Predsjednik TUĐMAN ih je nazivao ‘CRVENIM VRAGOVIMA’

Proteklih dana razgovarao sam s nekoliko vrlo uglednih članova HDZ-a i bivših visokih dužnosnika RH, od prvog predsjednika Hrvatskoga sabora Žarka Domljana i jednoga od prvih potpredsjednika RH Antuna Vrdoljaka nadalje.

Razgovarali smo i o današnjem predsjedniku HDZ-a (i možebitnom budućem hrvatskom premijeru, nakon predstojećih parlamentarnih izbora) Tomislavu Karamarku. A usto smo pokušali povući i neke paralele između Karamarka i prvog predsjednika HDZ-a, ujedno i prvog predsjednika samostalne hrvatske države, dr. Franje Tuđmana. Mišljenja su, najkraće rečeno, podijeljena. Neki čak misle da je sam pokušaj uspoređivanja Karamarka s Tuđmanom nešto u biti besmisleno i bespredmetno, te da se, u načelu, valja kloniti takvih (pseudo)povijesnih komparacija. Primjerice - Antun Vrdoljak. S njim sam ovih dana obavio kraći (telefonski) razgovor: i Vrdoljak je jedan od onih ljudi koji smatraju da je kompariranje Tuđmana i Karamarka - tj. svođenje njih dvojice na istu razinu (pa makar i u metodološko-analitičkom smislu, s ciljem „razbistrivanja" sadašnje Karamarkove ideološke i političke pozicije) - nešto što bi jedan ozbiljniji novinar-analitičar trebao izbjegavati. Vrdoljak, ujedno, nema neko osobito pozitivno mišljenje o Karamarkovim najavama lustracije, i to u ovo naše današnje vrijeme smatra deplasiranim. Međutim, neki drugi (bivši) visoki dužnosnici HDZ-a i hrvatske države, poput Žarka Domljana i Jure Radića, otvoreno su mi rekli da je Franjo Tuđman pogriješio što za svog predsjedničkog mandata (ako ne prije, ono svakako nakon „Oluje") nije proveo lustraciju - čime, međutim, nisu izrazili uvjerenje da bi lustraciju trebalo provesti sada, u ovome trenutku, punih četvrt stoljeća nakon stvaranja samostalne države.

Obratio sam se stoga na najbolju moguću, i jedinu pravu, adresu - aktualnom predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku - i zamolio ga da mi on sam, vlastitim riječima, objasni i argumentira svoj ideološki i politički program, ali, u sklopu toga, da mi, i to najjednostavnijim mogućim riječima, sasvim iskreno i bez ikakvih mistifikacija, protumači kako bi on samoga sebe usporedio s dr. Franjom Tuđmanom - tj. gdje vidi sličnosti, a gdje opet razlike, između sebe i Tuđmana. Karamarko me primio u svom uredu, u središnjici HDZ-a na Trgu žrtava fašizma, gdje smo razgovarali - doista vrlo otvoreno i gotovo ležerno - gotovo punih sat vremena. Bio je to, po mojoj procjeni, moj dosad najkvalitetniji i najiskreniji razgovor s Karamarkom. Odmah da prijeđem na najbitnije: taj je naš razgovor obilježila ova Karamarkova rečenica ili misao, koju mi je on, u različitim modifikacijama, ponovio nekoliko puta: „Da sam ja bio na Tuđmanovu mjestu, 1990. i u godinama neposredno poslije, i ja bih vjerojatno postupio kao i on. Ali da je danas Franjo Tuđman na mojemu mjestu, on bi vjerojatno postupio - ili postupao - jednako kao i ja".

