Mostar: Borac od rođenja Lucija Hrstić: Isus me je na poseban način sebi suobličio

Mostar: Borac od rođenja Lucija Hrstić: Isus me je na poseban način sebi suobličio

U naselju Bijeli Brijeg u Mostaru, u župi sv. Tome apostola, živi 25-godišnja Lucija Hrstić. Ona je profesorica glazbe te voditeljica mješovitoga komornoga i dječjega zbora u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Mostaru, piše glas-koncila.hr.

Iako mlada, iza nje su brojne nagrade koje je osvajala tijekom studija za vrijedan rad, ali i brojne nagrade za glazbene uratke i nastupe. Da je borac, pokazuje od svojega rođenja jer je rođena u blizanačkoj trudnoći sa 6 mjeseci i 17 dana i s masom od 1500 grama. Uz pomoć liječnika, njegu roditelja i čvrstoću uspjela je pobijediti sve životno ugrožavajuće situacije te je danas uspješna i cijenjena profesorica i glazbenica. Ipak, cijeli njezin put, od rođenja, bio je u znaku borbe za zdravlje jer je prerano rođenje ostavilo traga.

U svojem predstavljanju Lucija Hrstić navodi: »Roditelji su mi Emil Hrstić i Smiljka, rođena Drežnjak. U obitelji je četvero djece, dva starija brata, sestra i ja. Živim u Mostaru s bratom i roditeljima, sestra je udana, a prvi brat oženjen.« Govoreći o svojim poteškoćama navodi da su posljedice preranoga rođenja zahtijevale brojne operacije koje su ostavile traga na fizičkom zdravlju, no to nije nimalo umanjilo njezin polet i motiviranost za rad na sebi, humanitarni rad kao i rad u župi u kojoj živi. »Zbog preranoga rođenja imala sam određenih teškoća zbog kojih sam imala 8 ortopedskih i jednu oftalmološku operaciju. Rođena sam u Splitu, a nakon povratka u Mostar uslijedilo je najprije prvo savjetovanje u Zagrebu, a potom liječenje u Splitu i Mostaru. Prva operacija izvršena je 1997., a posljednja 2004. godine. Danas, u dobi od 25 godina, nosim posljedice nešto lošijega vida (strabizam i nistagmus), te blago usporene motorike (niži, blagi stupanj cerebralne paralize te blaga hemipareza lijeve šake i stopala). Te mi posljedice nisu zaprjeka u izvršavanju svakodnevnih aktivnosti. Jednostavno sam se s godinama naviknula na sporiji mehanizam svojih kretnja te povremene znakove umora koje mi tijelo ponekad pošalje.«

Glazbom se bavi od vrtićkih dana

Govoreći o važnosti traženja novih životnih izazova kad postoje određena ograničenja i teškoće, Lucija ističe: »Važno je prepustiti se Božjoj providnosti i dopustiti Bogu upravljanje događajima kako bi se sve oko nas odvijalo spontano i prirodnim tijekom. Tako se dogodilo i u mojem životu. Za sve navedeno zahvalna sam svojoj obitelji, rodbini, prijateljima, učiteljima, svećenicima i liječnicima. Svi su oni ugradili dio sebe u moj život te ga učinili baš ovakvim: običnim, tihim, jednostavnim, ali i zanimljivim. Stoga se moja poruka osobama s invaliditetom odnosi upravo na življenje života i vjere prirodnim tijekom; kako bismo bili na raspolaganju potrebitima u skladu s vlastitim mogućnostima; svakodnevno osluškivali poticaje Duha i okoline oko sebe, a sve će se ostalo, uz rad i ustrajnost, s vremenom otkriti.«

Osvrćući se na svoju glazbenu karijeru, koju je započela još u vrtićkim danima, navodi: »Glazbom sam se počela izražavati u petoj godini kada sam pjevala na božićnoj priredbi u vrtiću. Zatim su započeli nastupi na dječjem festivalu Melodije Mostara, gdje sam u šest nastupa osvojila pet nagrada, te na festivalu duhovne glazbe u Čapljini, gdje sam osvojila dvije nagrade. U isto vrijeme, uz nastupe sam razvijala i glazbeno stvaralaštvo te sam na natječaju posvećenu pobijenim hercegovačkim franjevcima 2012. godine osvojila prvu nagradu za glazbeni uradak i skladbu ‘Sveti pastiri’.«

