Nekadašnje čelnike UDBE zahvatila amnezija

U nastavku istražnog postupka, istražna sutkinja Županijskog suda u Zagrebu Vera Polak Presečki htjela je ponovno saslušati sve važnije svjedoke iz prethodne istrage, kao i nove.
Najprije su saslušani novi svjedoci - Josip Perković i Zdravko Mustać. Perković je 1. prosinca 1998. izjavio da apsolutno ništa ne zna o ubojstvu Brune Bušića, a o poznanstvu s Vinkom Sindičićem je rekao:
„O osobi osumnjičenoga Sindičića mogu kazati da ga nisam upoznao niti kao djelatnika niti kao suradnika Službe nego preko jednog starijeg umirovljenog gospodina kojem se u ovom trenutku ne mogu sjetiti imena, a koji me zamolio za određenu intervenciju po pitanju nekog Sindičićevog prometnog prekršaja. Nastavno, odgovaram da meni nije poznato u kojoj je relaciji Sindičić bio sa Službom“.
Slijedećeg dana, 2. prosinca 1998., izjavu je dao Zdravko Mustać. On je među ostalim izjavio:
„Posebno upitan da li se pristupalo i kakvoj ekstremnoj metodi u smislu likvidacije emigranata, odgovaram da za vrijeme mojega mandata na saveznoj razini toga nije bilo, odnosno ja se o tome ne mogu očitovati jer ne znam da li je nešto bilo na republičkom nivou. Također garantiram da u vrijeme mojeg mandata toga nije bilo.
Na upit suda da što znam o osumnjičeniku Sindičiću, odgovaram da Vinka Sindičića zapravo i nikada nisam bio upoznao i ova njegova nazočnost u sudnici je prilika da sam ga prvi put vidio, a niti smo u poslu imali bilo kakav kontakt ili fizičko viđenje“.

Sveopći zaborav


Blagoje Zelić
je, kasno uvečer 6. prosinca 1998., doputovao zrakoplovom iz Splita u Zagreb. Na uzletištu ga je dočekao Zdravko Mustač i s njim obavio „povjerljiv razgovor“. Zelić je sutradan, 7. prosinca 1998., pred istražnom sutkinjom Verom Polak Presečki zanijekao bilo kakvu povezanost s ubojstvom Brune Bušića, pa čak i poznanstvo s Vinkom Sindičićem.
Istog dana izjavu je dao i Jerko Dragin koji je također porekao bilo kakvu povezanost s ubojstvom Brune Bušića, a priznao je tek da je Sindičić bio suradnik riječkog centra Udbe, i to samo do 1972. godine.
Ivan Cetinić, jedan od nasljednika Jerka Dragina na mjestu šefa Drugog odjela riječke Udbe, svjedočeći 9. prosinca 1998. čak se ispričao Vinku Sindičiću zbog riječi koje je ranije izrekao o njegovu, Sindičićevu, karakteru.
Marin Modrić je 25. siječnja 1999., posebno se osvrćući na svoju prethodnu izjavu, rekao:
„Podvlačim da su to stvari koje ja sucu nikada nisam kazao i ne znam kako je to sud mogao ranije unijeti u zapisnik… Meni nije poznato da li je Sindičić radio za Službu. Jedino mogu reći da sam ga nekoliko puta vidio u Službi. Bilo je i dosta drugih ljudi koji su dolazili u Službu (profesora, liječnika i utjecajnih ljudi), ali to nije značilo da su morali raditi za Službu“.
Slično su izjavljivali i ostali svjedoci, povlačeći ili relativizirajući svoje tvrdnje u prethodnom dijelu istražnog postupka. Pored toga, od svjedoka iz riječke Udbe više se nije moglo saslušati Ragiba Merđanića i Petra Josipovića, jer su obojica u međuvremenu smrtno stradali pod čudnim okolnostima. U slučaju Merđanića postoji sumnja da je bio otrovan, dok je Josipović „pao s balkona“ i slomio vrat.

