Kod Hrvata Australije, Amerike i Europe još uvijek dominira tema o tome koliko u domovini ima udbaša, komunjara, četnika, jugoslavena...

Iako je puno vremena prošlo od svih naših ratova, u iseljeništvu se još uvijek temama o prošlosti zamagljuju vidici budućnosti.

PIŠE: Jozo Pavković/Večernji list BiH

Značajno pozicioniranje Hrvatske na međunarodnom planu kroz imenovanje Marije Pejčinović Burić za glavnu tajnicu Vijeća Europe, ulogu premijera Andreja Plenkovića u pregovorima o izboru nove “vlade” Europske unije te konačno dolazak Dubravke Šuice za dopredsjednicu Europske komisije, zadužene za demokraciju i demografiju, nije dovoljno cijenjeno unutar zemlje.

Iz ideoloških, političkih ili nekih još manje objašnjivih razloga, Plenkovićeva diplomatska oluja u svijetu kod kuće se prikazuje kao povjetarac. Nije to iznenađenje za državu zarobljenu u vlastitom jalu, u kojoj se uspjesi najčešće guraju u blato. I u kojoj biti objektivan u prijevodu znači omalovažavati.

Mnogo je čudnije da ni u hrvatskom iseljeništvu premijerov međunarodni uspjeh nije značajnije odjeknuo. Dijaspora je često znala puno emotivnije od domovine doživljavati nacionalne uspjehe. Ipak, jačanje pozicije RH u svijetu, koje ih se itekako tiče i, na koncu, u kojemu žive, prolazi neprimjetno. Jednako tako, nedovoljno je zapažena uloga Vladina Ureda za Hrvate izvan domovine, koji ulaže silan trud i novac kako bi se sačuvao hrvatski nacionalni identitet naših ljudi u dijaspori i opstanak Hrvata u BiH.

Uz bezbroj drugih, dva su razloga zašto se u iseljeništvu ne prepoznaju ti rezultati. Jedan je što su kanali komuniciranja s iseljeništvom zagađeni brojnim dezinformacijama i otrovnim vijestima, a drugi što “krajnji korisnici” sve te vijesti dodatno filtriraju kroz svoju ideološku prizmu. U takvoj komunikaciji s bezbrojnim šumovima informacije od bitne važnosti uopće ne dopiru do dijaspore.

Kod Hrvata Australije, Amerike i Europe još uvijek dominira tema o tome koliko u domovini ima udbaša, komunjara, četnika, jugoslavena... Nevjerojatno je da narod koji je tako veličanstveno porazio bivšu državu i sve njezine recidive još paranoično vjeruje u postojanje fiktivnog neprijatelja i njegovu snagu.

Iako je puno vremena prošlo od svih naših ratova, u iseljeništvu se još uvijek temama o prošlosti zamagljuju vidici budućnosti. U takav okvir Plenković teško uspijeva “ugurati” sliku svoje Vlade. Dizajniraju je jeftini populisti koji tobožnjom brigom za domovinu daju zapaljive izjave, često prepune mržnje prema drugima i drukčijima. Postali su nebitni oni koji postižu vrhunske političke, gospodarske i druge rezultate. Heroji su neki drugi.

Pod sloganom posljednjeg popisa “Jer, zemlju čine ljudi” u RH je bilo više od četiri milijuna stanovnika. S obzirom na to da izvan Hrvatske živi još jedna Hrvatska i da su obje jednako velike, važno je izraditi dugoročnu strategiju suradnje. Značajne pretpostavke dobrim pozicioniranjem hrvatskih dužnosnika u svijetu već su stvorene. Informativnu blokadu, izoliranost dijaspore, može se, prije svega, razbiti HRT-ovim kanalom (pet) koji će za njih imati cjelodnevni otvoreni program.

Izravna javljanja iz prekooceanskih, europskih i drugih zemalja konačno bi bila svehrvatsko upoznavanje. U institucionalnom djelovanju možda bi trebalo razmisliti o uvođenju ministarstva iseljeništva koje bi primarno umrežavalo dvije Hrvatske. Ono bi moglo pokrenuti novu ofenzivu prema dijaspori u kojoj postoji golemi ljudski, ekonomski, kulturni, sportski i svaki drugi potencijal. Koje bi možda potaknulo i otvaranje banke iseljenika. Na drukčiji način mora biti regulirano sudjelovanje dijaspore u Saboru RH. Sadašnji je neučinkovit.

Zašto se u Hrvatskom saboru ne bi barem jednom godišnje održala zajednička sjednica sa svim zastupnicima iz 50 država u kojima žive hrvatski iseljenici i jedan konstitutivan narod? Ili zašto Sabor ne bi mogao imati dva doma? Četiri milijuna Hrvata diljem svijeta zaslužuju jedan politički dom i to je jedan od načina kako ih uvezati u sustav RH.

Prema bh. Hrvatima Plenković je već izgradio sustavan pristup. Međunarodno jaka Hrvatska veliki im je oslonac, a potezi koje aktualna Vlada povlači i ambijent koji stvara jačaju vezu među Hrvatima s obiju strana granice i čine opstanak bh. Hrvata realnijim. Takav most, kakav je izgradio prema bh. Hrvatima, Plenkoviću je putokaz prema dijaspori.

Ako potpuno integrira dvije Hrvatske, domovinsku i iseljeničku, stvorit će mirnodopsku svehrvatsku pomirbu. Kao Tuđman u ratu, na čijim temeljima je stvarao državu. Tom višestoljetnom snu Plenković je jučer u Zagrebu postavio kamen temeljac za Spomenik domovini. Koja sada traži nove pobjede.

Plenković se “naoružava” da nakon diplomatske oluje, kojom je osvojio međunarodnu zajednicu, sada u istom tom svijetu nacionalno, gospodarski i kulturno umreži svoje sunarodnjake. I poveže ih s domovinom. Uspije li, imat će Hrvatsku od 8 milijuna stanovnika. Jer, ljudi čine zemlju.