Kako zaboli istina o Titu

Kako zaboli istina o Titu
Možda ni sami ne shvaćaju, ili su možda ipak svjesni, da doba golemih laži za uvijek prolazi, a samim tim i njihov vijek trajanja primiče se kraju.

KAKO BOLI ISTINA O TITU

Jedan gotovo zanemareni primjer takvog ponašanja jest reakcija na izjavu nekoga (čak mu se ni ime ne spominje, kao da je nevažno) iz izbornog stožera sadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Tako je npr. doživotni bivši nitko-i-ništa skočio kao oparen na primjedbu da je Tito najveći zločinac u povijesti hrvatskog naroda. Zaprijetio je ni manje ni više nego „zakočenjem demokratskih procesa ako se predsjednica ne distancira od „fašista".

Na stranu sada znakovita činjenica da taj tip koji nikome u državi ništa ne znači dobiva nezasluženo mjesto u medijima. Važnije je ono o Titu. Desetljećima su komunisti brusili zlatni okvir oko svoga dragog vođe. Činili su to jednako poslušnim i prestrašenim medijima, kao i Golim otokom, Starom Gradiškom i sličnim lijepim mjestima kako bismo mi, narod, za sav život zavoljeli „dragog vođu naroda i narodnosti".

I doista, taj psihopatski zlotvor, nakon što je procijenio da je pobio dovoljno „neprijatelja", pretežito Hrvata da može mirno vladati do kraja života, bitno je kultivirao svoje ponašanje prema van i u kasnijoj fazi svoje vladavine „samo" pojedinačno ubijao one koji bi mu iz inozemstva mogli biti opasni da pisanom rječju skinu lažnu aureolu s njegovog sotonskog lica.

VISOKO NA RANG-LISTAMA SVJETSKIH MASOVNIH ZLOČINACA

Kao što je raskrinkana laž da su se „ustaški emigranti" međusobno ubijali po Europi nego su ih ubijali agenti UDB-e i za vrijeme Titovog života i nakon njegove smrti, tako su s vremenom na vidjelo izišle jezive mračne stranice djelovanja tog masovnog ubojice neposredno nakon rata.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Danas postoje mnoge knjige, feljtoni i članci u kojima čak i njegovi najbliži „drugovi" (Koča Popović, Mijalko Todorović) svjedoče o njegovoj psihopatskoj hladnokrvnosti ubijanja. Iako prema dostupnim dokumentima nije ubijao svojom rukom, uživao je gledajući ubijanje ili rezultate zločina kao što su unakaženi leševi oderane kože i slične gadosti. Osobno je zapovijedio da se iz bolnice Rebro ukloni „hrvatska ranjenička đubrad", jer je načuo da su najteži ranjenici u prvom valu „čišćenja" bili pošteđeni. Tako je Tito postao preteča kasnijeg četničkog krvoloka Veselina Šljivančanina i njegovih „drugova" poznatih po Ovčari.

Nabrajanje gadosti tog bolesnog nasilnika uzelo bi previše prostora, ali svi oni zajedno doveli su ga na 10. mjesto svjetske rang-liste masovnih zločinaca koju je sastavio njemački list „Bild". Ima i drukčijih rang-lista raznih autora, ali „drug Tito" je svugdje vrlo visoko u društvu „najvećih" - Staljina,Hitlera,Mao Ce Tunga, Pol Pota i sličnih. Zato bi „doživotnom bivšem" bilo bolje da o svom „voljenom vođi" što više šuti. Možda će se onda manje pisati o njegovim zlodjelima.

JESU LI SRBI POLITIČKI HRVATI?

Kada jedna podvala živi stoljeće i pol a onda se razotkrije, dolazi do izljeva mržnje bez granica. Tako je i sasvim bezazlena opaska nove predsjednice da su u Hrvatskoj svi državljani politički Hrvati naprosto zato jer imaju hrvatsku domovnicu naišla na uragan napada i mržnje. Pritom zapjenjeni „kritičari" nisu ni

pročitali točno što je rekla predsjednica. Do euforije ih je dovela sama činjenica da se Srbe naziva Hrvatima (ono „politički" ispušta se kao nepotrebno).

Zapravo, kada bismo izostavili emocije, predsjednica je samo primjenila europske pojmove o manjinama. Tako su npr. Normani na Atlantiku ili Flamanci na sjeveru politički Francuzi, iako priznata manjina. Slično je i s tirolskim Austrijancima u Italiji, a takvih primjera ima još. Uostalom, slično je i s Gradišćanskim Hrvatima u Austriji kojima nitko ne osporava da su Hrvati, ali su politički Austrijanci.