O Sindičiću saznali iz novina


Svjedocima iz redova bivših udbaša koji su naglo oboljeli od amnezije pridružili su se, tvrdeći da ništa ne znaju o ubojstvu Brune Bušića, i nekadašnji šefovi zagrebačke Udbe
Josip Drpić i Sveto Bilušić, koji su bili glavno-zaduženi za Bušićevu obradu. Štoviše, Drpić, rodom s Krka kao i Vinko Sindičić, izjavio je 1. veljače 1999. među ostalim slijedeće:
„Upitan od strane suda da li je Služba primjenjivala fizičke likvidacije emigranata, odgovaram da ja za to nisam čuo i ponavljam da je Centar Zagreb to izbjegavao.
Na poseban upit da li sam kao načelnik SDS-a Centra Zagreb čuo za Vinka Sindičića, odgovaram da nisam i mogu kazati da sam o njemu čuo tek kroz novine, vezano uz suđenje u Velikoj Britaniji“.
Interesantno je da udbaški dvojac Sveto Bilušić i Josip Drpić koji su desetljećima predvodili najgore oblike represalija protiv hrvatskih rodoljuba u Zagrebu, ima relativno poznate potomke u javnom životu Hrvatske koje „hrvatski istraživački mediji“ ne dovode u nikakvu relaciju s njihovim zločinačkim obiteljskim naslijeđem.
Kćer Svete Bilušića, poznata je glumica Jasna Bilušić, za koju nitko ne prigovara da je njezin otac koristio udbaško-partijske veze da bi pospješio njezinu karijeru.
Međutim, takve priče nisu izostale u slučaju Ivana Drpića, sina Josipovog, rođenog 1951., koji je još tijekom studija postao predsjednik omladinske organizacije u Zagrebu. Ivan Drpić se nakon studija zaposlio u INI, a u vrijeme Petra Flekovića, kojega se povezuje i s ubojstvom Stjepana Đurekovića, bio je potpredsjednik Poslovodnog odbora INE. Raspad Jugoslavije dočekao ga je u Novom Sadu, pa kada je INA izgubila tržište u Srbiji, Ivan Drpić otišao je u privatnike. To ne znači da je napustio naftni i plinski biznis. Dapače, njime se, poput Vanje Špiljka, bavi i dana-danas, a u međuvremenu se je postao suvlasnikom klinike Magdalena u Krapisnkim Toplicama. Također, udružio se je i sa prof. dr. Slobodanom Vukičevićem, neko vrijeme savjetnikom bivšega predsjednika Stjepana Mesića, s kojime je sudjelovao u osnivanju tvornice generičkih lijekova „Genere“. Drpić i Vukičević, međutim, posebno poznati postali su u više „naučno-poučnih projekata“ u građevinskom sektoru, tj. kako se u zadnje vrijeme popularno kaže - u „zamračivanju“ nekih nekretnina na području grada Zagreba. Kad je neokomunistička koalicija 2000. godine preuzela vlast u Hrvatskoj, nova ministrica zdravstva Ana Stavljević-Rukavina bila je imenovala Ivana Drpića predsjednikom Upravnog vijeća HZZO-a, na kojoj dužnosti je ostao do „Afere Baxter“.

Strah od svjedočenja


Svjedok
Ivan Lasić, nekadašnji šef Odjela za borbu protiv emigracije u mostarskom centru Udbe pa u saveznoj centrali u Beogradu, bio je praktički jedini koji je ostao u cijelosti kod svojih ranijih izjava. Međutim, on je na početku saslušanja 18. veljače 1999. izjavio da su proteklih tjedana on osobno kao i njegova obitelj bili izvrgnuti prijetnjama. Kad je Lasić bio pozvan da svoje izjave potvrdi na glavnoj raspravi početkom 2000. godine, te prijetnje su postale sve češće i oštrije, tako da je on na kraju odustao od pojavljivanja pred Županijskim sudom u Zagrebu. Lasić je tada rekao autoru ovoga feljtona:
„Prijete mi iz Zagreba, Sarajeva i Beograda. Kažu, ako se usudim poći u Zagreb, da neću živ stići ni do Plitvica“.

