Već viđeno: Odbacujući "nacionalni ključ" Lagumdžija i SDP potpisali svoju smrtnu presudu!?

Već viđeno: Odbacujući "nacionalni ključ" Lagumdžija i SDP potpisali svoju smrtnu presudu!?
Ipak, problem bi bio bio daleko manji kada bi ih mogli sagledati analitičari političkih prilika, eksperti za društvene krize i potrese.

Piše: Enes Ratkušić

Kako stvari stoje, međutim, čak se i dobri poznavatelji političkih i društvenih zbivanja klone izricanja dugoročnijih prognoza, mogućih reperkusija postizborne drame, prvenstveno uzrokovane progonom dijaloga kao demokratskog sredstva, ne samo iz političke prakse nego iz svih sfera javnog života, u kojima bi po logici stvari trebao predstavljati dominantnu osnovu međuljudske komunikacije.

Posebno, dakako, ne treba podsjećati da je vinovnik cijelog problema koji za posljedicu ima potpunu blokadu političkih procesa u zemlji, koje sve veći broj analitičara imenuje najvećom poslijeratnom političkom krizom, jedan od najizrazitijih pobjednika na posljeddnjim općim izborima SDP BiH, koji je umjesto demokratskog ambijenta napravio bunker iz kojeg neselektivno puca po svim ciljevima, opasnu perspektivu u kojoj se svako pomicanje tretira neprijateljskim aktom, opasnosti koju u korjenu treba sasjeći. No, o tome sada govore i galame gotovo svi, pa čak i oni kojima do jučer tako nešto nije bilo ni na kraj pameti, zbog čega se na toj činjenici ne treba posebno zadržavati.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ono što je u cijelom slučaju krajnje neshvatljivo jeste činjenica da se u stranci, kojoj su građani ove zemlje povjerili najviše glasova, baš niko nije našao da iznese rezervu ili barem blagu sumnju da bi jedna politika potpune isključivosti mogla rezultirati ovakvim stanjem. Nije htio ili nije smio?! Opcija "nije smio" čini se, ipak realnijom, jer više je nego očito da je čelništvo ove političke stranke sa Lagumdžijom na čelu, od komunista preuzelo samo one "tekovine", koji korespondiraju sa namračnijim vremenima ove ideologije. Preciznije rečeno, Lagumdžija je iz svog izvorišta, mada je to notorna ne samo teorijska nego i praktična glupost, iz prostog razloga što su komunisti i socijaldemokrati politički protivnici, preuzeo isključivo ideološke tvorevine, zahvaljujući kojima je taj pokret u društvenoj teoriji okvalificiran kao jedna od najmračnijih ideologija. A sve je, uz malo volje i pameti, moglo biti drugačije.

SDP BiH je, naime, imao veliku šansu da se takve vrste okova oslobodi a da pri tom zadrži imovinu, ono oko čega je u načelu uvijek glavna igra, da Lagumdžija, naoružan čak i za komuniste zastarjelom literaturom, koja promovira kult osobe, iz ove stranke nije protjerao upravo onu plejadu ljudi, koji su mukotrpnom i krvavom borbom ovu političku stranku začeli prije njenog oficijelnog ustoličavanja, i to u najvišim partijskim tijelima, jasno i bez ustezanja svima stavljajući do znanja da neće trpjeti ambijent u kome bi bili zaduženi da se samo slažu i klimaju glavama. Riječ je, dakako, o Nijazu Durakoviću, Bogiću Bogićeviću, Miri Lazoviću, Ivi Komšiću, Nijazu Skenderagiću itd., koji su hrabrost pokazali kada je to bilo najpotrebnije, koji su tiranima na čelu sa Slobodanom Miloševićem poslali prve socijaldemokratske poruke, najavljujući jednu novu epohu koja, u kojoj će politički individualiteti biti lišeni obaveze da po vlastitu pamet trče u Beograd.

Taj pad prvog ešalona socijaldemokracije, SDP BiH plaća upravo danas. Uostalom, nakon njihove političke likvidacije, ova stranka je mirne duše, sa stanovišta načina djelovanja, mogla i trebala vratiti svoje autentično ime - SK BiH ili KP BiH, sasvim svejedno. Taj salto mortale se, naravno, nije mogao potpunije sagledati iz prostog razloga što je ova stranka godinama uživala oporbenu hladovinu, vješto glumeći spremnost na demokracijsko djelovanje i famozne promjene. No, sada, kada im se ukazala prilika da djeluju oni su cijeloj političkoj javnosti zemlje ali, zašto ne reći i cijelog regiona, usiljeno pokazuju da još uvijek čuvaju boljševičko naoružanje koje svoju najdrastičniju manifestaciju političkog ponašanja nalaze u apsolutnoj odanosti "velikom vođi".

