Naša posla - Hoće li se Sveučilište trznuti?

Nadamo se da će nedavna peticija naglasiti težinu situacije jednako kao što je Sindikat svojim prosvjedima to uradio ljetos. Ovo prije svega govorim zbog brojnih kolega s kojima sam imao čast studirati i surađivati na Sveučilištu. Govorim to zbog onih brojnih čiji potencijali bi se mogli na Sveučilištu ostvariti i koji bi se tako mogli ostvariti u našoj sredini, i time je poboljšati. Govorim to zbog divnih profesora što sam ih upoznao, svjestan frustracije i apatije kojoj se sve teže opirati. Valja nam se nadati ispunjenju obećanja, i to brzom. Ne uzme li se ova prilika za korjenite promjene, pitanje je hoće li nam se ukazati opet.

Školarine – i sve što je skriveno iza njih

Ne bih se volio previše zadržavati na iznosu školarina što ih studenti moraju davati svake godine. O njima se već raspravljalo, o ciframa se govorilo, i mislim da se ne treba previše zadržavati na tome. Same školarine trebale bi biti dovoljna sablazan da natjera upravu da se trzne i pokuša riješiti problem, no problem je puno dublji i u većim je razmjerima. Vjerujem da nitko ne bi imao problema sa školarinama kada bi se radilo o uistinu elitnom sveučilištu s najnaprednijom opremom, najstručnijim kadrom i iznimnim prilika za studente. Nažalost, stvarnost je puno drukčija.

Ne treba se prisjećati gafova i sumnjivih nagrada pojedinih pojedinaca. To su tek ekstremi generalnog stanja. Usprkos ogromnom promidžbenom naporu, Sveučilište iznova svake godine strahuje za broj studenata koji će se odlučiti za njih. Sve je češće opredjeljenje za studiranje vani, a dolazak u Mostar smatra se opcijom u najgorem slučaju. Teško ih je kriviti kada se troškovi studiranja u Mostaru samo umnažaju iz dana u dan, a za taj trošak ne dobije se mnogo toga. Osim što se mnogi žale na tehničku opremljenost fakulteta i sveučilišta, malo tko ima priliku konkretnije se baviti strukom koju su upisali. Sve se svodi na bubačenje i polaganje ispita, dok su za prave vještine mnogi zakinuti, te prisiljeni sami se osposobljavati.

Porazno je čuti kako ogromne školarine financiraju sve ovo. Porazno je prije svega zbog brojnih studenata koji dođu s iskrenim ambicijama da se usavrše i svojim znanjem i vještinama pridonesu društvu u kojem žive. Porazno je to za profesore koji uzimaju od svoga vremena kako bi usprkos sustavu u kojem su prisiljeni djelovati obave svoj posao po svim profesionalnim i akademskim standardima. Porazno je zbog svih onih koji su se uložili u Sveučilište kako bi ostvarili cijenjenu i uspješnu ustanovu koja bi u mnogo čemu bila standard drugima. Sveučilište i dalje ima standard i priliku za to, ali pitanje je jesu li ljudi za kormilom dorasli zadatku ispred sebe.

Hoće(mo) li se trznuti?

Kako sam već ranije napominjao, sveučilište kao takvo ima bitnu ulogu u oblikovanju društva. Zadatak sveučilišta kao takvog je proizvodnja elite koja je sposobna nositi društvo kroz sve turbulencije. Tako se Sveučilište u Mostaru ne smije svesti na tvornicu radnika koji će kasnije popunjavati određene birokratske ili birokratski određene položaje. Ono bi trebalo biti mjesto inovacije i usavršavanja. Mjesto u sklopu kojeg će se raspravljati o odgovorima na goruća društvena pitanja. Iz Sveučilišta bismo trebali očekivati ljude koji će biti nositelji budućih (dobro osmišljenih) projekata, buduće (kvalitetnije) politike, budućeg (poboljšanog) obrazovanja. U najbanalnijem smislu, Sveučilište bi trebala biti ona institucija koja bi trebala zakočiti masovno iseljavanje i odljev mozgova. Sveučilište u Mostaru bitna je stavka hrvatskog nacionalnog korpusa u BiH. Sveučilište bi u tom kontekstu trebala biti institucija u kojoj će se jasno artikulirati hrvatski nacionalni interesi, kao i odgojiti i oblikovati oni koji će znati te interese prepoznati, i prema tome djelovati. Posljednjih nekoliko godina pokazalo je kako manjka svijesti o tome, ili barem urgentnosti u djelovanju. Čini se kao da si Sveučilište puca u nogu.

Prosvjedi Sindikata i nedavno nezadovoljstvo studenata pokazali su da postoji još želja za promjenom i za djelovanjem. Priprost um bi ovo protumačio kao nepodobni neposluh, ali zapravo se radi o iskazivanju ljubavi i vjernosti. Ovi prethodni događaji pokazali su da ima ljudi kojima je stalo do Sveučilišta i njegove misije. Ima studenata koji su spremni sudjelovati u toj misiji. Sada je pitanje hoće li ovi vapaji pasti na gluhe uši. Hoće li se okrenuti novi list i ispisati jedna nova uspješna priča ili će se ova stara apsurdna priča nastaviti? Nastavi li se, njezin epilog bit će poguban. To je jasno i profesorima i studentima. No je li i upravi to jasno? To će nam vrijeme pokazati.

Stavovi izneseni u ovoj kolumni isključivo su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.