No kada se ruše mitovi, onda svaka istina izaziva paniku, jer vuče za sobom drugu istinu. U Hrvatskoj ima mnogo manjina i ni jedna nije sporna, niti se oko nje razvija polemika. Iznimka je jedino srpska manjina. Razlog je jednostavan. Ta manjina je stoljećima, a osobito od sredine 19. stoljeća pa djelomično do danas, instrument u rukama Srbije u njezinoj bezumnoj težnji da bude „velika", tj. da se širi osobito na račun Hrvatske. No nije sav problem u toj „iredentističkoj" sklonosti srpske manjine. Problem je u određenom broju lažnih Srba koji su kao takvi umjetno stvarani u raznim razdobljima povijesti, a sada istina polako izlazi na vidjelo.

„PROIZVODNJA SRBA" PRELASKOM HRVATA NA PRAVOSLAVLJE

Želja Srbije da bude velika potječe još od vremena kada je moćna bugarska vojska potpuno izbrisala Srbiju sa zemljopisne karte, a dio Srba izbjegao je u tadašnju Tomislavovu Hrvatsku. U svih tih 1.000 godina glavnu riječ u pretvaranju Srbije u „veliku" ima Srpska pravoslavna crkva koja je u pojedinim dijelovima povijesti imala autokefalnost (neovisnost), a u drugima nije. No bitno je da uvijek kada je bila autokefalna, svim silama se je trudila prevesti što više ljudi na pravoslavnu vjeru, a svaki koji to učini automatski postaje Srbin, jer su taj princip vjerski poglavari primjenjivali za svo to vrijeme.

Osobito je bio snažan val prevođenja Hrvata katolika u pravoslavne Srbe u vrijeme Turaka za vrijeme Pećke patrijaršije, kada su Turci omogućili Srbima da imaju autokefalnu crkvu, iako su politički bili samo turski pašaluk. Bilo je to posebno intenzivno u 17. i 18. stoljeću. Kasnije se je dio tih prijelaznika vratio na katoličku vjeru, što onda srpski povjesničari lukavo prikazuju kao pokatoličenje Srba ne spominjući što se je dogodilo ranije.

U 19. stoljeću crkva nije bila autokefalna, ali se je kler ponašao kao da jest. To najbolje pokazuje primjer znamenitog hrvatskog znanstvenika Nikole Tesle čiji je predak iz Primorja doselio u Liku, oženio se s pravoslavnom djevojkom i - „postao Srbin", a crkva se nije ni zvala srpska, što se vidi iz znanstvenikovog krsnog lista koji je potpisao njegov otac osobno i u kojemu u rubrici „vjeroispovjedanije" piše - „vostočnopravoslavnoe". To, međutim, nije smetalo srpske propagandiste da bezbroj puta Teslu proglase Srbinom, pa su na kraju u tu podvalu povjerovali i Hrvati. Na kraju njegovo ime nosi čak i beogradska zračna luka, iako sam Tesla ni malo nije volio taj grad u kojemu je bio samo jednom i naprasno otišao („Moja noga ne će više stupiti u taj grad").

U Srbe su u raznim vremenima „prešli" znameniti botaničar iz Novog Vinodolskog Josip Pančić, hrvatski pisac nobelovac iz Travnika Ivo Andrić, a u novije vrijeme srpska propaganda u Srbe „prebacuje" Ruđera Boškovića, Ivana Gundulića, pa čak i papu Sixta V.

Kraljevina Jugoslavija omogućila je srpskoj crkvi da opet bude autokefalna, pa je došlo do novog masovnog prelaska na pravoslavnu vjeru u zamjenu za društveni status i posao u državnoj službi. U tim razdobljima broj „proizvedenih" Srba naglo je rastao i miješao se s autohtonim (stvarnim) Srbima, potomcima doseljenika pod vodstvom patrijarha Crnojevića.

HOĆE LI SRBI UPASTI U KRIZU IDENTITETA?

Danas imamo situaciju da su mnogi ljudi uvjereni da su Srbi samo zato jer su pravoslavne vjere, a nikakve veze sa srpskim podrijetlom nemaju. Mnogi od njih preispituju svoje obiteljsko stablo i ispravljaju stare zablude, tako da danas postoji više od 30.000 deklariranih Hrvata pravoslavne vjere, a taj broj raste. Pitanje je vremena kada će hrvatske vlasti priznati Hrvatsku pravoslavnu crkvu koja je već osnovana.

Zapravo je sintagma „politički Hrvati" bila usluga Srbima koji su u tom pojmu mogli naći način da budu Hrvati, a da ipak ostanu Srbi. Jednako tako i Hrvati iz Srbije su ionako politički Srbi (odnosno Srbijanci), a i dalje ostaju Hrvati. Ovako, protiveći se svakom pojmu „političkog Hrvata" oni sami sebe dovode u izolaciju, iz čega može na kraju proizići kriza identiteta čak i u samoj Srbiji, jer mnogi potomci „proizvedenih Srba" danas žive i tamo i mogli bi se jednom zapitati: „Jesam li ja doista Srbin?"

 

Mario Filipi/dragovoljac.com