ZRIN – KATOLIČKA ŽUPA koja nema ni jednog HRVATA

ZRIN – KATOLIČKA ŽUPA koja nema ni jednog HRVATA
Zrin je danas pusto mjesto. Livade i pašnjaci su obrasli korovom i šumom, i samo tvrdi zidovi ruševne Crkve sv. Margarete i tvrđave Zrin, s koje se pružao otpor osmanlijskim osvajačima s istoka, nas podsjeća na nekadašnje slavno vrijeme.
Na Malu Gospu 1943. godine, ovdje su zadnji put zvonila crkvena zvona i slavljena sveta misa. Dan kasnije, 9. rujna, ovdje je utihnuo život. Nastao je mrak, a jauk Zrinjana je poletio u nebo. Srušeni su veliki zvonici. Crkva je zapaljena i razrušena do temelja. Na najokrutniji način, pobijena je jedna trećina, oko 300 župljana, a ostale se protjeralo, imovinu im konficiralo, i zakonski zabranilo povratak na svoja ognjišta.
Vjerovali ili ne, niti jedna dosadašnja Vlada RH, u čiji Ustav je ugrađeno i ovo zločinstvo, te zločinačke zakone još nije poništila, pa hrvatske žrtve, potomci preživjelih, po postojećem zakonu još nemaju pravo na povratak na svoja djedovska ognjišta.
"Vi ste narodno oslobodilačka vojska Hrvatske" govorio im je neposredno prije napada na Zrin, senilni "pismeni" Vladimir Nazor, na što su se oni smijuljili. Neki su imali prišivene petokrake, a većina su imali na glavi šubare.
Baš ovako, u svojim sjećanjima, piše svjedok toga vremena.
Hrvati Zrina se nisu željeli odreći svog vjerskog i nacionalnog identiteta, nitko od njih nije bio u partizanima, niti je s njima želio surađivati, pa su kao takvi za spomenutu narodno oslobodilačku vojsku bili narodni neprijatelji, izdajnici i fašisti, i završili kao žrtve srpsko partizanske protuhrvatske i protukatoličke mržnje, koja je bila nabijena nevjerojatnom razornom i ubilačkom snagom.
Raseljeni potomci širom Hrvatske i svijeta, se u svom Zrinu okupe jedanput godišnje, na obljetnicu velikog stradanja. I ove godine, uz veliki mimohod hrvatske časti do mjesta srušene crkve, ispred improviziranog oltara, okupilo se veliko mnoštvo.
Biskupi, svećenici, vjernici, hrvatska vojska, policija, branitelji... Uz oltar je i predsjednička garda kao simbol neslomljivosti.
Dirljive su recitacije pjesnikinje izgnanice.
Zrin je rodno mjesto moje, u njem sam provela djetinjstvo svoje... Ovdje je sva povijest moja, tlo moje i tvoje, ja sam dijete ove zemlje, ovoga tla, branim baštinu svoju, pa ako treba, znat ću i umirati poput pređa...
Odjekivao je glas mlade govornice, koji je potvrđivao da su se zločinci prevarili.
Evo nas opet. Pravednika ne može nitko uništiti. Ovdje će kao i stoljećima opet stajti crkva...
Istu ili sličnu sudbinu su doživjele mnoge druge župe i mjesta u RH i BiH; Borićevac, Španovica kod Pakraca, Priboj kod Plitvica...
To je strašno, da ljudi ne mogu dobiti svoju imovinu. Vjerujem da će se ulaskom u EU, na tom planu stvari promijeniti. Neka nam živi vječna Hrvatska. Izjavila je prije par godina u Španovici Jadranka Kosor, bivša predsjednica vlade, ispred spomen ploče s 400 hrvatskih žrtava Španovice.
O zločinima nad Hrvatima Zrina, Borićevca, Španovice... u povijesnim udžbenicima djeca ne mogu pročitati. Mi u ova mjesta redovito hodočastimo da se ispravi nepravda i ljudima vrati oduzeta zemlja. Mi dižemo svoj glas zbog nepravde prema hrvatskim žrtvama, ponavlja, po tko zna koji put, glasnogovornik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, koje je i organizator hodočašća u Zrin, mjesta hrvatske tuge i hrvatskog ponosa.

benedikt.hr