Raspada se SDP-ova bošnjakocentrična multietničnost i bosanstvo

Jer, mediji rukuju najjačom od svih ideoloških snaga - snagom proizvodnje ideološko-propagandnih stereotipa o etničkom drugom koji se u etnička tijela zakivaju kao nepopravljive mentalne slike. Snaga tih slika ponajbolje se očituje u komentarima na ovdašnjim portalima u kojima je jezik mržnje dosegao granicu sličnu onoj koju su svojedobno napravile beogradska Politika i TV Beograd pod direktnim Miloševićevim nadzorom

Postizborna kriza u BiH dostiže ovih dana svoj vrhunac, postupno se regionalizirajući i intrrnacionalizirajući. U nju je uvučen i bačen u blato i vrh susjedne Hrvatske, u srajevskom i bošnjačkom javnom prostoru se do neki dan vrlo često naglašavalo, prijateljske države s kojom BiH dijeli mnoge zajedničke interese. Kriza je odjeknula čak i do Angele Merkel u čiji će kabinet ovih dana putovati bosanskohercegovački poltičari po novu porciju razuma, jer je i njemačkoj kancelarki postalo jasno da ovdašnje političke elite mogu učas puku borbu za vlast pretvoriti u međunacionalni sukob. Internacionalizacija krize kao njen novi moment rezultat je vještog manevara hrvatskih etnopolitičara u koji je uletio šef ovdašnjeg SDP-a Zlatko Lagumdžija, po mnogim ocjenama jedan od najvažnijih proizvođača krize. Čović i Ljubić, ostajući gluhi na pozive Sulejmana Tihića da se priključe koaliciji četiri stranke, a nemoćni pred Lagumdžijinom isključivošću, mudro su politički problem BiH iz Sarajeva prenijeli na Zagreb. Na toj osnovi oni su vješto demaskirali inače podosta površnu SDP-ovu argumentaciju i pokazali kako Lagumdžija i njegovi mediji začas najvećeg političkog prijatelja pretvore u opasnog demona. Upravo to se dogodilo gospodinu Ivi Josipoviću, hrvatskom predsjedniku, koji ne samo da je dokazani prijatelj BiH što je prije nekoliko mjeseci izvršio vanrednu pomiriteljsku misiju svojim vrsnim govorom u bosanskohercegovačkoj Skupštini, osudivši direktno tuđmanizam i njegovu politiku prema BiH tokom rata, nego je čuvenom posjetom Ahmićima i Križančevom selu pokazao domaćoj političkoj eliti kako je moguće zasnovati katarzu u političkom prostoru. Sarajevski mediji pod izravnom kontrolom SDP-a, prije svega Federalna televizija koja već duže vrijeme unazad bilda bošnjakocentrično bosanstvo vrha ove stranke, demonizirali su Ivu Josipovića, ali i Jadranku Kosor.

Hrvatska premijerka i hrvatski predsjednik optuženi su da se izravno upliću u unutarnje stvari BiH, čime narušavaju državni suverenitet, da direktno pomožu ovdašnja dva HDZ-a, da su isti u odnosu prema BiH kao Boris Tadić i da imaju hitno dići ruke od Bosne. U demonizaciji Ive Josipovića ponajdalje je otišao predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija. U tu svrhu on je instrumentalizirao dnevnik Federalne televizije, obratvši se u dugom i poprlično nervozno intoniranom intervjuu gledateljstvu, pri čemu je taj intervju u dnevniku trajao duže od nekadašnjih dosadnih Titovih govora na televiziji. Bio je to šou političke površnosti i nedoraslosti političkoj krizi, u kojem su partijski i liderski interesi nadređeni interesu države, njenih naroda i ukupnog građanstva, a cijela stvar je debelo garnirana pseudopatriotskim parolama i kvazimultietničkom retorikom.

Josipović i Kosorica postali su SDP-ovi i državni demoni zato što su konačno, od devedestih godina prošlog stoljeća na ovamo po prvi put javno obznanali politička stajališta vrha Hrvatske prema BiH. Njihova platforma prvi je javni politički dokument u kojem se nedvojbeno izlažu prijateljska stajališta te države prema BiH. Platforma pri tom podržava evroatlantski put BiH, ali i principijelno traži da se u sastavljanju nove vlasti treba držati demokratskih procedura koje ne smiju negirati većinsku etničku izbornu volju, ali ni ukupne izborne rezultate. Kosorica i Josipović nisu rekli ništa drugo do ono što su temeljna pravila demokratije koja važe u složenim višenacionalnim državama.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Drukčije rečno, rekli su ono što je još davno trebao reći vrh ovdašnjeg SDP-a. Pri tom valja imati u vidu da Kosorica i Josipović imaju težinu u međunarodnim političkim odnosima jer je demokratska norma da tzv. matične države imaju pravo govoriti i raditi na poboljšanju položaja vlastitih nacionlanih manjina u drugim državama. Hrvati u BiH su, pri tom, konstituivni narod izložen bošnjačkoj i srpskoj političkoj dominaciji, marginalizaciji i asimilaciji, pa je tim više potez hrvatskog političkog vrha opravdan.