Ovo je, po mom mišljenju, vrlo ozbiljna i vrlo promišljena izjava, koja zaslužuje da je iz različitih kuteva proanaliziramo i dodatno protumačimo. Prije svega, Karamarko me u razgovoru upozorio da stvari, ljude i događaje treba promatrati dinamično, a ne statično. I sam sam pobornik dinamičkog pristupa povijesti i uzimanja u obzir vremenske dimenzije minule prošlosti. Primjerice, uvjeren sam - i to ću u dogledno vrijeme vrlo detaljno argumentirati - da je sukob Hrvata i Srba u drugoj polovici XX. stoljeća, koji je na kraju doveo i do rata bio primarno vremenske, a tek onda, u drugom planu, prostorne (teritorijalne) naravi. Protekle sam zime u to pokušao uvjeriti dr. Andriju Hebranga (s kojim sam tada imao intervju za Globus), ali, iskreno rečeno, nije išlo. I na tom sam se primjeru, u tom svom razgovoru s Hebrangom, uvjerio kako su tradicionalne ili stereotipne slike o pojedinim događanjima ili procesima iz naše najbliže prošlosti i danas u nas (u našim mislima, percepcijama, stajalištima itd.) previše jake a da bi oslobodile dovoljno prostora jednome sasvim drugačijem, u biti znatno „višem" i naprednijem (rekao bih: intelektualnijem) pristupu svijetu i stvarima oko nas.

„Vrijeme je", rekao mi je Karamarko, „najbolji tumač svih događaja, 1990. nije isto što i 2015. To su dva sasvim različita vremena, od kojih svakome treba pristupiti na poseban, tom vremenu najprimjereniji način." Potom mi je Karamarko, u nekoliko odvojenih tematskih cjelina, detaljnije objasnio tu svoju središnju misao i time, zapravo, definirao svoj ideološko-politički program što će ga nastojati provesti u djelo idućih godina - naravno, pod uvjetom da pobijedi na izborima i postane primjer. Što god tko mislio o Karamarku, morat će priznati da je taj njegov program iznimno intrigantan, u nekim aspektima i provokativan, te da tjera na dugotrajna i dubinska razmišljanja.

U prvom dijelu razgovora Karamarko mi je skrenuo pozornost na neke činjenice i detalje koji govore u prilog kontinuitetu između njega i dr. Tuđmana. Pod jedan, obojica su po svojoj vokaciji (ili po svom temeljnom zvanju) povjesničari. Pod dva, Karamarko se maksimalno trudio - s tim će se, sigurno, složiti i njegovi neistomišljenici - da HDZ vrati nekim njegovim (dakle tuđmanovskim) izvorima. Ivo Sanader HDZ je pokušao „detuđmanizirati" (u čemu je znatnim dijelom i uspio), a Karamarko je taj trend detuđmanizacije zaustavio i, u mnogim bitnim stvarima i detaljima, vratio stvar na svoje (u ovom slučaju HDZ-ove) početke.

Pod tri, Karamarko je - citiram ga - „vratio izbačenu Tuđmanovu obitelj u HDZ". U razdoblju prije Karamarka, članovi obitelji Tuđman (gđa Ankica, dr. Miroslav Tuđman i drugi) nikad nisu dolazili ni na jedan veliki HDZ-ov događaj, a sada redovito dolaze na svaki. Karakterističan je primjer nedavno održana (u „Lisinskom") 25. obljetnica osnutka stranke. Osim toga - mnogima je to nepoznato, a nisam za to znao ni ja, sve do ovoga svog zadnjeg razgovora s Karamarkom - da je on, Karamarko, svojedobno (još kad je bio vrlo daleko od sadašnje dužnosti predsjednika HDZ-a) imao dva duža i ozbiljnija razgovora s Franjom Tuđmanom, i to u njegovoj kući u Nazorovoj. Bilo je to negdje 1996. ili 1998., a razgovarali su, uz ostalo, i o privatizaciji (vrlo aktualnoj temi u Tuđmanovo doba), a napose o kriminalu koji je u njoj bio vrlo raširen. Pored nekih drugih, na dnevnom je redu bila i afera oko „Croatiabusa", o kojoj se tada puno govorilo i pisalo. Usput rečeno, jedan moj dobar poznanik baš je ovih dana obavio jedan malo ambiciozniji, dubinski razgovor s Karamarkom, pa mi je ovim riječima sažeo sadašnju Karamarkovu poziciju, pa i odnose prema osnivaču i prvome šefu HDZ-a, Franji Tuđmanu: „Temeljna Karamarkova pozicija i usmjerenje može se, u najkraćem, objasniti ovako: Mi ćemo sigurno riješiti gospodarsku krizu, koliko god ona bila teška i ozbiljna, u to niti najmanje ne dvojim, jer za to imamo sve pretpostavke i dobro smo se pripremili, ali ono za što će nam trebati puno više vremena i napora - to će biti jedna cjelovita društvena reforma, u kojoj bi svoj maksimalan udio trebali dati i naši vodeći intelektualci, članovi naše akademske zajednice, profesori društveno-humanističkih znanosti, pa, naposljetku, i sami mediji, tj. novinari."

