Božić dolazi, kako ga opet osjetiti?

Engleski pisac i publicist G. K. Chesterton svojedobno je napisao da nema opasnije i odvratnije navike od prijevremenog slavljenja Božića. Kič i trivijalnost božićnog duha već je u njegovo doba poput delirija obuzimala društvo, pa me je strah pomisliti kako bi reagirao kada bi živio u našem vremenu i u studenom vidio Djeda Božićnjaka s Coca Colom u ruci. 
 
Piše: Ivan Prskalo
 
Izlizano je više govoriti o božićnim reklamama, kićenju krajem studenog i božićnim filmovima na Divi koji se znaju emitirati čak u ljetnim mjesecima. To su tek simptomi opće ispraznosti koja hvata naše društvo, i o tome valja progovoriti.

Isprazno blještavilo Božića

 
Rođenje Isusa Krista trajno je oblikovalo prije svega kolektivni Zapad, a zatim i svaku civilizaciju s kojom je taj isti Zapad došao u kontakt. To je očito prije svega u tome što Isusovo rođenje služi kao temeljna kronološka razdijelnica. Mnogi naši društveni i kulturni obrasci imaju svoje korijene u osobi Isusa Krista i njegovu nauku, i svi svjetonazorski pravci koji su se oblikovali u posljednjih dvjesto godina pod jasnim su utjecajem kršćanskog poimanja svijeta. Usprkos sekulaziraciji, kršćanski duh opstaje čak i u svom razvodnjenom obliku. To je i slučaj s Božićem koji je postao jedan od središnjih blagdanskih slavlja naše kulture, društva i civilizacije. 
 
Bogate običaje, tradiciju i sentimente koji se vezuju uz njega teško će itko moći poništiti i nadomjestiti. To su primjerice pokušali puritanci Olivera Cromwella koji su, pobijedivši Karla I. i osvojivši vlast, zabranili proslavu Božića na negodovanje svih Engleza. Štoviše, napadni puritanizam uspio je potaknuti još veći žar za božićnim blagdanima, pa kako je puritanizam ubrzo nestao, blagdan Božića se još snažnije etablirao u engleskom društvu.
 
Božić fascinira i raduje čak i u svom razvodnjenom obliku. Našem sadašnjem duhu odgovara upravo ova razvodnjena verzija jer ne traži previše od nas. Kako je Chesterton prije kojih stotinjak godina zapisao, moderni čovjek govorio je o poništenju slova i življenju duha te na kraju učinio suprotno. Božićni (često nazivan i blagdanski) duh sveo se na puku sentimentalnost, a slavlje na besciljnu kupovinu, umjetne borove i djedove božićnjake svih veličina i prilika. Božić se pretvorio u komercijalnu priliku, a komercijalna prilika ne može otrpjeti malog Isusa i njegove jasle. 
 
Oni nukaju na dublja i zamršenije pitanja. Borovi, bombone, snježne kuglice, kolačići, kuhano vino, fritule, rudolfi, saonice, imela, itd., sve su to nenapadni elementi. Ne provociraju, nego podilaze našoj često plitkoj osjećajnosti, i što je najtužnije – skoro svatko je svjestan toga!
 
Ovaj kič doseže svoju krajnju nesnosnost kada se pojavi krajem studenoga, kada 'radost' i 'toplina' božićnih blagdana dođu u punom naletu. Tako prave 'čari' Božića doživimo sredinom prosinca, neko sitno ispunjenje na Badnjak i čim sunce zađe na sami blagdan, taj blagdanskih duh isparava i pretvara se u nešto sasvim drugo što svjedoči o nestrpljivosti i proždrljivosti našeg društva koje dosežu patološke razmjere. 
 
Božićni duh postao je jeftin stimulans, isprazna sentimentalija kojom zaključujemo staru godinu i kojoj poput ovisnika ne možemo odoljeti. Zašto je to tako?

Ispaznost naša svagdanja

Autentični ljudski odnosi i autentično iskustvo života nama su sve dalji pojmovi. Uvjetovani smo prije svega našim virtualnim životima i našom ovisnošću o tehnologiji kojom se svakodnevno koristimo. Stalno smo u procesu obrade informacija i pred ekranima, što opterećuje naša osjetila i intelekt. 
 
Programirani smo da se zaokupljamo oko trivijalnosti (showbizz, sport, jeftina politička prepucavanja), gubeći iz vida stvarne odnose među ljudima i stvarna pitanja koja moramo riješiti. Povrh svega toga, živimo u kulturi koja je obilježena beskompromisnim konzumerizmom i tvrdim relativizmom uz koji je konzumerizam kao takav jedino moguć. U tom kontekstu životni tempo je na visokoj razini koji često ne možemo pratiti. 
 
