Rudi Tomić: Jesmo li svjedoci početka vlastitog nestanka?

izbjeglice
izbjeglice
Ali, prijatelj me podsjeti, da sam i ja (još i danas!) politički emigrirao i reče: "Ova vlada je ista ona kad si morao bježati prije 50 i više godina iz Jugoslavije. Ma ne ista, još gora." Lapidens sum! (Skamenio sam se!)

Svakodnevne vijesti o tome koliko je „izbjeglica" do sada već ušlo u Hrvatsku i koliko u Europu, kao i zabrinjavajuće prognoze koliko će ih još doći, ne mogu ostaviti nikoga ravnodušnim; kako radi onih koji dolaze, tako i radi onih kamo dolaze.

I da ne bude nikakve zabune: Nadam se da nema, a tvrdim da ne bi niti smjelo biti, ikoga na ovoj Kugli zemaljskoj, kome te nepregledne kolone i skupine ljudi, a naročito ona brojna djeca, ma koje boje i dobi bila, ne bi pobuđivali najdublje ljudske suosjećanje i želju da im se pomogne i barem donekle ublaži zlo koje ih je na taj put neizvjesnosti i opasnosti nagnalo.

Ali...

Ne samo kao čovjek sa sposobnošću normalnog zdravorazumskog rasuđivanja, nego i kao pripadnik jedne šire određene grupacije ljudi, koju sačinjavaju i međusobno povezuju iste ili bitno slične zemljopisno-povijesne, društveno-sociološke, kulturološko-vjerske i sve druge za samostalnu (narodnu) opstojnost važne sastojnice, ne mogu se oteti zastrašujućem dojmu, da iza svih tih strahota koje gledamo i zbog kojih kao iskreni humanisti i sami patimo, možda ipak stoji jedna, ovdje to moram tako reći, sotonska promišljenost, možebitno - ne daj Bože - smišljeni projekt otprilike sljedećeg scenarija: Čemu mobilizirati tisuće i tisuće vojnika, naoružati ih najmodernijim oružjem i slati ih najmodernijim vojno-transportnim sredstvima u za sve možebitne sudjelovatelje do uništenja pogibeljni rat, s ciljem osvajanja i porobljavanja te omražene, kršćanske Europe (koja zapravo i nije kršćanska) kada se to isto, pod izlikom „izbjeglištva", može postići slanjem nenaoružane „vojske" civila, čak i - žena i djece!

I kao što se iz povijesti sjećamo kako je nekad „Bosna šaptom pala" tako bi u tom slučaju naše potomke jednom, svejedno da li za deset, više desetaka ili čak i za stotinu godina, povijest mogla učiti kako su početkom 21. stoljeća arapsko-azijski islamisti Europu pokorili i osvojili bez ijednog ispaljenog metka, poslavši joj, moralno dekadentnoj, ideološki dezorijentiranoj i politički obezglavljenoj, kakva je bila, milijunsku nenaoružanu „vojsku" civila, koju su, naivni eurpopski političari, iz nerijetko i hinjene humanosti, objeručke udomljavali, dok bi islamski UM, koji bi to tako smislio, bio uzvišen do božanstvene besmrtnosti!. Pritom bi muškarci, a kako smo se mogli uvjeriti, gotovo svi u najboljim godinama života, koji su te žene i djecu u to „izbjeglištvo" pratili, već od samog početka umjesto bilo kakve vojne imali posve drugu zadaću, naime, što bržom i uspješnijom reprodukcijom populacije - očuvati osvojeno!

Moram sam sebi priznati da je ta predodžba zastrašujuća i, daj Bože, ipak nestvarna i neostvariva, ali događanja kojima već dugo svjedočimo, u mnogim svojim elementima upućuju nas na to da neki takav luđački scenarij nažalost uopće nije nemoguć, tim više što među tim, mahom mladim ljudima, zacijelo - da ne kažem nedvojbeno - ima i nemali broj onih, koji su očito izvježbani i osposobljeni i za koješta drugo. Novinarka koja je ovih dana na jednom hrvatskom portalu napisala da samo naivni mogu misliti da se ovo događa neplanski, slučajno i neorganizirano, samo je jedna od sve više onih ljudi zdravog razuma, koji se užasavaju i same takve pomisli, ali ju ne isključuju!

