Sin Andrije Artukovića: Otac mi je ilegalno izručen Jugoslaviji

Sin Andrije Artukovića: Otac mi je ilegalno izručen Jugoslaviji
Taj slučaj navodno još nije potpuno završen, ali vjerujem da se naslućuje kraj.

Tim je riječima Radoslav Artuković za Večernji list potvrdio da je dobro upoznat sa svim dokumentima koje o njegovu ocu Andriji Artukoviću, ministru pravosuđa u Pavelićevoj vladi u vrijeme NDH, posjeduje američka službena administracija, a veliki dio nalazi se i u izvješću ministarstva pravosuđa pod nazivom "Traganje za odgovornošću u posljedicama holokausta" napisanom na 620 stranica prije četiri godine. To je izvješće javnosti dostupno od nedjelje kad je dio objavljen i u New York Timesu.

– Gotovo trideset godina proučavam sve što mi je bilo dostupno u vezi s očevom situacijom i u tom sam razdoblju pronašao nevjerojatnih povijesnih detalja, upoznao brojne Hrvate i Amerikance koji su bili zainteresirani za „slučaj Artuković". Moji motivi nisu obrana nijednog zločina, nego sam svjedočio jednoj sudskoj lakrdiji osamdesetih godina u Americi, potom i u tadašnjoj Jugoslaviji. Kao Amerikanac ja znam da nije dopušteno lagati na sudu i nije dopušteno upotrijebiti lažne zapisnike. U slučaju mog oca američki pravosudni djelatnici donijeli su zaključak samo na temelju lažnih zapisnika koji su navodno teretili mog oca za nepostojeće zločine. Istina je da su tijekom Drugog svjetskog rata počinjeni masovni zločini, ali u sudskom postupku vođenom u Los Angelesu od 1984. do 1986. sud je Artukovića oslobodio od svih jugoslavenskih optužbi osim za nekoliko izmišljenih dokaza koje su u lažnim zapisnicima iznijeli „navodni" očevici Bajro Avdić i Franjo Truhar. Tužbu sam pokrenuo jer je to moja dužnost – kao američki državljani koji vidi da se zakon krši dužan sam o tome obavijesti službene vlasti. Pitao sam se u čemu je razlika između jugoslavenskih komunista i američkih pravosudnih djelatnika ako i ovi drugi u demokraciji postupaju neprofesionalno – kazao nam je Radoslav Artuković svoje motive otkrivanja prave istine o izručenju njegova oca 1986. godine u Zagreb. U njegovoj kući u Los Angelesu sve su sobe pune knjiga, dokumentacije, privatne arhive koju nam je dopustio pregledati i u kojoj zaista ima dovoljno materijala za povjesničare, odvjetnike, ali i za pisce.

– Nakon što sam završio ekonomski fakultet radio sam u američkoj vojsci, potom na burzi dionica te u investicijskom fondu. No prije dvije godine sam otišao u prijevremenu mirovinu jer sam se želio posvetiti sređivanju dokumentacije, pisanju i otkrivanju prave istine o izručenju Andrije Artukovića – kazao nam je 62-godišnji Radoslav.

Jugoslavija ga nije željela

Američko ministarstvo pravosuđa otvorilo je 1979. godine Ured za specijalne istrage (OSI) preko kojeg je izručeno nekoliko stotina nacista, oduzeto im je američko državljanstvo te zabranjen ulazak u SAD. Uz znatnu političku potporu Kongresa i židovskih zajednica, Ured je početkom osamdesetih imao godišnji proračun od tri milijuna dolara, a za istrage je zaposleno pedeset osoba.

– Od početka su bili usredotočeni na izmjenu dvadesetak godina prije suspendiranu odluku o protjerivanju Artukovića koja je donesena 1959. godine kad je američki sud oslobodio Andriju Artukovića od svih jugoslavenskih optužbi u tom ranijem procesu. Dužnosnici ministarstva pravosuđa putovali su u Beograd, nagovarali jugoslavenske vlasti da obnove zahtjev za Artukovićevo izručenje - kaže Radoslav.

Radoslav tvrdi da je bio iznenađen kad je pronašao dokumente koji su potvrdili da otac nije izručen zato što je to Beograd tražio, nego zbog pritiska Washingtona na Beograd da to učini.

– Američke su vlasti odlučile, umjesto protjerivanja, tražiti izručenje jer je taj proces brži, a otac je bio fizički slab i mogao je brzo umrijeti. Jugoslavija je tada bila komunistička diktatura i znali su da Artuković od svojih bivših neprijatelja ne može očekivati pošteno suđenje. Oni su, dakle, izručenje proveli uz povredu niza vlastitih, američkih propisa – ističe Radoslav.

