Brozovi unitaristi protiv federalizacije i hrvatskog naroda u BiH

Ali večeras je stvarno umro i to u HRT-ovoj lošoj seriji „Crno - bijeli svijet". Nadam se da je večeras ekipa s HRT-a došla na svoje i ponovno pustila suzu za voljenim Maršalom. Gotovo sam siguran da je suza kanula onome koji je Tita naslijedio u primanju štafete na Dan mladosti.

Titov duh ni nakon 35 godina ne prestaje lebdjeti nad Hrvatskom i bližim susjedstvom. Podsjeća me to na onu poznatu rečenicu iz Knjige Postanka: „...i Duh Božji lebdio je nad vodama...". Samo što u ovom slučaju to nije Duh Božji, već duh komunističkog zločinca koji nas ne prestaje dijeliti ni danas, a posljedice njegove perfidne politike minorizacije Hrvata zaudaraju i danas na trulu internacionalu koju bi i danas neki pjevali u srcu Zagreba.

Jedna od pogubnih Titovih politika danas se ogleda u nezavidnom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Silujući bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti, Bosni i Hercegovini dana je državnost, a muslimani su u ateističkom društvu izjednačeni s narodnom pripadnošću jer se bošnjačka ideja još nije mogla afirmirati kako ne bi bila okarakterizirana kao nacionalizam, mada je musliman srpske nacionalnosti Alija Izetbegović (tako se deklarirao) završio u komunističkom zatvoru zbog objave „Islamske deklaracije".

Meltingpotom buduće bošnjačke nacije, Tito je utabano put za krvavi rat 45 godina kasnije u kojem će bratstvo i jedinstvo postati nepoželjna krilatica, a u bezumnom ratu upravo će Hrvati izvući deblji kraj. U Daytonskom sporazumu, koji je doveo do kraja rata, ipak nije riješeno pitanje ravnopravnosti svih naroda, pogotovo hrvatskog. Kasnije će se to vidjeti po broju Hrvata u glavnom gradu Sarajevu koji je spao na 2 %, najmanji broj katolika u BiH u posljednjih 50 godina te činjenicom da su Bošnjaci dva puta izabrali hrvatskog člana predsjedništva, Brozovog proletera Željka Komšića.

Upravo je Željko Komšić, kao izdanak tvrde boljševičke struje, najviše napravio na nazadovanju BiH u svakom pogledu, sprječavajući promjenu Ustava koja bi hrvatskom narodu donijela ravnopravnost s ostala dva naroda. Komšić je igrao na kartu želje da se zatvore svi procesi ulaska BiH u Europsku uniju i NATO u dosluhu s projugoslavenskim opcijama u Srbiji i Hrvatskoj jer ako BiH uđe u Europsku uniju, morat će Hrvatima omogućiti potpunu ravnopravnost.

Naravno, to otežava poziciju njegovoj Demokratskoj fronti (čitaj KPJ) da se nametne kao ozbiljan politički faktor jer ulaskom BiH u EU, BiH će se morati odreći Tita i Partije s čim je Hrvatska već započela, a Komšiću i njegovim simpatizerima to je ravno samoubojstvu. Komšić bio zapravo najviše želio da se BiH afirmira kao zemlja koja će se radije povezati u neku balkansko - bizantsku asocijaciju gdje će moći doći do izražaja bosanski nacionalizam, a gdje bi Hrvati i Srbi bili jednostavno višak.

Još od Berlinskog kongresa, BiH je došla u fokus europskih sila. Nakon poraza Otomanskog carstva, Austrija i Britanija igrale su igru daljnjeg slabljenja „bolesnika na Bosporu" pa su pod hitno iz njegovog zagrljaja istrgnule bosanski pašaluk. Neki povjesničari će reći kako je za vrijeme Austrije BiH najbolje živjela. To je možda i istina. Ali i Austrija je radila na panbosanskoj ideji afirmirajući posebnost BiH kao društva i teritorija u cjelini, ne mareći puno za katolike koji su BiH trebali dati zapadni štih.