Međutim, esdepovski mediji već duže vrijeme namjesto argumentiranih političkih analiza i komentara šire puku političku propagandu, kršeći temeljna načela profesije i namjesto javnih postaju partijska glasila, čak instrumenti SDP-ovog vođe i njegove elite. Na toj osnovi oni umjesto demokratije zastupaju stajališta partitokratije i liderokratije.

Postizborna kriza na taj način demaskirala je medijsku scenu, dokazavši da se ona etnički locirala stvarajući tri potpuno odvojena, prečesto i neprijateljski pozicionirana medijska prostora, te da su tzv. javni emiteri do kraja politički instrumentalizirani i privatizirani od strane urednika i političkih lidera. Pad javnih emitera pod skute političkih vođa otvorio je medijski rat u BiH. U tom ratu sluđivanje i homogeniziranje etničkih tijela oko likova vođa postaje temeljni politički imperativ. Pri tom, progandna mašinerija funkcionira na principu - politički i svaki drugi demoni su oni drugi, oni izvan vlastite etnije. Drugi su fašisti, jer nisu za našeg vođu i njegove stavove. Drugi su kriminalci, jer krše idilu našeg jednoumlja. Drugi su povijesno odgovorni, jer su stalni povijesni demonski neprijatelji. Mi smo sa našim vođom sljedbenici antifašizma, zato smi mi svi Valteri, jer mi smo patrioti, mi volimo našu prelijepu zemlju, mi smo bili uvijek u povijesti na pravoj strani, mi smo svoju idiličnu bosnonostalgiju, titonostalgiju, socijalističkonostalgiju spremni učiniti najljepošom pričom budućnosti zemlje, sretne na naš način.

Stigmatiziranje, sterotipiziranje i demoniziranje drugih koristi i sredstva kulturnog rasizma, pa su drugi u odnosu na nas primitivni papci, ruralni i anahroni seljaci, jednom riječju unutrašnja ruralna divljina naše domovine koja bi bila presretna da te divljine nema.
Ako su nezavisni mediji garanat demokratije, oni instrumentalizirani su temlj partitokratije i liderokratije, političkog jednoumlja koje ukida svaku mogućnost demokratskog dijalog u javnom prostoru. Drugim riječima, nisu li esdepeizirani mediji u svom gromoglasnom navijanju za vođu i partijsku elitu zapali u model dodikizacije i čovićizacije medijskog prostora kao proces ne samo instrumentalizacije medija nego i njihove etnizacije. U tu svrhu esedepiziranim medijima služe i intelektualci, dio sarajevske akademske elite koji širi parole o medijskom građanskom frontu koji je eto zadnji branik domovine. Ne vide takvi pseduoliberalni akademičari da su, dok izgovaraju takve rečenice, upravo metnuli fes na svoju umnu glavu, te da sve njihove parole taj fes pretvara u jefitinu liderokratsku gestu i još jednu etnokulturnu fantazmu.

Tri potpuno odvojena, neprijateljski pozicionirana medijska prostora proizvode veću štetu u pokornoj službi političkim vođama i partijskim elitama od svega što te vođe i elite čine u društvenom prostoru. Jer, mediji rukuju najjačom od svih ideoloških snaga - snagom proizvodnje ideološko-propagandnih stereotipa o etničkom drugom koji se u etnička tijela zakivaju kao nepopravljive mentalne slike. Snaga tih slika ponajbolje se očituje u komentarima na ovdašnjim portalima u kojima je jezik mržnje dosegao granicu sličnu onoj koju su svojedobno napravile beogradska Politika i TV Beograd pod direktnim Miloševićevim nadzorom.
Ako je medijski prostor takav, da li postoji ikakva šansa za njegovo dekontaminiranje? O tome će u budućnosti, kad vođe podijele fotelje, vjerovatno nadugo raspravljati ovdašnji politički instrumentaliziran nevladin sketor koji je tokom izborne kampanje otvoreno navijao za svoje političke favorite, a akademske elite će nastaviti sa etničkom trogetoizacijom znanstvenog polja nesposobne da se odreknu svoje mediokritetske lagodnosti i suoče sa vlastitom odgovornošću za suspenziju kritičkog dijaloga u javnom polju.
Inače, postizborna kriza na svome vrhuncu pokazuje svu perverziju ovdašnjih političkih elita. Čović i Ljubić izdaju se za legitimne etničke predstavnike Hrvata u BiH iako su tek legitimni predstavnici većinske hrvatske biračke volje. A to znači da njih dvojica nikako ne smiju vlastiti politički stav i ideologiju nametnuti ukupnom hrvatskom narodu, jer time direktno suspendiraju svaku mogućnost ideološke i političke pluralizacije tog naroda kao preduvjet za njegovo uključivanje ne samo u bh. društveni prostor, već i u šire regionalne i evropske kontekste. Pri tom, njih dvojica tek sad počinju govoriti o fantazmi duha Bosne, kao da je taj duh neki transpovijesni označitelj, a ne zbir povijesnih procesa i multietničke složenosti zemlje. Nesposobni da artikuliraju ozbiljnu viziju demokratski zasnovane hrvatske etnopolitike u BiH, njih dvojica nikako ne mogu iskoračiti iz fantazme o teritorijalizaciji etničkog prava. Pravo Hrvata na BiH nije ništa manje od prava Srba ili Bošnjaka, pa Čović i Ljubić to pravo ne mogu prisvojiti, ali ga mogu zastupati legitimno onoliko koliki je njihov izborni rezultat.