Unatoč američkom pritisku, Jugoslavija je u prvo vrijeme oklijevala pa je u jesen 1983. istražitelj Ureda za specijalne istrage putovao u Beograd u potrazi za dokumentacijom. U ožujku 1984. istražiteljski pravničko-povjesničarski tim Ureda (OSI) izabrao je dokumentaciju koja bi se mogla predočiti američkom sudu pa je 5. travnja 1984. zagrebački odvjetnik Mario Kos, branitelj postavljen po službenoj dužnosti, „zamolio" američke vlasti da osumnjičeniku Artukoviću prenesu službenu obavijest da je protiv njega ponovno pokrenut postupak. Amerikanci ipak nisu predali tu molbu iako su imali zakonsku obvezu, nego je novi zahtjev za izručenje formalno podnesen u kolovozu 1984. godine. U zoru 14. studenoga 1984. američka je policija helikopterima i brodovima blokirala pristup Artukovićevoj kući. Od šoka 86-godišnji je Andrija dobio srčani napad i liječnici su njegovo zdravstveno stanje proglasili kritičnim.

– Uhitili smo najopasnijeg visokorangiranog nacista koji je stupio na američko tlo – pohvalili su se u Uredu za specijalne istrage ne otkrivajući da Artuković boluje od Parkinsonove i Alzheimerove bolesti te da je u invalidskim kolicima. I bivši službenik jugoslavenskog ministarstva pravosuđa Gojko Prodanić potvrdio je poslije da su ga u ljeto 1983. posjetili Amerikanci te mu kazali da ministarstvo pravosuđa SAD-a želi aktualizirati postupak izručenja Andrije Artukovića. Predstavnici američkog ministarstva predložili su da jugoslavenska strana ponovno podnese zahtjev za Artukovićevo izručenje. Novi iskazi sedamnaest svjedoka koji su predočeni američkom sudu Artukovića nisu uopće spominjali, a od sedmorice koja su navodila njegovo ime, petorica ga nisu nikad vidjela. Sve se vrtjelo oko iskaza Franje Truhara i Bajre Avdića. Zastupajući zahtjev za izručenje, OSI je tvrdio da posjeduje samo jedan Truharov iskaz iako su imali čak četiri, i to međusobno kontradiktorna. Time je OSI u zabludu doveo ne samo obranu nego i sud. Slično je bilo i s Avdićevim iskazom, koji su prije jugoslavenske vlasti ocijenile neuvjerljivim. Moj je otac na kraju proglašen krivim i osuđen na smrt za zločine koji se nisu nikad dogodili – tvrdi Radoslav.

Sudsku raspravu pratili su i predstavnici različitih židovskih organizacija. Jednom od Artukovićevih američkih branitelja Garyju Fleischmanu prijetili su i predbacivali što „kao Židov brani osumnjičenog nacističkog ratnog zločinca".

Sudac Volney Brown u ožujku 1985. donio je odluku da se Artukovića može izručiti Jugoslaviji zbog postojanja osnovane sumnje da je odgovoran za ubojstvo Ješe Vidića.

– Nijedan od zločina za koje je ocijenjeno da daju razloge za Artukovićevo izručenje nije imao nikakve veze s holokaustom. Sud je odbio sve prigovore obrane. Tvrdnje Truhara i Avdića, a dokazano je da se to nije dogodilo, niti su oni kao svjedoci bili nazočni događajima o kojima su svjedočili, sudac Brown proglasio je irelevantnima. Prigovore obrane da je američka vlada počinila teške povrede procesnih i drugih prava sud je odbacio uz napomenu da dokazi o protivnome nisu dopušteni! Brownu nikakvu moralnu, stručnu ni psihološku prepreku nije predstavljala ni okolnost da je Jugoslavija Artukovića teretila za genocid, a on dopušta izručenje za drugo kazneno djelo, ubojstvo jedne osobe. Opravdavao se činjenicom da u to doba američko pravo nije poznavalo genocid kao kazneno djelo.

Pravo na pošteno suđenje

U veljači 1986. tročlano sudsko vijeće odlučilo je da se osumnjičenik može predati komunističkoj Jugoslaviji jer mu se time „ne nanosi nepopravljiva nepravda". U odluci stoji da se udovoljava zahtjevu ministarstva pravosuđa u skladu s interesima javnosti budući da se njime „promiču odnosi dviju zemalja", a zajamčeno mu je pravo na pošteno suđenje u Jugoslaviji.

– Ocu nije bilo dopušteno niti pozdraviti se s obitelji. On je 12. veljače 1986. prebačen u zračnu luku, gdje ga je čekao jugoslavenski zrakoplov. Taj primjer instrumentalizacije američkog pravosuđa komentirao je službenik ministarstva Murray Stein kazavši: „To je naša trajna politika, osloboditi se tih ljudi što brže možemo. Nastojimo se prema stranim vladama ponašati onako kako želimo da se one ponašaju prema nama."

Preuzeto sa www.vecernji.hr