Desničari bi taj Karamarkov pristup ili program najradije podveli pod pojam „lustracija", međutim Karamarko to sagledava šire, zapravo više kulturološki nego striktno politički, i ima za to kudikamo bolji i sretniji pojam od već pomalo izlizane, pa i svađalačke kategorije „lustracija". A to je - „promjena društvene klime", koliko god to na prvi pogled možda malo preapstraktno zvučalo. Sam Franjo Tuđman to je, kao što je poznato, svodio pod pojam „duhovna obnova". S takvim tumačenjem svog pristupa stvarima Karamarko se slaže, smatra da je to vjerodostojan opis njegovih zalaganja i stremljenja, pri čemu mi je - sa svoje strane - posebno napomenuo:

„U našoj današnjoj Hrvatskoj postoji jedno strahovito mentalno opterećenje komunističkom prošlošću, i to je jedan od najvećih i najsloženijih problema s kojima se mi danas suočavamo. Ta komunistička indoktrinacija, to pogrešno i nakaradno tumačenje (novije) povijesti i općih društvenih vrijednosti - to se kod nas u tolikoj mjeri etabliralo da uistinu postaje jednom od najvećih zapreka u našemu putu u budućnost. Tom se trendu, ili toj blokadi, jedino Katolička Crkva u Hrvata uspjela donekle oduprijeti, i pritom zaštititi neke temeljne vrijednosti na kojima počiva suvremeno hrvatsko društvo - ali to, u vremenu što je pred nama, neće biti dovoljno. Suprotstavljanje ovakvim iskrivljavanjima temeljnih vrijednosti našega društva i naše države morat će, u doglednoj budućnosti, biti kudikamo osmišljenije, i morat će se odvijati na više razina ili ‘fronti'."

Pritom mi je Karamarko rekao i ovo: „Svjestan sam da će to biti vrlo teški, najteži procesi u našem društvu. Ali ja ne mislim da ti procesi moraju biti onako radikalnoga karaktera kao što to neki u nas najčešće tumače. Lustracija nije suđenje nekome ili zatvaranje nego temeljita promjena opće društvene klime, cjelokupnoga vrijednosnog sustava, glavnih poruka iz (i ne tako davne) prošlosti, a naposljetku i provođenje općepoznatih rezolucija Europske komisije koje bez zadrške osuđuju sve totalitarizme. I to je nešto što mi jednostavno moramo početi živjeti." Da bi mi još detaljnije protumačio svoj odnos prema lustraciji - ili svoje vlastito tumačenje tog, očito vrlo kontroverznog, pojma - Karamarko me je dodatno upozorio:

„Nitko se ne mora bojati lustracije. Gledajte, kakvog bi to smisla imalo da mi sada sprječavamo jednoga Jožu Manolića, da on danas ili sutra opet bude u Hrvatskoj vladi, kada, po prirodi stvari, on u ovim njegovim godinama to više ne može biti. Međutim, ono što mi moramo učiniti - to je da mijenjamo klimu u društvu i državi, i da raščistimo temeljne istine i pojmove. I da sveobuhvatno proanaliziramo i pojasnimo što su u našoj donedavnoj prošlosti bili, ili su još uvijek, Franjo Tuđman, Ivica Račan, Zoran Milanović..."
Milanovićev povijesni revizionizam

Tomislav Karamarko ne krije - a u tome i jest najveća politička kontroverznost ili delikatnost njegovih tumačenja - da je glavna oštrica njegovih kritika uperena prema SDP-u, tj. prema stranci koja je u ovom trenutku na vlasti u Hrvatskoj:

„Pitanje svih pitanja, po mom mišljenju, glasi: kada je to SDP, kao sljednik nekadašnjega SKH, osudio, ili osuđivao, svoj vlastiti totalitarizam? Vidite, mi imamo iskustvo od punih 25 godina, koliko je proteklo od stvaranja samostalne hrvatske države. To nije malo, to je relativno dugo razdoblje. Ali u tih 25 godina mi nikad nismo doživjeli da ovaj današnji SDP napravi jasan otklon od SKH iz onoga bivšeg vremena, kada su u Hrvatskoj na vlasti bili komunisti. Barem se ja ne sjećam da je to itko od njih napravio. Ali što oni u međuvremenu rade? Oni na sebe oblače u biti jako proziran plašt europskih demokrata i pritom prikrivaju ono što u stvarnosti jesu. Ako baš želite da vam se sasvim jasno i bez ostatka izjasnim, reći ću vam: mi, u današnjoj Hrvatskoj, nemamo socijaldemokraciju - koliko god se mnogi u SDP-u kitili tim pojmom. Dok se SDP ne odrekne Josip Broza Tita i njegovih zločina, u Hrvatskoj ne će biti istinske europske socijaldemokracije. A oni, ne samo da se ne odriču Tita, nego Milanović od njega pravi heroja, uspoređujući ga s Tuđmanom. To je povijesni revizionizam, jer Tito je tijekom svoje diktature govorio da će prije Sava poteći prema Triglavu, nego što će Hrvatska biti samostalna, a Tuđman je otac moderne hrvatske države. Iz tog odnosa prema Titu se razaznaje da SDP-om još uvijek dominira jugonostalgični pristup, o kojem vam govorim..."

Objašnjavajući mi, još malo podrobnije, svoj odnos prema Franji Tuđmanu, Karamarko je istaknuo da se Tuđman (koliko ga on osobno poznaje) najiskrenije nadao da će velika većina hrvatskog naroda, nakon hrvatskoga osamostaljenja, prihvatiti sve te nove društvene vrijednosti na kojima je i on sam toliko inzistirao, pa i kroz svoj općepoznati program „duhovne obnove", ali da se to u proteklih 25 godina nije dogodilo. I zato on, Karamarko, želi ispraviti tu „grješku" (ili taj propust) i učiniti sve što je moguće da se općenacionalni konsenzus oko fundamentalnih vrijednosti našega (hrvatskoga) društva ipak postigne - iako s određenim zakašnjenjem - pa će upravo to, kako mi je nagovijestio, biti jedna od njegovih glavnih misija, u vremenu što predstoji.

Pritom mi je kazao i ovo: „Franjo Tuđman se doista nadao da će duhovna obnova na kojoj je on toliko ustrajavao uhvatiti korijena i učvrstiti se u našem društvu. A što su oni - ti njegovi brojni oponenti, okupljeni najvećim dijelom u i oko SDP-a - napravili? Oni su i njega, samoga Franju Tuđmana, iskarikirali, što je, po mom mišljenju, najperverznija politička inverzija što se uopće može zamisliti. Zašto to govorim? Zato što su oni Franju Tuđmana proglasili diktatorom - a jednoga Ivicu Račana ‘ocem hrvatske demokracije'. To nitko razuman ne može prihvatiti. To je totalni nonsens, i mi ćemo to morati razobličiti."

