Nepotizam u državi za čovjeka: U cara Nikšića kozje uši

Nepotizam u državi za čovjeka: U cara Nikšića kozje uši
Kod nas ima careva koji osim kozijih ušiju imaju podosta toga što se ne uklapa u carski izgled, ali našim carevima nije bitan stav javnosti.

Trojan je pogubljivao one koji su na njemu vidjeli kozije uši, a naši se carevi očevidcima licemjerno smiju u brk. Svakoj novoj vladi daju sto dana grace perioda. Takav je red. Vladi Nermina Nikšića dali smo i više od sto dana. Nikšiću nije lako. Predsjedavanje Vladom Federacije BiH na skali težine i obuhvatnosti posla najveća ja vrijednost. Teži je to posao nego sa vanjske strane popravljati Međonarodnu svemirsku stanicu, raditi operaciju na otvorenom srcu ili čuvati Messija na otvorenom prostoru.

Piše: Rijad Durkić/depo.ba

Za to smo Nikšiću dali i više od sto dana, tražili smo olakotne okolnosti, progledavali kroz prste, prešućivali greške u koracima i pogrešno vođenje lopte, a ni evidentno zaleđe u nekoliko akcija nismo sudili. Svemu ipak treba naći granicu, a mi smo je povukli prije par dana. Nermin Nikšić potpisao je odluku o imenovanju v.d. direktora Javnog preduzeća Autoceste Federacije. Odluku, u kojoj na sredini, boldirano, stoji ime njegovog brata. Za divno čudo, takav vid familijarnosti i sukoba interesa nije zabilježen ni u vladama u kojim se dominirali SDA, HDZ ili SzBiH. Bar ne na toj razini i ne tako, prstom u oko svakom normalnom promatraču.

Izalazak premijera za vrijeme izglasavanja odluke i naglašavanje ministrima da se radi o njegovom bratu, samo pojačava gorčinu i nevjericu koju ova odluka izaziva u javnosti. Čin izlaska klasična je manipulativna demagogija i nema nikavu pozitivnu težinu. Logično je da će ministri podržati premijerov prijedlog, jer imena na drugim odlukama o imenovanjima sadrže i neka njima bitna imena. Bljutavije od ovoga samo je premijerovo pravdanje iste odluke koja se sažima u narodskoj rečenici „koga ću nego svog brata".

Ako ga puvučem bit će da radim nešto loše, a da nema posao novinari bi pitali kako ću brinuti o državi, ako ne mogu zaposliti brata. Nikšiću bi bilo bolje da ništa ne govori, posebno ako je ovo opravdanje, sve što ima reći o svom mega gafu. U normalnim okolnostima premijer bi odmah sutra podnio ostavku, odluka o imenovanju brata za direktora smatrala bi se posljedica alkoholnih ili kokainskih noći, a politička budućnost izgledala bi mu crnje od taloga kave na dnu fildžana.

Namjerno ne navodimo slične primjere porodične solidarnosti kod drugih lidera platformaške vlade jer je premijerov primjer sasvim dovoljan.On bi trebao biti prvi u svemu, najbolji primjer, pa za to i ima premijerski status u ovoj kolumni. S carom Trojanom i bratom direktorom javnog preduzeća umrla je i posljednja nada da novoizabrane strukture mogu biti bolje od onih koji su ovu zemlju haračili ranije, kao i pozitivan politički stav da nisu svi isti.