Demokratski gledano bitnijih razlika između eliminacije naprijed navedenih socijaldemokratskih veličina i usiljenih pokušaja političke marginalizacije Dragana Čovića i Bože Ljubića, kojima bi Lagumdžija uskratio svako primicanje vlasti, gotovo da i nema. Naravno, ne zbog činjenice što bi se navedeni dvojac mogao porediti sa ovom plejadom pionira pobune protiv jednoumlja, jer Čovića i Ljubića tada naprosto nije bilo ni na mapi, nego isključivo zbog činjenice da je riječ o istom scenariju. Riječ je o klasičnom atentatu na demokratska načela. Ovdje se, dakle, samo radi o liderima stranaka kojima je jedan konstitutivni narod dao najviše povjerenja. Lagumdžija otvoreno pokazuje da tako nešto nije spreman progutati, a pošto nije, jasno je da on nije spreman ni za kakve demokratske promjene. To je naprosto aksiom o kome je svaka diskusija izlišna.

Da je praktična politika SDP BiH lišena bilo kakvih socijaldemokratskih ambicija danas vide bezmalo svi. Svi osim Lagumdžije i njegovih poslušnika, koji slijedeći politiku apsolutne odanosti vođi, naprosto ne vide šta se uokolo zbiva. Ne vjerujem da je način političkog djelovanja, bez obzira na nivo demokratskog ambijenta i složenost političkih, ekonomskih i kulturno-povijesnih odnosa, jednom političaru za tako kratko vrijeme osigurao toliko političkih protivnika. Za ovih nepunih stotinudvadeset dana Lagumdžija se uspio zavaditi sa svim relevantnim političkim faktorima u zemlji, nakon čega je protivnike počeo nalaziti i u regionu, i to u onim političkim figurama koji takve ocjene i kvalifikacije ni po čemu ne zaslužuju.

Da iole drži do demokratskih načela dobro bi porazmislio da li bi o Ivi Josipoviću izrekao to što je izrekao. Daleko pametnije bi, naravno, bilo da je njegove opservacije na račun mogućih postizbornih reperkusija podvrgnuo jednoj temeljitijoj analizi. Tim prije što je slične opservacije izrekla i Vesna Pusić, jedna hrabra osoba koja se i u daleko težim vremenima dostojanstveno nosila i glasno protivila imperijalističkim nasrtajima Franje Tuđmana na suverenitet i teritorijalni integritet BiH. Njih optuživati za miješanje u unutarnju politiku BiH je više nego neozbiljno i deplasirano. Ko će mu tako nešto povjerovati? Na kraju krajeva, oni su tražili samo ono što sve veći broj građana ove zemlje traži, a to je poštovanje izborne volje građana - uvažavanje temeljnih načela demokratske vladavine.

Međutim, lider SDP se očito još uvijek ne želi otrijezniti, pa je nakon obračuna sa "neistomišljenicima" u zemlji i regionu, krenuo skršiti otpor predstavnika "sedme sile", koji su se usudili promišljati o njegovim političkim potezima, izvan "zacrtanih okvira". Trojica Senada, Hadžifejzović, Avdić i Pećanin, pojavili su se kao njegovi najopasniji protivnici, koje bi valjalo "pročešljati", nakon toga i utišati. Nevjerovatno, a cijeli problem je mogao riješiti bez pola muke. Uz to, Lagumdžiji je bio nadohvat ruke?! Čak nije morao ni da se muči, da analizira demokratska iskustva...

Ključ rješenja Lagumdžija i njegov SDP su mogli naći u komunističkim seharama, da su samo na trenutak u njih zavirili. Jer, i komunisti su imali ključ stabilnosti, garanciju održivosti i trajanja u vremenu, a on se zvao "nacionalni ključ", koga, uprkos činjenici da je komunizam označen svijetskim procesom, nisu tek tako ispuštali iz ruka, poštujući na taj način pored proleterskog univerzalizmna i realitet nacionalnih i kulturnih, duhovnih i tradicijskih posebnosti. I još nešto, kao najsnažniji argument ovakvoj tezi: onog časa kad su ga odbacili, potpisali su svoju smrtnu presudu. Kada je u političku praksu u bivšoj Jugoslaviji progurana teza da nije važno ko je koje nacije nego je, navodno, važno je da je sposoban, što je u prijevodu bio demagoški paravan za infiltraciju Srba na sve važnije pozicije u zemlji", zemlja "ravnopravnih naroda i narodnosti" otpočela je proces samouništenja. Zar smo to već zaboravili?!

Tekst objavljen u najnovijem broju lista Bošnjačke zajednice kulture "Preporod".