Tko stoji iza Vesne Pusić?

Tko stoji iza Vesne Pusić?

Nikad niti jedne izbore nije dobila! Niti predsjedničke, niti izbore za zagrebačkog gradonačelnika, niti je trijumfalno prolazila na stranačkim listama! Dakle, ona ozbiljne izborne baze nikad nije imala pa ipak redovito su najbolja mjesta bila rezervirana za nju.

Tko je zapravo Vesna Pusić i tko stoji iza nje, pitanje je gotovo mitološkog karaktera na koje nikad nismo dobili odgovor. Osim toga, ta je gospođa prespavala ključne hrvatske političke godine i događaje i kao po komandi ih preskočila, što je isto tako kuriozitet prve vrste. Naime, gotovo svaki hrvatski političar njene dobi točno će vam znati reći što je radio 1971., koliko puta je vidio Budišu, kad su ga uhitili, kome je sve letke nosio i gdje ga je policija točno pretukla tog povijesnog prosinca 1971. Ili pak ako je bio na drugoj strani, što je tamo radio, što je tad mislio, kada je ako je, shvatio da je pogriješio. Neki su bili na jednoj strani, drugi na drugoj strani, jedni su završili u zatvoru, drugi su politički avanzirali, ali osim Vesne Pusić faktički ne postoji političar te generacije koji je prespavao mitsku 71 godinu.

I upravo će ona preuzeti HNS Savke Dabčević Kučar! Kakav povijesni sarkazam i kakva fatalna Savkina pogreška! Niti u godinama nakon 1971. Vesne Pusić nema na sceni, ni oko scene, ni na bini ni oko bine, ni u Zvečki, ni u Kavkazu... Nema intervjua s njom, nema jednoga njezina retka u tadašnjem kultnom Danasu, ništa nigdje. Da stvar bude gora, nema je ni 1990.! U te povijesne dane, povijesne mjesece stvaranja stranaka, stvaranja višestranačja, prvi koraci demokracije, početak rata, krvavo izborena samostalnost, opet ni glasa od velike Vesne. No, kad je neovisnost izborena, kad je krenula diplomatska borba da ne izgubimo okupirano, kad je trebalo iz sve snage pokazati i dokazati da je ovaj rat samo logični razvoj projekta velike Srbije i da traje 70 godina u svim segmentima politike, Vesna Pusić izlazi na scenu, dovlači ovamo bolumentu srpskih intelektualaca i u Mimari, mislim 1993., organizira onaj sastanak hrvatskih i srpskih intelektualaca. Vesna Pusić kao srbijanski ledolomac! Izlazi pred okupljene novinare i predlaže da se od beogradskih gostiju ne traži eksplicitnost, nego da se razgovara kako bi se otopio led, da se uspostavi komunikacija, molim bez optužbi, mi nismo sudci, mi smo tu da razgovaramo, da se prekine šutnja i krene dalje. Od svih tadašnjih beogradskih intelektualaca mislim da je u Mimari samo novinar "Borbe" Grizelj progovorio koju o srpskoj agresiji. Svi su načelno kritizirali Miloševića, nitko ga dakako nije branio, ali...ali se tražilo ravnovjesje isto ono ravnovjesje koje će postati temelj njene politike kad se dočepa Banskih Dvora. Milošević i Tuđman, Tuđman i Milošević, kriva retorika s jedne strane, kriva retorika s druge strane, raspad Jugoslavije se želio s obje strane, nema nevinih, sve su žrtve iste i tako unedogled! Od onda do danas, Vesna Pusić nije promijenila niti retoriku niti politički habitus, "dovela" je u Zagreb intelektualni Beograd i skupljala za njega alibi ovdje prije dvadeset godina, da bi danas, dvadeset godina kasnije bila najbolji advokat Beograda kojeg su ikada imali izvan svojih granica. I više je napravila za srbijanske interese u Hrvatskoj u tih dvadeset godina negoli sve srpske vladajuće garniture! U međuvremenu je izgubila sve izbore na koje se samostalno prijavila, a ambicije su joj sezale od gradonačelnika Zagreba, do predsjednika države!

