Misli globalno, batali lokalno: Kako smo geopolitiku pretvorili u politički reality

Trumpov desant na Venezuelu podigao je puno prašine i u trenutku pisanja i dalje je glavna tema najnovijega ciklusa vijesti. Ovo neće biti osvrt na taj uzbudljiv događaj, prije svega jer nismo dovoljno odmaknuti od događaja da ocijenimo njegove posljedice i njegov konačni značaj. Implikacije su brojne, ali sve implikacije prestaju biti relevantne kada se odviju konkretni događaji. Nezahvalno je proricati, pa će ovaj osvrt stoga biti o nama, jer ovi globalni događaji otkrivaju našu plitkost i nezrelost.

Politički reality

U nekoliko prilika nedavno pitali su me u opuštenim razgovorima za mišljenje o Venezueli, mišljenje o Trumpu i slično. Za razliku od prije, kada bih nekako radosno i uzbuđeno naskočio na temu, sada sam prilično suzdržano govorio, prije svega jer u trenutku pisanja ovoga teksta još nismo dočekali konačni epilog i ništa za sigurno još ne znamo. Drugi razlog moje suzdržanosti bila je svijest o plitkosti govora o tome, ili bolje reći načina govora o tome. U prošloj kolumni pisao sam o političkom kayfabeu i govor većine o Venezueli ne udaljava se previše od kayfabea koji nam se servira.

Venezuelanske eskapade mogu potencijalno izmijeniti generalno poimanje geopolitike, raskomadati svjetski poredak koji je postojao još od Drugoga svjetskog rata, najaviti čak i gašenje institucija poput NATO-a. To su sve glomazne implikacije, a mi ih kao društvo tretiramo kao sportske prognoze. O Trumpovu angažmanu govorimo kao da se radi o Fergusonovom Manchester Unitedu i to je uistinu zabrinjavajuće.

Društvene mreže preplavljene su reakcijama na ono što se dogodilo u Venezueli. Svatko ima potrebu izreći svoje mišljenje, čak i ako ih nitko nije pitao, čak i ako nemaju ništa originalno za pridonijeti raspravi. Ova kolumna se čak može pridružiti tome, ali mi je na srcu izreći ovo, jer velika većina nije svjesna implikacija svojih navijačkih ispada. Nije stvar u navijanju za pravu stranu, bilo da se radi o podršci ili osudi Trumpova postupka, nego u navijanju općenito.

Geopolitička podrhtavanja svodimo na reality TV i svaki događaj na novu epizodu u kojoj napeto čekamo što će naš junak učiniti, bilo da je junak Trump, Maduro ili bilo tko drugi. Ovo stanje stvari prije svega je simptom ideološke zadojenosti. Svatko navija i agitira iz svojih ideoloških torova i već je na početku jasno da prostora za ozbiljnu raspravu neće biti. Uzdizanje i pumpanje junaka te omalovažavanje zlikovaca ključ je ovoga diskursa.

S idućim ciklusom vijesti dolazi nova epizoda, odnosno nova utakmica u kojoj će se tastaturaši natjecati tko će pokupiti više pregleda i tko će više poniziti svoga protivnika. Kako je epizoda previše, prethodne će nam se mutiti u sjećanju, no to nije bitno. Bitno je navijati. Za to smo programirani i dok djelujemo po zadanom programu svijet će se mijenjati, a mi toga nećemo biti svjesni.

Kod kuće na skliskom terenu

Mnogi teoretičari i politički komentatori ukazuju na jalovost ovakvog diskursa. Kontroverzni teoretičar Neema Parvini popularizirao je termin slop, koji podrazumijeva lako probavljiv medijski sadržaj čiji je glavni cilj podilaženje najnižim strastima i stimuliranje brze reakcije. Većina vijesti i komentara dizajnirana je da uzbudi i uzburka, da digne prašinu i provocira reakciju. Putem klikova i pregleda stvara se zarada, a konzumenti tog sadržaja zatvaraju se u začarani krug jalovog i cikličnog uzbuđenja.

Pretjerana angažiranost u tim raspravama stvara mentalni privid uključenosti i stvarne djelatnosti, čime se poništava doticaj sa stvarnim svijetom, a zatim i svijest o stvarnim problemima i konkretnim potezima koje bi valjalo povući. Trenutačno ne postoji bolji alat za manipulaciju i kontrolu društva.

Naši političari, ali i mi kao društvo, plivamo u moru slopa. Razbacujemo se globalnim floskulama i jeftinim prozivkama, a onda nas dočeka i iznenadi nered kod kuće, poput klizišta koja su se mogla spriječiti da se djelovalo na vrijeme. Iznenadi nas birokratski kratki spoj, još jedna rupa na cesti i još jedno curenje novca.

Lako je razmišljati globalno. Tu nemamo odgovornost, znamo da nas nitko bitan ne sluša i da za izgovoreno ne snosimo posljedice. Kad se okrenemo lokalnim problemima, oni nam postanu dosadni. Traže stvarni napor, prljanje ruku, čvrstoću karaktera, dosljednost i ustrajnost. To je herkulovski podvig u odnosu na objavu na Facebooku ili X-u. To je apstrakcija u odnosu na konkretno iživljavanje u komentarima ispod objava. Nije li to jeziv dokaz društvenog zastranjenja?

Okretanje konkretnom

Vjerovali ili ne, imamo konkretnu moć u svojim obiteljima. U određenoj mjeri imamo je i na radnim mjestima, a sigurno je imamo u društvima i zajednicama u kojima se krećemo. Sustav je u svojoj glomaznosti trenutačno gotovo neukrotiv i njegove pandže prijete na svakom koraku, ali njegova krajnja ubojitost ovisi o tome koliko ćemo mu dopustiti da se uvuče u naše živote.

Teško je izmaći mu i teško mu se suprotstaviti, ali nije nemoguće. Od nas se traži da osvijestimo okolinu u kojoj živimo i zajednicu u kojoj djelujemo te da naš angažman prije svega tu bude vidljiv i plodonosan. Čovjek se iznenadi koliko u tom naizgled skučenom kontekstu može učiniti, prvo za sebe i svoje zdravlje, a potom i za ljude oko sebe.

U takvom djelovanju leži nada za običnog čovjeka, a ne u iživljavanju u komentarima tijekom još jednog ciklusa vijesti. Ne budimo svinje koje će se zadovoljiti medijskim spirinama. Stvoreni smo za mnogo više.

Stavovi izneseni u ovoj kolumni osobni su stavovi autora i ne moraju nužno odražavati stavove redakcije portala.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.