Sličnu pogrešku napravila je svojim Hrvatima katolicima i matica Hrvatska. Posljednjih 15 godina, Hrvatska je suprotno ustavnoj odredbi o brizi za BiH Hrvate međunarodnoj zajednici i velikobošnjačkim političarima izručila svoje državljane. Mesić ih je bestijalno nudio muslimanima i nikada ih u svojem mandatu nije ni posjetio, a Josipović je svirajući klavir Dodiku podgrijavao zajedno s Vesnom Pusić ideju o trećem entitetu na prostoru Federacije BiH, gadeći tako Hrvate bošnjacima koji su i brojčano i institucionalno izvršili brutalnu majorizaciju nad Hrvatima.

Međutim, fokus europske politike ponovno je sada usredotočen na BiH i to poglavito na BiH Hrvatima koji postaju ključna spona BiH i EU. Nešto manje od pola milijuna Hrvata koji žive u BiH ujedno su i državljani Hrvatske a time i EU što je najveća kolonija EU građana izvan granica EU.

Pametnim i razboritim htijenjem hrvatskih eurozastupnika predvođenih HDZ-ovcem Plenkovićem usvojena je i Rezolucija o BiH koja opet u prvi plan traži trajno rješavanje hrvatskog pitanja u toj zemlji. Nešto slično bilo je sadržano u Carington-Cutilierovom planu iz 1992. kad je uvjet za međunarodno priznanje BiH bilo da BiH bude savezna država triju jednakopravnih naroda. Upravo na tim osnovama ovih dana donijeta je i Deklaracija Hrvatskog narodnog sabora u Mostaru koja je naglasila kako Hrvati žele graditi svoju domovinu BiH, ali samo na ravnopravnim osnovama koje se imaju temeljiti na federalizaciji BiH.

Zašto su fundamentalistički zagovornici velikobošnjačke unitarne ideje napali ovakve zaključke Deklaracije, prosječnom promatraču može biti nejasno. Zašto onda nisu napali bivšeg Visokog predstavnika Paddya Ashdowna zbog predavanja koje je nedavno održao na sveučilištu u Oxfordu i pri tom kazao „kako nitko ne treba imati iluzije da BiH treba biti centralizirana kao Velika Britanija, na primjer. Kad je riječ o BiH, Prije bi se moglo govoriti o belgijskom modelu uređenja funkcionalne države koja je kadra poštivati standarde EU i biti u konačnici njena članica. Kao i članica NATO-a."

Dakle, i u ovom slučaju riječ je o potpori preustroju BiH u saveznu državu, koju nitko od bošnjačkih političara do sada nije okarakterizirao „miješanjem" u unutarnje stvari BiH". Ali čim Tomislav Karamarko da potporu ravnopravnosti Hrvata u BiH, biva proglašen ratnim huškačem i neprijateljem BiH u čemu su vidljivi "prsti" određenih projugoslavenskih struktura u današnjoj Hrvatskoj.

Tomislav Karamarko kao budući hrvatski premijer sigurno će veliku pažnju poklanjati procesima koji će voditi ili neće ravnopravnosti Hrvata u BIH, slično kao što to radi i nova hrvatska predsjednica. Upravo HDZ ima veliku priliku da pod njegovim vodstvom Hrvati dožive procvat u BiH i daju svoj doprinos da BiH konačno bude stabilna i pravedna država. U tom razdoblju, Bosna i Hercegovina postat će ili neće država koja će biti majka svim narodima koji u njoj žive. Jer teško majci koju rođena djeca doživljavaju maćehom. A bosanskohercegovačkim Hrvatima BiH je do sada samo to i bila. Reklo bi se u Dalmaciji „dajte dite materi". Hrvatska svakako može biti od pomoći da „majka" Bosna i Hercegovina prihvati svoju „djecu" Hrvate. To je u interesu BiH kao države, ali i bošnjačkog i srpskog naroda. I u interesu trajnog mira kako bure baruta ne bi ponovno nenadano eksplodiralo.

Na taj način nestat će i Titovog duha koji će konačno prestati podsjećati na njegove loše politike koje su narodima u BiH, a najviše hrvatskom, donijele samo jad i čemer. Vrijeme je da na scenu stupe neke nove, državničke i odgovorne politike. Koje danas provodi hrvatska predsjednica, a već sutra i nova HDZ-ova Vlada.

 

Tomislav Stipić