PETNAEST GODINA POSLIJE Osloboditelji: Još nas trese adrenalin kad dođemo u Knin

Na stadionu “Dinare” vidi se drveni kostur buduće pozornice, ali nema nikoga, i radnici čekaju da popusti ova žega koja se nad kninskom kotlinom osjeća kao kod kuće. Uhodanim ritmom teku pripreme za proslavu petnaeste obljetnice Oluje, piše Slobodna dalmacija.

Još radi adrenalin

Zar je već toliko vremena prošlo? “Vidiš ti, ja još osjećam neki adrenalin kad dođem ovdje”, kazat će Ivan Mršić.

On je jedan od četvorice viših časnika, ratnih zapovjednika u Četvrtoj gardijskoj brigadi, s kojima smo prošli dio njihove rute iz Oluje, od Dinare prema Kninu. Dakako, ovaj put “u civilu”.

I dok se spuštamo makadamom s Crvene zemlje, svaki od njih vrti u glavi neki svoj film ratnih događaja bez kojih ne bi bilo moguće ni podizanje hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi 6. kolovoza 1995.

Osim pukovnika Mršića (koji danas ima 45 godina), ratnog dozapovjednika 3. pješačke bojne, tu su i pukovnik Ivica Ušljebrka (43), zapovjednik 2. pješačke bojne, pukovnik Marko Vukasović (47), zapovjednik 1. pješačke bojne, i brigadir načelnik Stožera Čedo Kenedi Sovulj (51).

Svi su u međuvremenu umirovljeni, i danas brinu neke druge, sasvim obične brige od onih koje su imali početkom kolovoza 1995. godine. Ovo je inače prvi put da nakon rata u ovom sastavu dolaze u grad kojega su, zajedno s pripadnicima 7. gardijske brigade, oslobodili nakon četverogodišnje okupacije.

“Mi smo svoju Oluju ‘odradili’ još zimu prije same akcije, tijekom oslobađanja Dinare. Sama Oluja za nas je bila svojevrsno olakšanje, jer smo u Kninu naišli na puno slabiji otpor pobunjenika nego smo očekivali, iako je Oluja bila sve samo ne bezopasna. Ali taj trenutak smo čekali čitav rat, pa nismo ni pomišljali na odmor.

Tri noći nismo spavali

Od 4. do 8. kolovoza 1995. gotovo da i nisam spavao, možda dva-tri sata dnevno, na kakvoj ledini, a pušio sam po četiri-pet kutija cigareta”, sjeća se Sovulj, umirovljen 2001. godine.

“Hodali smo po dvadesetak kilometara dnevno. Od napora i vrućine, nekim vojnicima je otpadala koža s tabana. Ali, nitko se nije žalio. Previješ i ideš dalje. To su bili takvi ljudi, toliko su čekali da im ništa nije smetalo”, kaže Marko Vukasović, zapovjednik 1. pješačke bojne, čovjek koji je bio na čelu postrojbe koja je među prvima stupila na oslobođeni kninski asfalt. U Četvrtoj je bilo pravilo: zapovjednik ide prvi, ispred svih.

U Knin su ušli 5. kolovoza, oko 10 sati. “Stalno smo govorili o toj famoznoj kavi u Kninu, pa ju je meni, tu na ovom raskršću na ulazu u grad, skuhao moj tadašnji vezist”, smije se Marko.

Isti taj vezist ubrzo je “nestao”: “Vidio je nekoliko civila, od kojih je jedan imao na sebi dijelove uniforme krajiške paravojske. Kako bi spriječio bilo kakve incidente, odvezao ih je u vojarnu pod zaštitom UN-a. Eto, neka se i to zna. Danas, kada se spominju kasniji ratni zločini, paleži i pljačke, imam potrebu kazati da naši vojnici s takvim stvarima nemaju veze”, kaže Marko, inače umirovljen 2004., dodajući da je vojna zadaća tijekom Oluje odrađena “odgovorno i u skladu sa svim međunarodnim humanitarnim normama”.

Ivica Ušljebrka u kolovozu 1995. sa svojim suborcima zaobišao je sam grad. “Došli smo iz smjera Plješevice i Golubića i odmah produžili dalje, kako bismo zaštitili bokove od eventualnog protunapada iz Strmice”, sjeća se Ušljebrka, koji se prvi put na Tvrđavu popeo – s ekipom “Slobodne”.

“Nisam se stigao popeti. Ma, nisam vam ja tada ima vremena niti volje za slikanje i šminkanje! Moje je bilo dovršiti zadatak. A kako je bilo... U okršaju sa zaostalom skupinom neprijatelja poginula su mi tri čovjeka”, sa sjetom kaže Ušljebrka, umirovljen 2007. godine, baš kao i Mršić.

U 10 dana izgubili 10 kila

I pukovnik Mršić je sa svojima iz 3. pješačke bojne produžio dalje. Oni su pri oslobađanju Plavnog, Pađena, Očestova i dijela Mokrog Polja izgubili jednog suborca. Bio je to mladić koji se priključio Oluji na svoju ruku, iako je prethodno bio umirovljen zbog ranjavanja.

