Politički kayfabe u Bosni i Hercegovini

Pri opisu društveno-političkih prilika u anglofonom svijetu, britanski intelektualac Neema Parvini često pribjegava analognim konceptima iz svijeta profesionalnog hrvanja, odnosno kečera. Jedan od tih termina je kayfabe, konkretnije politički kayfabe. Sam koncept označava očuvanje iluzije. Široj javnosti dinamike svijeta kečera predstavljene su kao stvarne, dok je među samim akterima bilo jasno da se radi o dobro uvježbanom scenariju.

Iluzija kayfabea nije vječno potrajala, no to nije naštetilo ugledu ni gledanosti kečera. Naprotiv, dinamika je postala znatno zanimljivija jer su, osim sirove akcije, gledatelji dobili jednostavne, ali duboko arhetipske priče u koje su se emocionalno unosili. Sličan obrazac Parvini je, zajedno s nekolicinom drugih autora, prepoznao i u političkom svijetu Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. I to ne samo među političarima, nego i među onima koji se bave političkim komentarima i analizom.

Cijeli „politički proces“ pretvorio se u svojevrsni reality show jezivih razmjera. Dok o tome promišljamo, teško je da nam Bosna i Hercegovina ne padne na pamet kao primjer osobito grubog, krkanskog kayfabea.

Čašćenje među političarima

U novu godinu ušli smo uz prepisku i uzvratne udarce Zukana Heleza i Milorada Dodika. Riječ je o reakcijama na Dodikovo prozivanje Heleza zbog njegovih izjava o Srbiji i njezinoj vladi. Valja podsjetiti kako je Helez već ranije bio u središtu kontroverzi zbog prozivanja Maxa Primorca i Željane Zovko, no ni to se teško može mjeriti s dodikovštinama koje su se prosipale po svemu i svačemu što je dovodilo u pitanje njegovu političku legitimnost.

Sve su to tek paradigmatični primjeri tog našeg primitivnog, krkanskog nadmetanja koje čini sastavni dio domaćeg političkog kayfabea. Porazno je gledati kako takve trivijalne prepirke i osobne prozivke dominiraju naslovnicama, dok vijesti o konkretnim zakonskim pomacima ili političkim koristima za građane gotovo da i ne postoje.

Naravno, tabloidima je sukob uvijek draži od sadržaja. Što je banalniji, to je isplativiji. No kod nas se stječe dojam da se gotovo isključivo radi o žutilu. Promatrajući, primjerice, političku dinamiku u SAD-u, barem onu medijski eksponiranu, vidljiva je znatno sofisticiranija i složenija priča, čak i uz sve niske udarce koje američki političari znaju zadavati. Ovdje, pak, kao da gledamo mlataranje pijanaca u birtiji: nezgrapno, neotesano i, prije svega, degutantno.

Nova godina, stari mi

Ipak, unatoč svemu, mi na to ponovno pristajemo. Izborni ciklusi to najbolje pokazuju. Ušli smo u izbornu 2026. godinu i već sada je jasno da će se vrtjeti iste priče. Srpske stranke natjecat će se međusobno tko je „veći Srbin“, što će u kontekstu spornih izvanrednih izbora biti osobito zanimljivo pratiti. Bošnjačke stranke igrat će po istim obrascima, nastojeći se predstaviti kao jedini istinski zaštitnici Bosne i Hercegovine. Hrvatske stranke ponovno će posegnuti za kuknjavom o preglasavanju i strahu od gubitka političke legitimnosti, što će se dodatno intenzivirati pojavom svojevrsnog Komšića 2.0.

Na medijskoj sceni političke stranke nastupat će sa zapaljivom retorikom, teškim optužbama i najavama etnonacionalne apokalipse. Nakon izbora, buka će još neko vrijeme trajati, a potom će se sve vratiti u ustaljenu kolotečinu. Uslijedit će prešutni dogovor među svim „sukobljenim“ stranama i svatko će se povući u vlastitu sferu interesa.

Važno je naglasiti kako su međunacionalne tenzije u Bosni i Hercegovini itekako stvarne i ne mogu se ignorirati. Koliko god se često koristile u svrhu političkog spina, one doista postoje i cijeli politički život zemlje svodi se na održavanje te napete i nespretne ravnoteže. Upravo zato instrumentalizacija tih napetosti postaje još zlokobnija. Na njima se politička elita održava na vlasti.

Birači su dovedeni u pat poziciju jer izborni poraz često znači i potencijalni nacionalni poraz. U takvim okolnostima teško se suprotstaviti korumpiranim oligarhijama, osobito kada su prodrle u gotovo svaki aspekt društva. Svi smo toga, manje-više, svjesni, ali u toj igri opet, manje-više, svojevoljno sudjelujemo. Netko je izmanipuliran političkim porukama, a netko drugi zapada u apatiju do razine društveno-političke vegetacije. Kako se ne nazire nikakva ozbiljna promjena političke dinamike niti nova elita koja bi realno mogla parirati postojećoj, ovakvo stanje nastavit će se perpetuirati.

Ima li nam pomoći?

Što mi, kao pojedinci, uopće možemo učiniti protiv hobotnice koja stoji ispred nas? Svjedočimo stalnim kontradikcijama sustava, iz dana u dan. Iznova smo iznevjereni i razočarani, no sustav i dalje funkcionira. Te kontradikcije elitu ne plaše. Naprotiv, one su demonstracija njihove moći, oblik zastrašivanja s ciljem demoralizacije.

Postoji li izlaz? Spas može doći tek isušivanjem močvare, ali za to je potrebno odgojiti i osnažiti ljude koji će to moći provesti. Najjednostavniji prvi korak jest isključivanje iz beskonačnog ciklusa dnevnih vijesti. U velikom broju slučajeva one služe kao izvor agitacije koji uzburkava mase i zatvara ih u začarani krug besmislenih rasprava.

Kada nam svakodnevni život prestane ovisiti o tom stalnom šumu, možemo se okrenuti konkretnim izazovima. Onima u obitelji, susjedstvu, naselju i gradu. Okretanjem lokalnom postajemo djelotvorniji. Problemi tada postaju jasniji, a lakše je razlučiti stvarno političko djelovanje od pukog političkog kayfabea.

U svakom slučaju, ne smijemo se pretvoriti u žrtve spina. I ono najvažnije: unatoč crnilu, malodušje nam nije opcija.

Stavovi izneseni u ovoj kolumni isključivo su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.