička, koji priznaju sadašnje stanje, kao i dva miješana, koji su zalog građanskoj državi u budućnosti. Cijeli moj stav je pokušaj da se isprovocira rasprava o ovoj temi i javno iznesu različite ideje, pa da vidimo kakve ljudi imaju prijedloge. Ali ne prijedloge s figom u džepu, ili entitetima iz devedesetih koji su se svodili na koncept rušenja Bosne i Hercegovine, a koji je zaživio s Republikom Srpskom. Ali, uvažavajući činjenicu da RS postoji, od negdje se mora ponovno rekonstruirati država. Ti entiteti bi imali autonomiju, ali paralelno bi išli i integrativni faktori, od kojih je na prvom mjestu članstvo Bosne i Hercegovine u NATO-u, a onda i u Europskoj uniji. Oba ova procesa u svojoj biti nose integrativne i stabilizirajuće faktore, a istovremeno su i objektivni interes svih građana BiH. U Hrvatskoj je to izazvalo određeni interes jer se nakon dugo vremena otvorila rasprava o BiH, čiju stabilnost mi ocjenjujemo izrazito važnom za stabilnost regije, pa tako i za stabilnost Hrvatske. Što se BiH tiče, tamošnji politički faktori sami procjenjuju što im se čini korisnim ili relevantnim i tu im nitko, a najmanje ja, niti želi niti može bilo što nametati.
KONSTRUKTIVNA ULOGA HRVATSKE
Odgovarajući na novinarska pitanja, Vi ste krajem prošle godine u Splitu izjavili kako su Hrvati najugroženiji narod u BiH, a da službena Hrvatska “od 2004. godine naovamo nije imala nikakvu politiku prema BiH”. Sa drugim dijelom Vaše tvrdnje mnogi se u BiH vjerovatno ne bi složili — nakon predsjednika Stjepana Mesića, za kojeg se vjerovalo da je probosanski orijentiran, Hrvatska je dobila predsjednika koji sada veliki ugled uživa i u dijelu BiH u kojem gospodin Mesić nije imao podršku - Republici Srpskoj. Josipović je međutim, uspio da dobije ogromne simpatije i poštovanje u čitavoj BiH.
I bivši predsjednik Mesić i sadašnji predsjednik Josipović imali su i imaju vrlo izražene pozitivne stavove i inicijative prema BiH. Ono što je u zadnjih desetak godina izostalo jest sustavna politika na operativnom nivou izvršne vlasti, tj. Vlade Republike Hrvatske.
Također ste kazali da Hrvati u BiH u ovom trenutku imaju mogućnost da na “svoju važnost” utiču tako da budu nositelji europskih procesa, na koji način oni to mogu postati?
Veliki broj bh. Hrvata kao i njihovih kantonalnih, odnosno županijskih institucija imaju bliske veze ili suradnju s Hrvatskom. Umjesto da to bude podloga za začahurivanje, to bi po mom mišljenju mogao biti most prenošenja u BiH iskustava praktičnih, operativnih procesa transformacije države koja smo mi stekli u procesu pregovora o članstvu u EU.
Poznato Vam je da je tokom predizborne kampanje u BiH predsjednik SDP-a Hrvatske Zoran Milanović i osobnim prisustvom davao podršku SDP-u BiH. Predsjednik Hrvatske Ivo Josipović izabran je na ovu funkciju kao kandidat SDP-a, a ovih dana je bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić kazao otprilike da to što je Josipović predsjednik svih građana ne znači da bi trebao biti SDP-ovac. Kakav je Vaš komentar na ovu prilično kompliciranu poziciju predsjednika Hrvatske, kako bivšeg Mesića tako i aktuelnog Josipovića?
Mislim da predsjednik Josipović vodi hrvatsku politiku ne kao stranačka osoba, već kao predsjednik Republike Hrvatske, što i jeste.
HRVATSKA JE DANAS POTPUNO DRUGAČIJA ZEMLJA
Hrvatska je jako blizu ulaska u EU. Ipak, vjeruje se da je od članstva za jednu zemlju još važniji proces transformacije kroz koji ona prolazi ispunjavajući uvjete za članstvo. Koliko se, u tom smislu, Hrvatska promijenila tokom posljednje decenije?
U zadnjih deset godina Hrvatska se dramatič no promijenila, prvenstveno zahvaljujuć i EU procesu. Nama koji svakodnevno radimo na tim poslovima to se ponekad čini frustrirajuće sporo, ali kad usporedite Hrvatsku 2000. godine i Hrvatsku danas - to je sigurno jedna drugačija zemlja.
Koja je oblast tokom pregovaračkog procesa predstavljala navjeći izazov za Hrvatsku?
Politički i fundamentalno najvažnije poglavlje je svakako 23. Pravosuđe i temeljna prava, a u ekonomsko-razvojnom smislu poglavlja 8. Tržišno natjecanje, 11. Poljoprivreda i ruralni razvitak i 27. Okoliš.
Koliko je Hrvatska do sada iskoristila fondove EU-a i da li je uspjela donekle ispraviti greške zemalja koje su postale članice EU-a 2004. godine, a koje su jako slabo iskoristile ove fondove?
Tu je naša situacija dosta šarolika. Neke predpristupne fondove smo iskoristili dobro, neke slabije, za neke još imamo malo vremena popraviti razinu iskori - štenosti. Naša glavna zadaća je dobro se pripremiti za iskorištavanje kohezijskih i strukturalnih fondova koji dolaze na dnevni red 2012., 2013. i kasnije. U tom dijelu su neke nove članice imale ozbiljnih problema, ali prvenstveno one koje su ušle u EU 2007. god. pa su se suočile i s opasnošć u da više uplaćuju u budžet EU-a nego što su sposobne dobiti sredstava iz EU fondova. Neke od članica koje su ušle u EU 2004. bile su, s druge strane, u tom pogledu vrlo uspješne. Dobar primjer je Poljska.
Razgovarala: DANKA SAVIĆ / Slobodna Bosna