“Eto, toliko o tome da 6. kolovoza više nije bilo otpora”, resko će Mršić. “Svaki od nas imao je san da uđe u Knin, kojim je sve to vrijeme bio nedostižan, ali kad smo ušli, gledali smo kako dalje, izbiti na granicu. Ljudi su u tih desetak dana izgubili i po deset kila. Spavalo se malo, ali brzo”, nasmijat će svoje suborce Mršić.

“Kad smo oslobodili Knin osjećao sam se nekako prazno. Čekaš cijeli rat taj trenutak i onda se zatekneš upravo tu... Kako se osjećam u Kninu 15 godina poslije? Uvijek je nekako posebno doći ovamo. Imali smo privilegiju i čast da odradimo važan dio posla u stvaranju Republike Hrvatske”, ponosno će brigadir Sovulj.

“Knin je za nas, vojnički gledano, tada bio prvi veći grad koji je oslobođen. Znali smo da još nije gotovo jer je istočna Hrvatska bila pod okupacijom, ali smo znali da je njihov poraz u Kninu početak kraja neprijatelja. Ipak je tu bio centar pobune, tu im je bilo vojno i političko središte, a tu su i grupirali svoje snage, očito ne vjerujući da im se može dogoditi to što im se dogodilo u Oluji”, kazat će Sovulj,

među vojnicima poznatiji kao Kenedi. Otkud Kenedi? “Bio sam mali u vrijeme kad je Kennedy bio američki predsjednik, a kako sam bio deseto dijete u obitelji, baš kao i on, tako sam dobio taj nadimak”, kaže Sovulj.

Mile nam ostavio ‘Bordeaux’

Zanimljivo da je Sovulj nekoliko mjeseci prije Oluje, na Zapovjedno-stožernoj školi pri Hrvatskom vojnom učilištu, branio svoj diplomski rad na temu oslobađanja Knina. Za taktiku koja se u Oluji pokazala dobitnom, tada je dobio - negativnu ocjenu.

“Rekli su mi da je to kako sam ja zamislio neizvedivo, ali praksa ih je ipak demantirala”, smješka se Sovulj.

Kaže da Knin nije prekomjerno granatiran, jer se napadalo isključivo vojne ciljeve. Između ostaloga i zgradu tadašnje vlade, u kojoj je na stolu za sastanke našao ceduljice s imenima Mile Martića i drugih vođa pobune. I jednu otvorenu bocu “Bordeauxa”, kojim je nazdravio oslobađanju.

“Nadam se da će nam se na proslavi Oluje sljedeće godine pridružiti i general Ante Gotovina, koji je najzaslužniji što je operacija prošla uz samo jednu civilnu žrtvu”, kazat će Sovulj.

Ružna sjećanja su, razumljivo, potisnuli, iako je u Oluji Četvrta brigada ostala bez petorice pripadnika. “Kad se sjetim rata, najradije se prisjećam naše interne zafrkancije, anegdota.

Da nismo ušli, žalili bi

To nam je tada bilo kao posao. Ne znam, da nisam sudjelovao u Oluji, danas bih imao osjećaj manje vrijednosti. Ne mogu vam opisati taj osjećaj kad sam vidio Knin kao na dlanu”, kaže Ušljebrka.

On danas ima dva sina, kao i Marko. Mršić ima dva sina i kćerku, a Sovulj kćerku i sina. Čini se da su ti ljudi nastavili svoj život onom jednostavnošću kojom su 1991. uzeli puške, kao da su se čitav dotadašnji život spremali na to da će biti baš profesionalni vojnici.

ČETIRI SATA, 4. KOLOVOZA: KREĆEMO!

Dan prije početka Oluje, pregovarački tim krajiških Srba na čelu s Milom Martićem ostaje dosljedan svojoj promiloševićevskoj politici do kraja i u Ženevi odbija potpisati Z-4 (Zagreb i 4 veleposlanika), koji bi Srbima dao vrlo visoku političku autonomiju unutar RH. Akcija je mogla početi. Vojni preduvjeti ispunjeni su za operacija “Zima ‘94”, “Skok” i “Ljeto ‘95” od koje je do Oluje proteklo samo četiri dana.

Unatoč umoru, vojnici nisu ni pomišljali na odmor. Motiv je bio prevelik. Cilj Četvrte brigade bio je energičnim udarom smjerom Bosansko Grahovo - Knin razbiti neprijateljske snage na prvoj crti obrane i u području Crvene zemlje, nakon čega je oslobođen Knin.

Daljnja zadaća bilo je tjeranje neprijatelja smjerom Knin - Otrić - Srb prema granici s BiH. Predviđeno je da operacija traje pet-šest dana.

Zapovjednik brigade Damir Krstičević je zapovjedio napad u 4 sata 4. kolovoza 1995., a topništvo je započelo s topničkom pripremom u 5 sati... Ostalo je povijest operacije koja se smatra najuspješnijom vojnom akcijom u hrvatskoj povijesti.

Piše HRVOJE PRNJAK
Snimio paun paunović/cropix