Karamarko je, u razgovoru sa mnom, nastavio: „Ako je HDZ nekada, u Tuđmanovo vrijeme, bio ‘stranka opasnih namjera', ako je on danas, u ovo moje ili naše vrijeme, ‘zločinačka organizacija', ako se uza sve to postavlja i pitanje Domovinskog rata i pritom izjednačavaju žrtva i agresor - onda sve to, hoćeš-nećeš, povlači za sobom i pitanje: a čemu onda Hrvatska? I tu dolazimo do središta svih ovih kontroverzija. Da je Franjo Tuđman imao prilike doživjeti oba njihova mandata - kad kažem ‘njihova', mislim na glavne ‘detuđmanizatore' u hrvatskoj politici, a to su SDP i njemu bliske stranke - onda bi se on, uz ostalo, uvjerio i u to da su sva ona načela i vrijednosti koje su bile stvorene 1990-ih, a to su ujedno i načela Europske unije, u našemu društvu i u našoj državi više ili manje osporena, da ne kažem napuštena (i to upravo od tih snaga o kojima govorim). Pomirba, općehrvatska pomirba, koja se nalazila u središtu Tuđmanova programa, bila je jedna velika dobronamjernost s njegove strane, a što su oni od te njegove dobronamjernosti napravili? Njima je to bio jedini način da prežive. A kad prežive, da krenu u napad protiv svih tih istinskih hrvatskih vrijednosti. I svaki put kad dođu na vlast - oni pokažu svoje pravo lice. Nije ih predsjednik Tuđman tek tako nazivao ‘crvenim vragovima'!"

Da bi bio što jasniji u svom iskazu, odnosno da ne bi bio pogrješno shvaćen, Karamarko mi je i ovim riječima dodatno pojasnio svoj odnos prema Franji Tuđmanu: „Ponavljam: da je Tuđman danas živ, on bi inzistirao upravo na ovim, pravim definicijama na kojima danas ja inzistiram. Prije svega, upitao bi se: tko je što bio u ovih 25 godina? Inzistirao bi na istini, i tu bi bio vrlo izravan i vrlo čvrst. Njega je dobronamjernost i političko-povijesni trenutak potaknuo da ide u pomirbu, jer se spremao rat. Ali vidite i sami u što se sve to, s vremenom, izrodilo. Franjo Tuđman je umro 1999., i mi smo već 15 godina bez njega. I meni upravo to iskustvo, koje se u međuvremenu dogodilo, daje za pravo da donesem zaključke koje vam sada iznosim

Na moje pitanje kakav odnos ima prema Jugoslaviji i „jugoslavenstvu", u današnjem hrvatskom društvu i državi, Karamarko je odgovorio: „Ja to čak i ne bih nazvao jugoslavenstvom, u tradicionalnom značenju tog pojma, nego - ciničnim odmakom od hrvatske države! Tipičan vam je primjer, kad o tome govorimo, Žarko Puhovski; na njemu se najbolje vidi apsurdnost neprovedene lustracije. On nije promijenio svoj diskurs od onih bivših vremena naovamo. A isto se to može reći i za mnoge druge. Oni europsku misao jednostavno nakalemljuju na svoj stari boljševizam, i u tome je sva ‘mudrost' njihova stava i pristupa. Oni Hrvatsku nisu voljeli ni onda, kao što je ne vole ni sada. Mene, međutim, ne će ‘farbati'..."
Zapovjedna odgovornost i za zločinca Titu

