Udruga Minores: 'Zašto nitko ne želi iznajmiti stan samohranoj majci s petero djece'

Djeca često najjednostavnijim riječima kažu ono što odrasli uporno izbjegavaju čuti. Kada ih je udruga Minores pitala što za njih znači imati dom, odgovori su bili kratki, jasni i bolno precizni. Za njih je dom „sigurnost“, „pripadnost, sigurnost i prihvaćanje bez uvjeta“, „toplina koju nigdje drugo ne mogu naći“, mjesto „u kojem te netko čeka i koga voliš, s kim moliš i s kim se boriš“. Sve ono što djeca bez razmišljanja navode, jedna obitelj u Mostaru danas nema.

Kako upozorava Minores, u improviziranom prostoru bez vrata, bez prozora, bez struje i bez vode živi samohrana majka s petero maloljetne djece. Djeca spavaju na podu, u prostoru koji ne nudi ni osnovnu zaštitu, a kamoli osjećaj sigurnosti. Ne traže luksuz. Ne traže povlastice. Traže vrata. Traže prozor. Traže minimum uvjeta za život.

Udruga navodi kako majka već dulje vrijeme pokušava iznajmiti stan, ali bez uspjeha. Ne zato što ne želi platiti, nego zato što se na tom putu stalno sudara s neizgovorenim, ali jasnim odbijanjima. Jedna rečenica, koju Minores posebno ističe, ponavlja se iznova: „Ipak ne bih… nije do mene… susjedi… znaš i sam kakvi su…“ Ta rečenica, poručuju, brutalna je upravo zato što je pristojna. U njoj nema psovki, nema otvorene mržnje, nema galame. Postoji samo tiha kapitulacija pred predrasudama i spremnost da se problem prebaci na nekog drugog.

Iz Minoresa podsjećaju da je ovu priču vidjelo oko 250.000 ljudi, ali su reakcije bile gotovo neprimjetne. „Tri mala digitalna znaka života“, kako navode, kao da se radi o lošem vremenu, a ne o djeci koja spavaju na podu. U objavi pozivaju da se, barem na trenutak, zamisli drugačiji scenarij: da u tom prostoru ne spavaju romska djeca, nego djeca Hrvata, Bošnjaka ili Srba. Bi li tada 250.000 pogleda ostalo na tri reakcije?

Važno je, ističu, reći i ono što se često prešućuje. Majka nije završila na ulici jer joj je svejedno. Završila je jer ne želi da se njezinu djecu tjera da prose. Želi da idu u školu. Želi sigurno i pristojno djetinjstvo. Usudila se vjerovati da se poštenim putem može preživjeti.

Minores trenutačno pokušava dogovoriti privremeni smještaj za obitelj, ali upozoravaju da to nije rješenje koje traje. Ovo, kako navode, nije moralna lekcija, nego apel. Ne traže sentiment, nego konkretno rješenje. Pozvali su sve koji mogu ustupiti stan za samohranu majku s djecom, ili barem sobu za jednog beskućnika uz razuman najam, da im se jave. „Ova djeca trebaju biti razlog da pokažemo da nam je srce veće od haustora i da smo brži od administracije“, poručuju.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.