Dobila je uvijek tako mizeran broj glasova kad god je samostalno izlazila na izbore da se može reći da ju je narod prezreo, gotovo ponizio. Vesna Pusić se nikada ne bi dovukla niti u Vladu da je SDP nije šlepao u onim mamutskim koalicijama. I Račan i Milanović su joj odmah dali prevažna mjesta, što se u prvom redu može zahvaliti spretnom Čačiću koji je sjajno istrgovao inače nikad osobito dobar rezultat HNS-a. Ali, uz Čačića ona je uvijek imala nevidljivog vanjskopolitičkog sponzora. Pokazala je da je toliko gladna vlasti da je upravo ona nagovarala Račana da kod gubitka izbora 2003. godine pokuša pronaći neku kombinaciju po kojoj bi Mesić mandat ipak povjerio ljevici, ali je Račan bio toliko pošten i racionalan da je odbio njen plan. Kod Milanovića je postala šef diplomacija, ali je do razine neviđene nepristojnosti premijer bio izoliran u vanjskopolitičkim pitanjima! Josipović-Pusić-Pupovac, to je bio dream team hrvatske vanjske politike kojem je Pusićka redovito davala intonaciju. Kako hrvatsku državu nikad nije željela, tako je istinski nikad nije ni prihvatila, već je uvijek gotovo opsesivno tražila bilo kakva nadnacionalna povezivanja samo da se dokine glavni nacionalni karakter zajednice. Toliko je inzistirala na ulasku u Uniju, da bi sad kad smo ušli u Uniju mirno nastavila voditi i predvoditi regionalnu politiku i to toliko očito, toliko besramno protiv hrvatskih nacionalnih interesa, da je postala metafora anacionalne hrvatske politike. I sad kad smo ušli u Uniju ona ne vodi sukladno svojim proklamacijama europsku politiku, politiku tijesne suradnje Hrvatske i Unije, nego se okrenula regionalnoj politici! Zdušno je prihvatila Josipovićevu regionalnu politiku i bila je kao ministrica vanjskih poslova iznimno važan dio projekta strateškog partnerstva Hrvatske i Britanije u pogledu regije i ako bi se trebao locirati njen glavni vanjskopolitički sponzor i saveznik to je svakako London. To se otkriva i iz činjenice da provodi tako zdušno, srčano i energično strateško hrvatsko-britansko partnerstvo glede regije da više i ne znate čiji je ona politički predstavnik. Jedino „papire" ima na Hrvatsku....

Uostalom valja se na tu temu uvijek sjetiti gromoglasne izjave redovito sjajno informiranog Davora Stiera koji je u jednom zapaženom intervjuu izjavio da je u važnim vanjskopolitičkim odrednicama „ova Vlada samo izvođač radova britanske politike". I sad, takvoj jednoj političarki koja kod kuće ne znači ništa, prognana je na marginu, o čemu svjedoče doslovno svi mogući izborni ciklusi, sad njoj dati da predstavlja Hrvatsku na samom vrhu najveće međunarodne asocijacije, opasnost je čija se štetnost u ovom trenutku ne može do kraja niti ocrtati. Najprije je gurnuti da provodi ekstremnu regionalnu politiku, a onda je pokušati staviti na čelo UN-a. to je stvarno pakleni plan. „Ideja je došla izvana" priznati će nam Vesna Pusić nakon što nam je sakrila činjenicu da se svijetom u zadnje vrijeme šeta ne bi li skupila glasove za svoju novu poziciju. Ako je ideja došla izvana sasvim sigurno nije došla iz Njemačke jer Njemačka nikada neće Zagrebu oprostiti lex Perković o čemu je Vesna Pusić mudro šutjela dok god nije bila pritisnuta uz zid. Teško da bi to mogla biti i Amerika obzirom da se hrvatska vanjska politika ( i ne samo zbog i preko Mesića) sve češće oslanja na Moskvu i okreće leđa Washingtonu! Osim toga hrvatska vanjska politika je u tom smislu suviše lutala u odnosu na američke strateške zamisli što se vidjelo kod ambicije da se INA ako treba proda i Rusima, a pogotovo kod onog upravo prkosnog posjeta hrvatskog gospodarskog izaslanstva Rusiji. Nismo čuli Vesnu Pusić da je jednom riječju bila protiv hrvatsko-ruskog gospodarskog samita u sred sankcija Rusiji!

Prema tome, ako je „ideja došla izvana" to nije bilo niti iz Berlina niti iz Washingtona! Besprijekorno je sprovodila hrvatsko-britansko strateško partnerstvo, njezina anacionalnost je dokazana, njezina ambicioznost još i više i motivi njenih sponzora su razumljivi. Problem je u tome što bi hrvatski nacionalni interesi njenim postavljanjem na čelo UN-a dobili jednog upravo zastrašujućeg protivnika i to baš u trenutku kad se definitivno počinje raspetljavati preostali balkanski čvor. BIH ipak ide ubrzano prema euroatlanskim integracijama, Srbija gotovo očajnički traži mjesto i pod evropskim suncem, prema tome, upravo će međunarodna zajednica sa ovim prostorima imati pune ruke posla i najmanje sto Hrvatskoj treba je hrvatska inačica Sejde Bajramovića. Zbog takvog rasporeda karata političke snage u Hrvatskoj, od Ureda Predsjednika do oporbe koja će sutra po svim predviđanjima postati vlast, moraju prepoznati sve razmjere potencijalne štete koje bi donijela nova funkcija Vesne Pusić. U tom smislu nedavno publicirana ideja da hrvatski iseljenici putem Hrvatskog svjetskog kongresa širom svijeta šalju cirkularno pismo upozoravajući Vlade država gdje žive što se sprema i tko je zapravo Vesna Pusić, unatoč ograničenosti uspjeha, nije nešto što bi trebalo odbaciti. Naime, treba učiniti sve što se može da ne dobijemo još jednog Budimira Lončara.

Autor: Tihomir Dujmović/dnevno.hr