Od 2013. do 2018. godine studirala je na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti na Sveučilištu u Mostaru, na studiju glazbene umjetnosti, smjer: glazbena kultura i glazbena teorija, gdje je za uspjeh u učenju dobila Dekanovu nagradu za akad. god. 2013./2014. te Nagradu za najboljeg studenta Federacije u akad. god. 2014./2015. kao i nagradu AMUS-a za najbolje studente u akad. god. 2017./2018. uz još nekoliko nagrada kao članica ansambla »Pro arte« koji vodi prof. Katja Krolo-Šarac. Nakon završetka studija radila je kao profesor glazbene umjetnosti u Osnovnoj školi Crnići (općina Stolac), Općoj gimnaziji Stolac te Srednjoj strojarskoj školi Fausta Vrančića u Mostaru, a danas radi kao profesor glazbene umjetnosti u Općoj gimnaziji Stolac. Sudjelovala je i kao samostalni umjetnik u izvedbi vlastitih skladbi na različitim humanitarnim akcijama, radijskim postajama (Radio Hercegbosna, Radio Mir Međugorje) te časopisima (»Školarac«, »Framost«, »Glas zdravlja«, »Eureka«). Pojedinosti o Lucijinu glazbenom stvaralaštvu također se mogu pronaći i na Youtube kanalu kao i na Facebook stranici »Notni kutak«.

Važno je poznavati svoj opći i glazbeni identitet

Lucija Hrstić zborovođa je mješovitoga komornoga i dječjega zbora u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Mostaru. Govoreći o svojem radu u župnom zboru navodi: »Prije svega napominjem da glavnim zborom župe sv. Petra i Pavla u Mostaru ravna moj kolega Drago Soldo, a meni je dodijeljen manji mješoviti komorni zbor u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Rodoču, u Mostaru, koja također administrativno pripada župi sv. Petra i Pavla u Mostaru. Isto je i s ostatkom dječjega zbora ‘Marijini anđeli’, koji također vodim u Rodoču od rujna 2018. godine. Oba su zbora tek u začetku i manjega sastava. Postoje oko 6 godina, no vjerujem da ću radom moći poboljšati njihovu brojnost i pjevačku kvalitetu. Mješoviti zbor čine osobe starije životne dobi, a u dječjem su pjevači uzrasta osnovne škole.« Nadalje, o svojem radu kao zborovođe navodi: »Uloga zborovođe jako je zahtjevna jer uz redovitu pripremu proba i misa također skrbim i za notni arhiv zbora. Probe se održavaju jednom tjedno za oba zbora u trajanju od sat vremena, uz kratku probu prije nedjeljne mise. Drago mi je osjetiti poštovanje i ljubav pjevača prema meni, ali i prema liturgijskoj glazbi te pučkoj crkvenoj popijevci koju njegujemo. Ponekad bude sitnih nesuglasica, koje se uz toleranciju uspješno rješavaju. Zahvaljujem im na strpljivosti i umijeću življenja međuljudskih odnosa kojima su me naučili kao i činjenici što sam nakon završenoga studija upravo s njima stekla i prvo radno iskustvo u struci.«

Govoreći o glazbi, Lucija Hrstić osvrnula se i na glazbenu kulturu i pismenost te navodi: »Mislim da su opća glazbena kultura i pismenost podjednako važni za očuvanje nacionalnoga identiteta jer bez poznavanja opće glazbene povijesti ne možemo ispravno razumjeti i razvoj nacionalne glazbene baštine, pa ju zbog nepoznavanja ne možemo ni očuvati od zaborava. Naravno, vrijedi i obrnuto. Osoba ne mora biti glazbeno pismena (poznavati notno pismo, pjevanje ili sviranje), no nužno joj je proučavanje glazbene kulture, osoba i djela koja su oblikovala glazbenu povijest te njihovo razumijevanje u povijesnim okolnostima. Naravno, prirodno je zaključiti da glazbeno pismene osobe brže usvajaju navedene značajke. Glazbena pismenost jest poželjna, ali nije jedini preduvjet za razvoj osobe koja će naučiti cijeniti i poznavati svoj opći i glazbeni identitet. Takav mentalitet kritičkoga poznavatelja glazbene kulture nastojim razviti u svojim gimnazijalcima te ih pritom osloboditi od ‘bubanja’ podataka koji su sami sebi postali svrhom. Nadam se da ću uspjeti u stvaranju mladih ljudi koji poznaju, prate i vole kako opću tako i nacionalnu glazbenu kulturu.«

