Koliko još do konačnog prevrata ili sunovrata?

Zapanjujuće je na što se sve može suvremeni čovjek naviknuti. Živimo u jednom specifičnom trenutku u povijesti, gdje prije svega nemamo nikakvu svijest o našoj prošlosti. Čak uz to mi nemamo uopće ikakva doticaja s njom. Pretjerano smo uljuljani u našu sadašnjost, u naš 'status quo', i zbog te uljuljanosti mi nemamo nikakvu percepciju promjene.

Piše: Ivan Prskalo

Nemamo percepciju ni njezine mogućnosti, a kamo li njezine implementacije. Bilo kakvi napori za promjenu i napredak iznova su osujećeni našom društveno-političkom stvarnošću, a suvremeni konzumerizam i konformizam gnječe svaku klicu otpora ili promišljanja o promjeni. U našim glavama to može biti trajno, pa čak vječno stanje, ali stvarnost i povijesno iskustvo govori kako će nam svaki tako izgubljeni sat s kamatama doći na naplatu.

Gori Škoda, sori se Drežnica

Građani Mostara probudili su se s viješću kako je u sitnim satima planulo službeno vozilo gradonačelnika Kordića. Mnogi (pa među njima i sam gradonačelnik) tumače ovaj incident kao najnoviju kulminaciju prepucavanja i napetosti oko izgradnje Hrvatskog narodnog kazališta. Bogu hvala, nitko nije stradao od opasnog paleža, ali šteta je napravljena na više razina. Prije svega se poručilo političarima kako im njihova funkcija ne daje nikakav imunitet ni zaštitu. Fizičko i nasilno rješavanje problema ovim postupkom više nije isključeno.

Naravno, ne možemo zbog jednog izoliranog slučaja pretpostaviti novi trend, ali svakako predstavlja povod budućim incidentima. Nažalost, prava narav ovakvih događaja otkrije se tek debelo nakon što su se odvili i samo će vrijeme pokazati što je ovaj napad zapravo značio. U svakom slučaju, šalje se signal da su sva sredstva dopuštena i da nitko neće biti pošteđen. Potvrđuje se ono na što se već više puta upozoravalo, a to je da ovo nije pitanje legalnosti, nego razračunavanja, koje može doseći schmittijanske razmjere ako se nešto pravovremeno ne poduzme.

Međutim, osim ako ovo ne aktivira neku lavinu terorizma, ovaj incident bit će zameten s ostalima. Nije li nam sličan slučaj Nebojše Vukanovića upravo potvrda toga? Svi će nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, a kriterij pristojnosti i uljudnosti bit će spušteni i ostat će na toj novospuštenoj razini do idućega srozavanja.

Jednako tako će biti i s poplavama koje su se dogodile iste noći u Drežnici. Sablasno je čitati o tome kako je jedan teško pokretni starac doživio dva puta istu nesreću, te da je prvi put je dočekao sam, a drugi put mu se nije pružilo ono najosnovnije što mu je trebalo – topla prostorija za prenoćiti. Sablasno jest, ali nije nešto što nas iznenađuje.

Manjak iznenađenja nije odraz našeg manjka empatije, nego našeg viška svijesti o svim dosadašnjim prirodnim nepogodama s kojima se nismo znali nositi i s kojima se nitko nije htio nositi. Tragičari tih nepogoda korišteni su u prigodnim trenutcima za skupljanje političkih poena i prozivanje protivnika, ali oni nastavljaju živjeti 24/7 sa svim svojim problemima, dok elite spremaju njihovu priču u ladicu dok im opet ne zatreba. Tako stvari idu nažalost. Aldina (koja je bila prije dva tjedna), tuzlanski umirovljenici, nesretnici Donje Jablanice dio su istog trenda prešućivanja i trajna potvrda opće apatije i tromosti. Društvo će životariti, a svi pogođeni i dalje. Koliko takvo što može trajati?

Neminovni konac, usprkos svemu

Kako rekoh na početku, postaje fascinantno što sve čovjek može pretrpjeti i preko čega može sve prijeći. Strahujem da će u trenutku objave ovoga teksta zapaljeno auto i poplavljene kuće postati zastarjele vijesti. Kao što su postale zastarjele i brojne druge tragedije i eskalacije. To je prije svega zato jer smo se dali uljuljati. Dali smo se otromiti, i time smo se onesposobili za bilo kakvu akciju. Naš sustav opstaje upravo zbog inercije, jer računa da je ljudima lijeno pomaknuti se. Svaka opstrukcija učinjena je s tim ciljem, da se inercija i 'status quo' održi.

Ne trebamo se čuditi ako se ovo ovako nastavi, pa čak i godinama ili desetljećima, no ne smijemo se zavarati i pomisliti kako će ovo trajati vječno. Sve pod ovim nebom ima konac, pa čak i ova apsurdna situacija koju proživljavamo iz dana u dan. Nažalost, što se duže taj konac odgađao, te će po nas biti bolniji. 

Zato se ne smijemo uljuljati. Moramo počet pamtiti ono što se oko nas događa. Ovo ne smiju ostati tek rubrike u nečijoj kronici koju nitko nikad neće otvoriti. Mi ne smijemo biti tek pasivni promatrači.

Uistinu, djelovanje nam je ograničeno i ne smijemo se zanositi utopijskim idejama, ali dovoljno je za početak imati svijest o bolesti našega društva. Čim nastupi svijest o bolesti, mora nastupiti svijest o našoj međusobnoj povezanosti.

Da parafraziram Chestertona, svatko od nas putuje istim brodom usred ovog olujnog mora i zbog toga si međusobno dugujemo iznimnu odanost. Promjena od nas počinje, od naših avlija! Stanje nam je ovakvo jer se damo iznova zavoditi, te dopuštamo da nas preturaju i prekrojavaju kako žele. Među našim glavešinama nestalo je savjesti, ali je nestao i strah koji nuka na odgovornost. Naši vapaji nikoga neće ganuti, niti će naše prijetnje ikoga preplašiti.

Zapitajmo se zašto je to tako, i mislim da će se novi putevi početi otkrivati. Inače, sunovrat će neminovno nastupiti i svaki trenutak tromosti i neaktivnosti doći će nam na naplatu. 

Stavovi izneseni u ovoj kolumni isključivo su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.