Sudbonosni trenutci

Pritom je situacija s Hrvatskom još dramatičnija i već sada tim tragičnija, što ju na nesreću baš u tom, možebitno sudbonosnom trenutku, vodi vlada, koja je, nažalost, sve prije nego - domoljubna-hrvatska. Da ova kontatacija nije neka bezvezna, tek nekakva „desno-politička" izmišljotina, dopuštam si podsjetiti na činjenicu da su njezini vodeći ljudi redom još uvijek javni poklonici zločinca koji je dao pogubiti stravično veliki broj pripadnika hrvatskog naroda, i koji i općenito slovi kao jedan od deset najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća, čije ime, međutim, u Hrvatskoj još uvijek nose mnoge ulice i trgovi. Ne samo to: Nemali broj posebno istaknutih i utjecajnih članova Titovih poštovatelja od strane Hrvatskog etičkog sudišta već su do sada optuženi, djelomice i osuđeni zbog - veleizdaje! (Među takvima su dva bivša predsjednika Stjepan Mesić i Ivo Jospipović, ali i aktualni predsjednik vlade Zoran Milanović, kao i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić).

No, kakve to veze ima s problemom „izbjeglica"? Umjesto da je hrvatska vlada bila sretna što u postupku obrane od najezde prevelikog broja „izbjeglica", među kojima mnogi to sigurno i nisu, ne bi bila usamljena i umjesto da je postupala ako ne baš posve isto, ali ono ipak u dogovoru s našim sjevernim i kroz dosadašnju povijest povjereno prijateljskim nam susjedom Madžarskom, naša se vladajuća ljevica Madžarima bahato izrugivala i u svoje „predizborne" svrhe hvalila frazama o mogućim kapacitetima za zbrinjavanje i tako potpuno ignorirala sve opasnosti kojih se svatko imalo pametan morao bojati i koje je svatko imalo pametan mogao predviđati.

Pogubna predodžba

Činjenice pak da se Madžarska i fizički ogradila, a da (pametnoj) Sloveniji izgleda, barem za sada, tek kao „na kapaljku" pada na pamet, da preko svoje zemlje dopusti neki „koridor" (dok o nekom slobodnom ulazu nekentroliranih masa njihovoj civilizaciji potpuno stranih ljudi u svoju zemlju niti ne pomišlja) Hrvatskoj su o vrat objesile omču, zvanu „sabirni izbjeglički centar" (bez obzira kako će ga netko stvarno nazivati), kojeg se godinama, ako ne desetljećima, a možda i nikada više, osloboditi neće! Znam da je i ova predodžba jednako sablasna kao i ona prethodna o uspješnom „islamističkom osvajanju Europe" s milijunskom „vojskom" bez oružja i možebitnih ratnih gubitaka, ali mi dnevna događanja ne dopuštaju da se te predodžbe oslobodim.

U jednom takvom slučaju gotovo da bismo se morali zapitati, nismo li možda baš mi ta generacija kojoj su „došle na naplatu" sve one stramputice od kojih nas je, dozivajući nam u pamet „da ne srljamo poput gusaka u magli" mudro odvraćao još Stjepan Radić, što smo, nažalost, bezbroj puta ipak učinili, a osobito od kako smo napokon uz mnoge žrtve ostvarili svoju samostalnu državu, ali ubrzo potom sami izabrali redom dvojicu presjednika, kojima je sve hrvatsko bilo strano, pa do toga što smo, eto, ponovno doveli na vlast ovu lijevu, prokomunističku, a već i samim time protunarodnu vladajuću garnituru, koja mnogim raspoloživim joj sredstvima i na mnoge raspoložive joj načine jednostavno uništava temelje hrvatske nacionalne opstojnosti, uključujući i ovu nesposobnost i nebrigu za djelotvornu obranu zemlje od tolikog broja „izbjeglica", od kojih mnogi od njih to jednostavno nisu.

Bojim se, da na najperfidniji mogući način postajemo - svjedocima vlastitog nestanka!?

hazud.ch