Očuvati dijete u svojim srcima

Na pitanje kako se boriti protiv kriza u kojima se svaki čovjek nalazi, a posebno ako je to sve popraćeno određenim ograničenjima u svakodnevnom funkcioniranju te na koji način prihvaćati kušnje s kojima se susreću svi u životu, Lucija odgovara: »Teško mi je dati neki recept za nošenje s kušnjama, no mislim da važnu ulogu ima odnos s Bogom i okolinom, tj. mir u vlastitoj savjesti i vlastita slika o sebi pred drugima. Ako te čimbenike uspijemo dovesti na približno jednaku i funkcionalnu razinu, to je već veliki uspjeh. U trenutcima pada tako se često prisjetim svojih uspjeha i ljudi koji su uvijek uz mene. Iscjeljenje od krize dugo traje, ali i uspije. Prolazim duhovni raspon od ogorčenja i prigovora do uzdizanja duše k Bogu očima djeteta, za koje vjerujem da nikada ne će nestati. U trenutcima pada, po mojem mišljenju, najvažnije je biti uporan u rješenju problema i biti iskren kao dijete.« »Vjerujem da se čovjekov uspjeh i sreća sastoje u iskrenosti prema samomu sebi, Bogu i čovjeku te želji za ponovnim ustajanjem nakon pada. Ostale konce sredit će vrijeme i dragi Bog, a naša je jedina dužnost biti ustrajnim radnicima na boljem svijetu i očuvati dijete u svojim srcima. To je ono što svima od srca želim bez obzira na to smatraju li se vjernicima ili ne smatraju. Smatram da je važno ljudima pristupati s djetinjom iskrenošću te ne uzvratiti na učinjenu uvrjedu«, promišlja Lucija Hrstić.

U stalnom traženju svoje misije

U sažimanju odnosa društva prema osobama s invaliditetom kao i vlastitih iskustava na tom području navodi: »Rekla bih da postoje tri vrste predodžbe: prva su ljudi koji me odmah prihvaćaju i doživljavaju kao sebi jednaku, drugi su oni koji takvu osobu ispočetka ismijavaju i odbacuju, a nakon proživljenoga kajanja ili grižnje savjesti bezuvjetno prihvaćaju, a treći su oni koji takvu osobu odbacuju bez ponovnoga preispitivanja vlastitih postupaka. Za upoznavanje navedenoga trebala sam najprije porasti i dozreti, ali i izgraditi obrambene mehanizme protiv straha od odbačenosti. I danas su osjećaji isti, samo se s vremenom nauči poštovati izbor i slobodnu volju osobe bez obzira na to koliko teška može biti.«

U njezinoj obitelji iznimno je važno mjesto imala vjera, a kroz životne tegobe Luciji je ona predstavljala snagu i motiv. O tome svjedoči: »Vjera je pokretačka sila iz koje čovjek crpi snagu za borbu s krizama i kušnjama. Postoje i ljudi koji nisu odgajani u vjeri, no zrače izrazitom duhovnošću. Pri tome se uvijek prisjetim svojih učitelja koji su se izjasnili kao ateisti, no podupirali su me i cijenili u mojem radu. Mislim da vjernici u suobličenju s Kristovom patnjom imaju snažan predokus vječnosti i raja te time i motivaciju za postizanje svetosti. Svoj vjernički život nastojim izgraditi na redovitom sudjelovanju u životu Crkve kao zborovođa te redovitom slavljenju nedjeljnih svetih misa i pristupanju sakramentu ispovijedi i pričesti.« »Raduje me i susretljivost svećenika koji poznaju moju životnu stazu, najčešće kušnje te su uvijek otvoreni za pomoć. Svoj odnos prema vjeri i duhovnosti ne doživljavam na neki osobit način, tj. smatram se jednakom drugima i u padu i u usponu duha. U trenutcima pada sjetim se da me je Isus na poseban način sebi suobličio te da me nikada nije napustio. Štoviše, do sada se po meni proslavio. U trenutku uzleta napišem koju skladbu ili zavapim Gospodinu da proslavi svoje nedonošče koje je ovakvo s razlogom poslao na svijet. Iako još nisam spoznala svoju misiju, vjerujem da ću ju otkriti ili na zemlji ili u vječnosti«, svjedoči Lucija Hrstić.