Pismo mrtvom ocu: Dok je Hercegovine bit će i Hrvatske

Ovo pismo sam započela pisati na Dan mrtvih, ali odlazak na tvoj grob me toliko pogodio da jednostavno iz mene nije moglo izaći ništa. Bila sam tako puna emocija, a nisam ih nakako mogla izbaciti iz sebe. Moj tata mislila sam da vrijeme liječi sve rane, ali to kod mene nije slučaj. Boli me puno činjenica da ti i tvoji drugovi poginuli u ratu ne počivate u miru, s obzirom na sve ovo što se dešava u zemlji za koju si život dao.

Ostala sam nakon mise još dugo na tvom posljenjem počivalištu i isplakala se kao nikada. Nisam ti mogla ništa reći jer jednostavno nisam imala snage, i vjeruj dragi tata da mi je taj dan bio jedan od najgorih u životu. I par dana nakon toga samo sam razmišljala o tebi, tvojim idealima i borbi za domovinu. Dragi tata da si živ znam da bi ti bio među prvima koji bi skinuo ploču sa ćirilicom u Vukovaru. Znam da bi bio i žestoki pobornik inicijative U ime obitelji jer si odgajan u normalnoj obitelji i katoličkom duhu. Vukovar nisu uspjeli okupirati, a ovaj puta su to pokušali olovkom i pečatom, i mogu ti poručiti da to za sada nisu uspjeli.

Meni su još kao maloj govorili da sam ista kao ti, a ako je samo dijelić toga točan onda sam ponosna na tu činjenicu. Boli me, kao što bi i tebe bolilo sve ovo što nam se dešava nakon slavnih dana ponosa i slave i velikih pobjeda u Domovinskom ratu. Nažalost, naš narod je brzo zaboravio na sve ono što nam se dešavalo u ne tako davnoj povijesti, i zahvaljujući tome danas imamo na vlasti ljude koji su sve samo ne domoljubi.

Moj tata oni su na najboljem putu da sruše sve naše snove. Teška srca moram priznati da je za to ipak kriv ovaj naš narod koji ih je izabrao u vlast. Dijelim mišljnje mnogih i da ovi prije njih nisu bili puno bolji, i ovakve vlasti Hrvati nisu zaslužili.

Igrom slučaja sam se rodila u našoj Slavoniji, a sada živim u tvojoj i mojoj Hercegovini. Svakim danom tako i shvatm otkuda je u tebi bilo onoliko domoljublja i moram priznati da se u Hercegovini ono osjeti na svakom koraku. Na svakom duvaru je neki hrvatski znak, naši barjaci se viju sa drveća, trafo stanica, kuća...Ovdje se diše i živi Hrvatska 24 sata na dan 365 dana u godini. Oduševljena sam sa voljom i borbom ovih ljudi za svoj identitet. Hrvati su ovdje ostavljeni od sviju, drugi im biraju predstavnike, ali nikada još nisam čula da su klonuli duhom ili pokušali da se predaju. Ovdje nema predaje, i nikada je i nije bilo, a neće je ni biti dragi moj tata.

Prateći ovaj naš portal sve više me fasciniraju navijači Zrinjskog koji su pravi veleposlanici hrvatstva u ovoj državi. Oni trebaju biti primjer svoj našoj mladeži kako se treba boriti sa svoj narod i svoj identitet. To, kao i rad crkve sa mladeži me uvjerava u ono što si ti često za života govorio:

Dok je Hercegovine bit će i Hrvatske!!!

Eto dragi tata toliko za sada, voli te tvoje jedino zlato.

HERCEGOVINA.info