Upitao sam Tomislava Karamarka kako bi on samoga sebe definirao, u političkom smislu; tj. u koju bi kategoriju samoga sebe svrstao. Odgovorio je: „Ja sam antifašist, ali svi smo mi i antikomunisti i antitotalitaristi. I naša je obveza da stvorimo društvo koje će biti emancipirano od svake politike totalitarizma. Ja hoću slobodno demokratsko društvo. Ne možemo vječno živjeti u ideološkoj magli! Ne postoji niti jedna država u Europi koja nema jasan stav o svojoj komunističkoj prošlosti - pa to ne će moći ni Hrvatska. Nitko danas ne razmišlja o Golom otoku - a koliko je puno ljudi tamo bilo zatvoreno i mučeno! Mi ćemo to morati procesuirati. Jame u Hrvatskoj? Ima ih oko 950, a znamo da je Tito naredio taj zločin, to masovno ubijanje bez suda, svjedoka i presude. U Hrvatskoj postoji Ustavni zakon o suradnji s Haaškim Tribunalom, u kojemu se priznaje zapovjedna odgovornost - e pa zašto se zapovjedna odgovornost ne priznaje i u ovim slučajevima, gdje je glavni naredbodavac bio Tito? Još jednom ponavljam: prošlo je 25 godina od stvaranja slobodne i samostalne hrvatske države, i mi moramo reći punu istinu o svemu tome. Jer ako to ne napravimo, uništit će nam ideološku supstanciju hrvatske države, i gdje ćemo biti onda?"

Poseban napor - ukoliko postane premijer - Karamarko će, kako mi je najavio, posvetiti školskim programima, u koje će ući prava i kompletna istina, sviđala se ona nekome ili ne. A sada ću se ukratko osvrnuti i na onaj trenutak kada smo se u našem razgovoru Karamarko i ja donekle razišli. Bio je to onaj „segment" našega razgovora u kojemu smo se dotakli, makar više ad hoc, Josipa Broza Tita. Karamarko me upitao što ja mislim - zašto Tito u dobrome dijelu hrvatskoga društva i danas, u neku ruku, figurira kao pozitivna ličnost, odnosno zašto ga toliki ljudi pamte po dobrom - a bio je autokrat, diktator, - pa ako je doista naredio tolika ubijanja i pokolje nakon Drugog svjetskog rata - i zločinac? Ja sam doista sve samo ne „titovac", a mnogi će me svrstati i u „antititoista" i „antikomunista". I bez ikakve namjere da branim Tita, ja sam Karamarku spomenuo jedan, u biti bezazlen, primjer iz svoje vlastite (tada još adolescentske) prošlosti, rekavši pritom da se na to osvrćem, u nekoliko rečenica, i u svojoj novoj knjizi „Rim, a ne Beograd". Rekao sam Karamarku što je obilježilo taj period mog života - a što mi je Josip Broz Tito (naravno, ne on osobno, nego njegov režim) omogućio. Ili možda bolje rečeno, nije mi to zabranio.

Tijekom 1970-ih bio sam strastveni poklonik rock-kulture (osobito tada aktualnoga punk rocka), ali ne kao pasivni konzument nego kao netko tko se, zapravo, spremao za svoj budući poziv rock-kritičara. Taj detalj, oko mojega rock-kritičarstva, Karamarku, doduše, nisam spomenuo, ali to je ovdje sasvim nebitno. Ono što je meni bilo bitno, najvažnije na svijetu, to je činjenica da sam u to vrijeme, tijekom 1970-ih, u kultnoj knjižari „Znanje" na tadašnjem Trgu Republike mogao kupiti najnoviji broj „New Musical Expressa", najvažnijih i najutjecajnijih rock-novina na svijetu koje su bile moja tadašnja (rokerska) Biblija. Istodobno, te se novine - barem koliko je meni poznato - nije mogla kupiti u Budimpešti, Bukureštu, Pragu... Zahvaljujući tome što sam ja svaki broj tog lista imao u svojim rukama, i to samo dan, dva ili tri nakon njegova izlaska u Londonu, kao svjetskome središtu rock-kulture, ja sam se osjećao kao građaninom svijeta.