SDP-ova bošnjakocentrična multietničnost i bosanstvo raspada se pred pukom činjenicom da ova partija nema nikakav ozbiljni izborni rezultat u onim županijama gdje su Hrvati etnička većina. Zašto je to tako, u SDP-u niko ne postavlja pitanje. Njihove mantre o nepristajanju na brojanje krvnih zrnaca pojedinih političara nisu ništa drugo kafanski politički argumenti. Naime, Lagumdžija i njegova elita u svojim populističkim gestama nikada nisu na ozbiljan politički način izašli u javnost sa programom rješavanja nacionalnog pitanja u BiH. Čak bi se moglo reći da osim na razini površnih parola, Lagumdžijna partija duboko prezire to pitanje. Uvjerena u parolu kvazigrađanske politike o građaninu kao nosiocu političkog prava, ona je etnička prava u BiH potpuno marginalizirala ostvarujući svoju multietničnost na račun najmalobrojnijeg naroda u BiH kojeg može uvijek nadglasati. Tako se SDP-ova forma kvazimultietničnosti nikada ne može nametnuti Srbima i Bošnjacima, jer ta dva naroda naprosto imaju dovoljan broj glasova da sačuvaju svoje etnopolitičke projekte. Nesposobna da artikulira hrvatsko, bošnjačko i srpsko pravo na BiH, SDP-ova elita tek je u postizbornoj platformi sa svojim koalicionim partnerima dala okvir za institucionalnu konsocijaciju i ravnopravnost svih konstitutivnih naroda na cijelom teritoriju BiH. Čekati da se završe izbori pa tek onda u platformskom programu otvoriti problem nacionalnog pitanja u BiH, SDP je i morao jer je u predizbornim istupima koristio bošnjakocentrični simbolički kapital kao formu bosanstva i bosanskog patriotizma. Sada se to obija o glavu ovoj partiji, kao i njen jeftini manevar da u koalciju uključi stranku braće Lijanović, koji su skupa sa Čovićem, podsjetimo, bili na optuženičkoj klupi za utaju poreza i finansijski kriminal, te Jurišićev HSP, koji se nije nikad otvoreno suočio sa vojim rigidnim ideološkim nasljeđem. Takva politička taktika Zlatka Lagumdžije ukinula je svaku mogućnost da njegova forma bošnjakocentrične multietničnosti zadobije bilo kakvo veće povjerenje u hrvatskom biračkom tijelu. Zato s puno prava kritičari SDP-a upozoravaju da takvo formiranje Federalne koalcije negira većinsku hrvatsku biračku volju i tjera hrvatsku etnopolitiku u Dodikov zagrljaj. Drugim riječima, nije bez osnova Ljubić-Čovićevo upozorenje da je ta praksa opasna po međunacionalne odnose u BiH.

Dodik za to vrijeme do kraja srbizira RS, kao manji bosanskohercegovački entitet, kako to vole naglasiti bošnjački mediji. On priliku koju su mu ukazali Lagumdžija, Čović i Ljubić neće propustiti.

Bosanskohercegovačkoj postizbornoj krizi u ovom trenutku niko ne vidi ishod. Njen rasplet će biti moguće naslutiti tek kad se iz kabineta Angele Merkel vrati ovdašnja politička bulumenta. Politički rat za vlast i sve privilegije koje ona nosi tada će možda biti gurnut u stranu kako bi otpočeo krhiki dijalog. Ali, nisu li SDP i njegovi koalicioni partneri već formirali vlast u kantonima sa bošnjačkom većinom. Nije li se SDP-ova predizborna parola "Država za čovjeka" pretvorila u vlast nad bošnjačkim čovjekom u bošnjačkim kantonima, u narcističku sliku: BiH, to sam JA. Nećemo li još zadugo iz medijskog prostora biti izvrgnuti teroru liderokratske i partitokratske propagande, novinaru kao partijskom radniku koji ljubi samo svoj narod i samo svoju domovinu, a ponajviše samo svog partijskog vođu i svoje drugove iz njegovog okruženja.

Piše: Enver Kazaz,  radiosarajevo.ba