Lovorka Marušić
, nevjenčana supruga Vinka Sindičića, pojavila se 9. veljače 1999. kod Županijskog državnog odvjetnika Ivice Ovčara i predalo mu dio Sindičićeve dokumentacije:
“Navodi da je već dala iskaz svjedoka u kaznenom predmetu protiv okr. Vinka Sindičića, ali kako je bila potresena i zbunjena to je naknadno utvrdila da kod nje se nalaze neki dokumenti koje joj je okrivljenik ostavio prije odlaska u Englesku.
Stoga želi predati tu dokumentaciju ŽDO Zagreb. Predaje:
1) Jednu plastičnu mapu plave boje u kojoj se nalazi 20 listova i dvije isplatnice, a koje se odnose na račune u svezi gradnje kuće okr.,
2) 7 letaka ‘Hrvatskog revolucionarnog bratstva’ te jedno pismo u kojemu se nalazi kopija ‘Nove Hrvatske’ br. 8 iz 1978. godine., ovi dokumenti nalazili su se u kovčegu koji je ona uništila,
3) Jedan plan Londona iz 1977. godine,
4) Uvjerenje o stalnoj nesposobnosti za služenje vojne službe u JNA, stara osobna karta, te vozačka dozvola, sve na ime Vinka Sindičića, te jedna prometna dozvola za vozilo “Renault”,
5) 3 štedne knjižice Ljubljanske banke, 2 devizne i 1 dinarska,
6) 2 kartice za tekuće račune Ljubljanske banke na ime Vinka Sindičić,
7) Jedan zlatni sat sa zlatnom narukvicom marke ‘Omega’ vlasništvo V. Sindičić, a na kojem je na pozadini pisalo ‘Herljević’ (sada bez zaštitne pločice).
Osim toga izjavljuje da bi željela dati dopunu iskaza, ali bez prisutnosti okrivljenika.”
Lovorka Marušić ponovno je saslušana 19. veljače 1999. kada je među ostalim izjavila:
„Točno je da sam se iza mojeg ranijeg saslušavanja u Županijskom sudu osobno nepozvana javila državnom odvjetniku, jer sam se dosjetila još nekih okolnosti koje sam na prethodnom ročištu bila propustila kazati. Naime, na tom ročištu, gdje je bio nazočan i okrivljenik koji me je pitao da li sam mu nosila kakvu poruku u zatvor u Škotsku, ja sam odgovorila da nisam odnosno da se ne sjećam.
Naknadno sam se, međutim, sjetila da kada sam prvi put išla u posjetu Vinku Sindičiću (dana 12. 11. 1988.), Sindičić mi je kazao neka potražim Josipa Perkovića i neka mu samo kažem gdje je on. Po povratku u zemlju, ja sam doista otišla u glavnu zgradu bivšeg SUP-a i tada nisam imala prilike kontaktirati s Perkovićem, ali me je on nakon nekoliko dana posjetio u društvu, mislim, jednog čovjeka i tom prilikom smo razgovarali u hotelu 'Excelzior' u Lovran. Pri kraju tog sastanka, Perković je kazao da ćemo ostati u kontaktu. Tako je i bilo. Svaki puta kada sam išla u Škotsku, ja sam Perkovića izvještavala o tome kamo idem i on mi je upućivao poruke Sindičiću u smislu da bude jak i da se drži. Ja sam Perkovića zadnji put kontaktirala u mjesecu prosincu 1992., kojom prilikom sam posljednji put išla u Škotsku, jer smo iza toga Sindičić i ja prekinuli.
Na poseban upit suda da koliko puta sam brojčano kontaktirala s Josipom Perkovićem za vrijme od kada mi je Sindičić skrenuo pozornost na to da kontaktiram s njim, odgovaram da je to moglo biti 10-tak puta.
Također želim još nešto kazati o onom koferu koji sam uništila, a o čemu sam govorila na ranijem ročištu. Naime, prilikom jednog od posjeta Vinku, on mi je rekao da mu iz tog kofera donesem neke stvari. Priznajem da sam tom prilikom pogledala sadržaj kofera i u njemu našla par lažnih putovnica, svaka s Vinkovom fotografijom i taj sam kofer, po Vinkovom naputku, zajedno s njegovom majkom uništila.
Kako je meni Vinko rekao da Perkovića pitam za ostale njegove stvari, ja sam to i učinila. Zatim mi je jedna torbica vraćena u hotelu 'Ambasador' u Rijeci. