Velimir Raspudić: Pismo branitelja
Koliko samo ispraćenih noći,
koliko suza isplakaše oči,
čekajući sina da se vrati
nikad majko ja to neću znati?!
Koliko samo dočekanih zora
i na licu ispisanih bora,
koliko samo patnje i muke,
koliko puta sklopiše se ruke?
Svaki korak budio ti nadu
da ćeš opet zagrliti sina,
ostale su samo uspomene
jer ti mene uze Domovina!
A nekada mi smo jedno bili,
rastao sam ispod srca tvoga
i njega ćeš moja mila majko
sahraniti pored tijela moga!
Nećeš pustit svoje suze tada,
one više za te ne postoje,
nestale su kad nestade nada
da ćeš opet ljubit lice moje!
Sve prolazi i život će proći
nikad više ostavit te neću,
čekat ću te moja mila majko
tu gdje zvijezde na počinak kreću!
Zagrlit će tebe ruke moje
primit ću te u naručje svoje
i pitati majko moja mila
što su braća me zaboravila?