Ovo stanje proizvodi peripetije iz kojih se tek uz teški napor možemo izbaviti, a koje nas (prije svega psihički) umaraju. Tako izmoren i dezorijentiran pojedinac nema mogućnost stati i promisliti. 
 
On je iscijeđen, lišen duhovne ispunjenosti. Ne samo lišen – on je praktički zaboravio kako ona izgleda. Zbog toga ga lako smetu lampice, kuhano vino i imele pokrivene umjetnim snijegom. Zbog toga želi započeti božićno slavlje čim malo zahladi, čim se dan počinje ranije smračavati. Mimo tog osjećaja, on se nema ničemu previše nadati. Nema puno toga što ga u godini može oduševiti. Nažalost, svodeći svoje oduševljenje na jeftino blještavilo, on samo pogoršava stanje u kojem se nalazi, što svakako odgovara našim komercijalnim gospodarima.  
 
Kao društvo živimo zakukuljeni i odvojeni od bitnih životnih pitanja. Naša iskustva svedena su na sentimentalnosti i floskule koje nam serviraju filmovi poput božićnih koje gledamo na Divi. Koliko god bježali od ozbiljna suočavanja s pitanjima istinske ljubavi, prijateljstva, života, smrti i tako dalje, ta će nas pitanja kad-tad sustići. Ne postoji nikakav društveni ili mentalni inkubator blagostanja koji ih može poništiti. 
 
Ova godina gospodnja 2025. i sve ono što se tijekom nje događalo upravo na to ukazuju. U sve nesigurnijem svijetu prazne sentimentalnosti više ne dolaze u obzir. Uistinu, suvremeni čovjek traži pravu radost, i zato se mora čim prije odmaknuti od jefitnog blještavila. Blještavilo je dobro tek ako ukazuje na temeljnu stvarnost koja ga podržava. Nažalost, u ovom slučaju blještavilo je bez ikakva pokrića.

Što nas uči zanimljiva zgoda iz 1914.?

Osim što u božićnim danima promišljam o rođenju Isusa Krista i o njegovu značenju za mene i za svijet, volim se sjetiti neobične zgode iz 1914. godine. Naime, na Zapadnom frontu izbilo je spontano primirje između sila Antante i Centralnih sila, i trajalo je nekoliko dana. 
 
Sve je počelo spontanim dozivanjem između rovova i čestitanjem, a zatim se pretvorilo u nekoliko dana slavlja tijekom kojih su se pjevale božićne pjesme, nazdravljalo, čak zaigrao nogomet. Primirje je nažalost bilo kratka vijeka. Zbližavanje suprotstavljenih vojski uznemirio je zapovjednike obiju strana, pa su veseli vojnici uskoro bili primorani vratiti se u ratnu spremu. Rat se nastavio i ništa slično se više nije ponovilo, ali je lijepa uspomena ostala. 
 
Ovaj događaj je znakovit jer, dogodivši se u prvom masovnom ratu, ukazao je u kojoj mjeri taj rat razoran, te isto tako u kojoj mjeri obični čovjek zazire od njega. Božićna zdravica njemačkih, francuskih i britanskih vojnika prokazala je besmislenost imperijalizma i razaranja, pa ma koliko kratka, ona je danas svijetao primjer istinskog ljudskog bratstva usred smrti i razaranja. Podloga za takvo bratstvo bio je blagdan Božića. 
 
Za te vojnike to je bio živ blagdan. Svaka vojska došla je iz različite denominacije, ali je svatko od njih ispovijedao da je Isus Krist u mrzloj noći došao kako bi čovjeku donio mir koji nitko neće moći zasjeniti ili osujetiti. Oni su jako dobro znali da ratovi i pucnjava nisu njihovi naumi. Oni kao oni nisu za to imali razloga. Zbog toga im je bliži smisao Božića, koji podrazumijeva mir koji nadilazi svaki razum, mir koji se može postići čak usred kaosa blatnoga rova. 
 
To je uvjerenje koje podrazumijeva prije svega svijest o tome da je čovjek nešto više od onoga što može vidjeti i opipati, zatim svijest o njegovoj ranjenosti i svojevrsnoj izmještenosti u ovom svijetu, i u konačnici svijest da postoji nešto čemu treba stremiti, što nadilazi okvire čistog probitka i užitka. Kako je Chesterton u jednom od svojih osvrta zaključio, svi se nalazimo na brodu u oluji, i zbog toga jedni drugima dugujemo nevjerojatnu vjernost. U blještavilu zaboravljamo sebe, zatim ljude oko sebe i u konačnici naš smisao. Povratimo li to troje, povratit ćemo i Božić u svoj punini. 
 
Može li se takav povratak Božića dogoditi bez povratka malog Isusa u njega? 

Neka čitatelj promišlja o tome i donosi sam svoje zaključke. Nakon svega izrečenog želim samo svakom čitatelju ovih kolumni i portala zaželjeti sretan, blagoslovljen i ispunjen Božić!