Ekološki alarm u Hercegovini: Požari, odroni, otpad i solari – a nikoga nije briga

Ovotjedni požari u Mostaru, devastacija pošumljenih brda zbog sumnjivih solarnih panela, masovni odroni u sjevernoj Hercegovini i Središnjoj Bosni, stalni problem s otpadom i deponijama te mnogi niz drugih problema opterećuju naše društvo, ali čini se kako nikoga to ne uznemirava. Dapače, kao da ti problemi ne postoje, i pogrešne prakse ne samo da se nastavljaju, nego i u nekim slučajevima dobivaju i poticaj. U vremenu klimatskih ekstrema i onečišćenja okoliša valja nam stati i razmisliti koliko je dosadašnja praksa održiva i što možemo popraviti, jer tko zna kakve će biti posljedice.

Trivijalizacija ekologije

Mora se priznati kako je govor o ekologiji, zaštiti okoliša i klimatskim promjenama postao izlizan, doveden do banalnosti, i često više nabijen ideološkim žarom nego li iskrenom zabrinutošću za planetu i mjesto u kojem živimo.

Kada su ekološke kampanje u pitanju, više se naglaska stavlja na brisanje tzv. "ugljičnog otiska" kao i na prelazak na obnovljive izvore energije. Ikakva skepsa prema tim konceptima osuđena je kao protuznanstvena ili kao plod neke zatucane teorije zavjere, što je sve zapravo daleko od prave istine.

Jasno je svima kako je onečišćenje jedan od najvećih problema s kojima se moramo suočiti, i to ne samo onečišćenje zraka, nego generalni problem otpada s kojim se ne raspolaže kako bi se trebalo – kako ovdje, tako i u svijetu. Drugi veliki izazov, bolje reći problem koji stvaramo, je pretjerano iskorištavanje resursa koji su nam dani.

Primjerice, nekoć velika i civilizacijska rijeka Eufrat svedena je praktički na potočić u odnosu na njezinu prijašnju veličinu. Slično se događa s rijekom Rajnom u Europi. Šume se iz dana u dan devastiraju za sve veće potrebe industrije, a nasilna gradnja koja nastaje protiv prirode, a ne u skladu s njom, srozava autentične krajolike.

Masovna industrija proizvodnje hrane i sirovina nauštrb manje lokalne privrede postaje sve glomaznija te je upitna njezina održivost. S druge strane, proizvodi te industrije štetniji su od bilo čega što bi iz nekog našeg polja ili stoke mogli dobiti.

Ovo je jedan niz problema s kojima bi se valjalo ažurnije suočiti, a čini se kako ih mnogi upravo prešućuju – i to ne samo prešućuju, nego gase svaki pokušaj govora o njima.

Naše male prilike

Mi se ne suočavamo s ekološkim izazovima jedne glomazne Kine ili SAD-a, ali smo s druge strane odlučili vršiti nuždu po svim prirodnim bogatstvima što ih imamo.

Veliko bogatstvo rijeka i šuma bilo bi suludo u potpunosti industrijalizirati te tako istrošiti ili uništiti, ali još je veća ludost nemar u ophođenju prema bogatstvima koje posjedujemo. Na najbanalnijoj razini vlada kultura nemara pri bacanju otpada, bilo da se radi o tome da ćemo vrlo lako naći plastične boce ili omote na kolniku, do toga da smo kao društvo skloni stvaranju ilegalnih deponija te paljenju istih.

Tu zatim dolazimo do nepromišljenih i često u najmanju ruku sumnjivih građevinskih projekata, bilo da se radi o nedozvoljenim stambenim objektima ili solarima koji u zadnje vrijeme niču kao gljive poslije kiše. Dok na svjetskoj razini vidimo barem osmišljene planove za izgradnju i eksploataciju, ovdje kao da se improvizira pri ovakvim projektima. Odbijanje dozvola koje nisu samo zakonska regulativa, nego ozbiljni poziv na oprez – zanemaruju se u korist (naizgled sigurnog) brzog profita.

Kada se dogode katastrofe poput one u Jablanici i Konjicu, kasno je kajati se – što ne znači da je kasno i opametiti se. Muk koji je zavladao nedugo nakon spuštanja prašine upućuje na to kako do opamećenja neće doći.

Naši okolišni i resursni problemi leže upravo u nesmotrenom samointeresu koji vlada prije svega među našom elitom, ali koji vlada i kao kolektivni mentalitet po kojem usred velike krize svatko želi okrenuti neki profit za sebe.

Takav mentalitet pospješuje ne samo sumnjive solare ili odrone što živote uzimaju, nego i sve složenije stambeno i građevinsko pitanje, divlji turizam koji stvara više nereda i kaosa nego li profita i rješenja, te konačno pretvara nekoć lijepo i ugodno mjesto u smrdljivu rugobu u kojoj se ne da živjeti.

Odmak od sebičnosti te isključive želje za profitom nužan je za rješavanje ovog ogromnog problema pred nama. Kratkoročno razmišljanje i iskorištavanje moglo bi nas dugoročno unazaditi, jer pretvorimo li nasilno sve u "priliku za profit", ne samo da uskoro neće biti profita nego ćemo upasti u težak deficit – a kako svakako plivamo u njemu, veliko je pitanje kako ćemo iz toga isplivati.

Stavovi izneseni u ovoj kolumni isključivo su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije.

Ostale kolumne autora Ivana Prskala čitajte OVDJE

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.