Karamarko se na ove moje riječi, moram reći, prilično naljutio i opomenuo me: „Ali to što vi pričate, to su šareni bomboni". Rekao mi je da je sasvim nevažna stvar što sam ja u Zagrebu mogao, tih „olovnih" godina, kupiti NME - u odnosu na činjenicu da u Jugoslaviji tada nisu postojale temeljne političke slobode, da je vladalo jednoumlje, da su političke stranke i slobodni mediji bili zabranjeni, da se nije ni na koji način smjelo kritizirati i napadati Tita, Partiju i Armiju, da su mnogi hrvatski orijentirani intelektualci tada bili proganjani i zatvarani itd. Rekao mi je i da tako ne bih trebao govoriti, jer da bi mi na tome mnogi tada proganjani mogli zamjeriti.

Tu Karamarkovu intervenciju nisam prihvatio. Odgovorio sam mu da sam ja tada imao 16 ili 17 godina (Karamarko i ja smo, uostalom, ista generacija), da me politika tada uopće nije zanimala, da mi uopće nije bilo bitno smijem li ili ne smijem napadati Tita, Partiju i JNA (to mi je, dakako, tek s godinama postalo jako važno, osobito kad sam se, oko 1987., počeo baviti političkim novinarstvom) - ali da mi je najvažnija stvar na svijetu bilo to da ja, u svojoj zemlju i u gradu u kojemu živim, ma tko bio tada na vlasti i koji god poredak tada postojao, mogu kupiti svoju tadašnju „Bibliju", svoj NME, i da me nitko u tome nije sprječavao niti mi to zabranjivao. Pet ili deset minuta smo se oko toga „svađuckali", ja sam iznosio svoje, a Karamarko svoje argumente, Karamarko je tvrdio da je to oko NME-a sasvim marginalna stvar u cjelokupnome društvenom kontekstu onoga vremena (kod nas, u tadašnjoj SRH i SFRJ), ja sam naprotiv inzistirao na svojoj tvrdnji da je nezabranjivanje rock-kulture u državi u kojoj smo živjeli bio (ipak) vrlo važan element kompleksa ljudskih prava - oko kojih je, baš u tom vremenu kada se rušio komunizam u Europi, osobito ustrajao čitav Zapad, na čelu sa SAD-om itd.

Ali nakon toga je uslijedio jedan detalj koji mi je, upravo kod Karamarka, bio jako simpatičan. Na trenutak, on je izišao iz prostorije u kojoj smo razgovarali, mislim da ga je netko zvao na telefon, nije važno, a kad se, za koju minutu vratio, vrlo me blagim tonom, nekako mi poručujući da baš želi reterirati, upitao: „A gdje je onaj moj roker? Vidite, da ste mi - tada, 1976. ili 1977. - rekli da vam je baš toliko stalo do NME-a, pa ja bih vam ga osobno nabavio!" I tako smo se rastali u srdačnom duhu. Na rastanku, Karamarko mi je još rekao:

„Dvije su stvari današnjim SDP-ovcima, ali i nekima drugima, jako bolne. Prvo, što su oni pravni sljedbenici onoga totalitarnog režima, kada je u Hrvatskoj na vlasti bio SKH. A današnja „zlatna mladež" u i oko SDP-a - to su vam još dobrim dijelom djeca ondašnjih komunista, iznjedrena iz te komunističke škole. A druga stvar, koja njih danas jako boli jest to što su oni zakasnili na najsvečaniji trenutak hrvatske povijesti, na Domovinski rat. U to ključno vrijeme su bauljali, čak su i iz sabornice demonstrativno bili izišli, kad su se donosile ključne povijesne odluke. Oni, vidite, i taj, Domovinski rat tumače kao sukob između dvojice autokratskih vođa - između Tuđmana i Miloševića. Ta je priča za njih škakljiva, u njihovim se redovima još nije javila osoba koja bi rekla istinu."

Darko Hudelist, Globus/hrvatski-fokus.hr/dragovoljac.hr