PRIMJER BUGOJNA Kako bošnjačka politika lažima dehumanizira Hrvate i ohrabruje zločince

Lažima se ne može graditi ništa. No, sasvim je jasno da bošnjačka politika niti ne želi funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu nego žele završiti ono što su u ratu započeli: očistiti svoj „životni prostor“ od drugog i drugačijeg. U prvom redu od Hrvata. Sa Srbima su već razgraničeni.

Stranci demokratske akcije nikako ne odgovara izlazak iz mučne prošlosti. Pošto svojim biračima imaju malo toga za ponuditi (u čemu uopće nisu izuzetak na političkoj sceni u BiH), SDA redovito pribjegava ratnim temama kako bi nekako zadržala bošnjačko biračko tijelo uz svoje skute. Pri tom se služe mitomanijom kakvu smo vidjeli još samo kod Srba krajem 20. stoljeća.

piše: Jurica Gudelj I Dnevnik.ba

Za izgradnju svojim mitova ne biraju sredstva. To smo zorno mogli vidjeti prije nekoliko dana kada je prvi bošnjački član Predsjedništva BiH u Bugojnu iznio hrpu gluposti ali i običnih laži na štetu bugojanskih Hrvata, koje je po kratkom postupku dehumanizirao i pripremio ih za neki budući odstrel.

„Ne postoji ništa jače od armije časnih ljudi, koji se bore za ispravan cilj, pokazala je i druga velika pobjeda Armije BiH u Bugojno. To je pobjeda nad vojnim snagama HVO-a, koje su bile u službi udruženog zločinačkog pothvata. O prirodi tog agresorskog pothvata, najbolje govori činjenica da je isti taj HVO, koji nigdje na teritoriju Bugojna nije mogao vojno da nadvlada Armiju RBiH, počinio masakr nad 45 nedužnih civila u Vrbanji. Nesposobnošću na bojnom bolju i nemilosrdnošću prema civilima, zločinačke formacije su pokazale svoje pravo lice koje je kasnije sveobuhvatno opisao i haaški sud u svojim presudama“, kazao je Džaferović.

Prethodno je govorio o tomu kako je bošnjačka Armija BiH tobože obranila Bugojno od srpske agresije na početku rata, dok to još „nije bio njihov rat“, a potom je navaljao i laži o tomu kako je bošnjačka Armija BiH, eto, oslobodila Kupres.

Više laži i gluposti u manje riječi sposoban je izraziti valjda još samo drugi bošnjački član Predsjedništva BiH Željko Komšić.

No, krenimo redom. Bugojno nije obranila bošnjačka Armija BiH od Srba iz prostog razlog jer tad nije ni postojala. Postojao je samo HVO koji je branio Bugojnu i u sastavu HVO-a bili su i tadašnji Muslimani. Armija je branila Bugojno od Srba taman koliko i Mostar. Danas se istim perjem kite i za Mostar i za Bugojno i za cijelu BiH. Uskoro ćemo početi slušati kako je bošnjačka Armija BiH oslobađala i samu Hrvatsku.

Što se „agresorskog pothvata“ tiče, on se u Bugojnu može pripisivati isključivo bošnjačkoj Armiji BiH koja nije ostavila hrvatski kamen na kamenu nakon pada Bugojna i koja je zločinom kao metodom ratovanja protjerala 15.000 bugojanskih Hrvata.

Na tisuće kuća i gospodarskih objekata je uništeno, gotovo sve katoličke bogomolje su uništene i oskvrnavljene, katolička groblja prekopana, a civili – žene, djeca i starci – gospodine članu Predsjedništva BiH, pješice su morala bježati pred „časnom“ bošnjačkom Armijom i predati se Srbima na Kupres.

Civili su bježali jer su znali kako prolaze oni koji padaju u ruke vojsci koja je na „Allahovu putu“. Za nevjernike milosti nije bilo. Ni za djecu ni za žene ni za starce. To najbolje znaju oni koji se u ljeto 1993. godine nisu uspjeli izvući iz Bugojna.

HVO jeste napravio zločin u selu Vrbanja. I tu nema nikakvoga spora. Hrvati to ne negiraju, a počinitelji su procesuirani. Međutim, dok su vojnici HVO-a odgovorni za zločin u jednom selu, bošnjačka Armija BiH je odgovorna za zločine u svim selima cijeloga grada Bugojna i nad sve i jednim protjeranim Hrvatom. Njih 15.000 je brutalno protjerano i većina se nikad nije ni vratila. Preko deset hrvatskih sela je u potpunosti ugašeno i u njima danas ne živi doslovno nitko. Nije da se ljudi nisu htjeli vraćati, nego nisu mogli. Povratak je opstruiran na sve moguće načine a opstruira se i danas.

K tomu, kroz bugojanske logore smrti su prošle na stotine vojnika HVO-a i hrvatskih civila. U logorima su mučeni, batinani do smrti, nasilno im je vađena krv, vođeni su na prisilan rad a koristili su ih i kao živi štit. Razmjeri psihološkog zlostavljanja koje su Hrvati doživjeli u bošnjačkim mučilištima po Bugojnu tek se trebaju utvrditi.

No to Džaferović nikad neće priznati. Kao što neće priznati ni rušenje crkava i prekopavanje grobalja. Neće priznati ni masovnu paljevinu hrvatskih imanja a o pljački da i ne govorimo. Hrvatska imovina je smatrana legitimnim ratnim plijenom. Ono što su Hrvati gradili generacijama bošnjačka Armija BiH je uništila, opljačkala i zapalila tijekom samo jednog ljeta.

I umjesto da zatvori usta, ušuti i oda počast svim nevino palim žrtvama, bez obzira na naciju i vjeru, Džaferović puše u ratne trube i ponovno vraća stanovnike Bugojna u nemile godine koje svatko normalan želi zaboraviti i nastaviti sa svojim životom.

Umjesto da šalje poruke pomirenja, da pokaže širinu, ono odobrava počinjeno zlo i čak njihove počinitelje naziva moralno superiornim u odnosu na žrtve. Tako je za Džaferovića jedan Dževad Mlaćo, gospodar života i smrti u ratnom Bugojnu, moralno ispravniji od desetogodišnjeg djeteta koje je ni krivo ni dužno, bježeći od Mlaćinih hordi, moralo napustiti svoj dom i pješice izaći na Kupres i predati se Srbima. U suprotnom to desetogodišnje dijete bi vjerojatno bilo ubijeno od vojnika „časne“ bošnjačke Armije BiH.

U cijeloj priči je porazno da u bošnjačkoj javnosti nije bili niti jedne jedine osude Džaferovićevih laži i prikrivenog govora mržnje.

I onda se netko pita zašto nitko Bošnjacima ne vjeruje da žele državu u kojoj će biti mjesta za svakog, bez obzira na vjeru ili naciju. Bošnjački politički dužnosnici nam svakim danom pokazuju kakva bi bila ta tzv. „građanska“ država za koju se tobože zalažu.

U izgradnju suživota u Bosni i Hercegovini vjeruju još samo Hrvati, zbog toga su danas na rubu opstanka kao politički narod u BiH.