Hrvati i duh BiH

Svi su suglasni i da novu vlast treba da čini jaka koalicija sposobna da državu pomakne s mrtve točke na kojoj tavori duže od četiri godine. Priča o suglasnosti završava se na ove dvije uopćene ocjene koje mogu značiti svašta i ne moraju značiti ništa.

Ono što gledamo i slušamo zadnjih dana neodoljivo podsjeća na atmosferu s početka 2001. godine kada je, uz izgovor rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja, uspostavljena hrvatska samouprava. Uz pomoć tenkova međunarodnih vojnih snaga ovaj "zaštitni" mehanizam ukinut je šest mjeseci poslije.

Tenkove, doduše, danas niko ne spominje kao opciju za rješavanje problema, ali zato, kao ni prije devet godina, ne manjka orkestriranih upozorenja, pa čak i prijetnji bojkotom kako bi se glas hrvatskog naroda počeo uvažavati.

Koliko je nekadašnji vrh HDZ BiH pogriješio odlučujući da svoje predstavnike povuče iz institucija vlasti (u koje su se kasnije vratili), toliko je sadašnje rukovodstvo ove stranke i HDZ 1990 u pravu kada tvrde da je u uspostavi vlasti pogubno ignorirati izbornu volju jednog naroda. Upravo to, gotovo tri mjeseca nakon općih izbora, pokušava uraditi SDP BiH odlukom da, umjesto dva HDZ-a za koje je glasalo 90% Hrvata, savez napravi sa HSP BiH i Narodnom strankom Radom za boljitak.

Niko ne spori da i pravaši Zvonka Jurišića i Lijanovići predstavljaju Hrvate, ali njihov je izborni rezultat kod glasača iz ovog nacionalnog korpusa potpuno minoran. Ova činjenica više je nego dovoljan argument liderima dva HDZ-a Draganu Čoviću i Boži Ljubiću da zaključe kako je SDP-ov potez štetan po BiH. Ako je socijaldemokratama Zlatka Lagumdžije zaista stalo do države u koju su se zaklinjali u jeku izborne kampanje, priznaće da svojom politikom ne pomažu nikome jer svjesno stvaraju frustracije kod najmalobrojnijeg bh. naroda.

U pravu su i čelnici SDP-a kad tvrde da u Ustavu BiH nigdje ne piše da baš HDZ mora biti dio vlasti. To ipak ne opravdava njihov pokušaj da ignoriraju što su hrvatski glasači izabrali 3. listopada i umjesto toga nameću im da ih zastupaju političke marionete.

Opravdanja jednako nema ni za Čovića i Ljubića. Nezavidan položaj Hrvata u BiH dugogodišnji je problem i nepošteno bi bilo svu krivicu za to sada pripisati SDP-u. Politička drama koju ovih dana podgrijavaju dva HDZ-a u velikoj je mjeri rezultat njihovog nezalaganja za puk, kojeg sada brane prijetnjom blokada u državi. Prethodne četiri godine Čović i Ljubić proveli su međusobno se obračunavajući, a političko jedinstvo u zaštiti interesa svog naroda ostalo je na famoznoj Kreševskoj deklaraciji. Realizaciju ovog dokumenta ostavili su po strani i izvlačili ga iz naftalina jedino uoči lokalnih i općih izbora kad je trebalo pridobiti glasače pričom o nepotkupljivim borcima za ravnopravnost Hrvata. Kad su uvidjeli da će se ova "borba" obiti i njima o glavu jer će ostati bez željenih pozicija u vlasti, Čović i Ljubić odjednom složno poručuju da ovako više neće moći.

Sve je moglo biti drugačije da su, recimo, lideri dva HDZ-a sporazum o suradnji potpisali prije izbora. Jedinstvenim nastupom, naravno, ne bi uspjeli doći do toga da u Predsjedništvo BiH uđe njihov zajednički kandidat, ali su se mogli poigrati na sličan način kako to sada pokušava SDP. Da su na vrijeme počeli komunicirati mogli su, na primjer, pozvati sve Hrvate da glasaju za Fahrudina Radončića, što bi bilo sasvim dovoljno da kandidatu SDA Bakiru Izetbegoviću izmakne stolica u Predsjedništvu BiH. Na sreću SDA, prvi u Hrvata kasno su se sjetili da bi i sami mogli utjecati na to ko će predstavljati Bošnjake u naredne četiri godine.

I bez ove naknadne "pameti" u SDA dobro znaju gdje vodi Lagumdžijina namjera da sam bira ko će zastupati Hrvate. Na sreću dobronamjernih ljudi u ovoj zemlji još nije kasno za popravljanje grešaka iz prošlosti. To što su, za neriješeno hrvatsko pitanje najodgovorniji Ljubić i Čović, ne amnestira odgovornosti stranku Sulejmana Tihića. Od SDA, koja se zadnjih godina samohvali parolom da nema države bez stvarne ravnopravnosti svih naroda, ovisi hoće li se ostvariti nakana da se jedan narod i zvanično svede na manjinu u institucijama odlučivanja. Tihićeva politika "korak po korak, ali stalno naprijed" na ozbiljnoj je kušnji. Zakorači li SDA u savez sa SDP-om (bez prostora za vodeće hrvatske stranke) teško da će biti atmosfere za postizanje dogovora za promjene koje Brisel traži kao uvjet pridruživanja EU. Pregovori nemaju alternativu, reći će Tihić. Ponoviće i da je, po programskoj orijentaciji, SDP najbliži njegovoj stranci. Sve ove teze lako mu je bilo zastupati dok je neposredno nakon izbora bezbrižno čekao da posao u vezi sa formiranjem vlasti urade najjače stranke - SDP i SNSD. Sada kad su prozvani preuzeli kombinacije u svoje ruke, Tihić je doveden pred zid. Kako će sebe i svoju partiju izvući iz situacije u kojoj ga za uništavanje duha BiH optužuje najžešći protivnik Fahrudin Radončić ovisiće isključivo o tome koliko je vješt u disciplini pregovaranja.

Nihad Hasić, Nezavisne novine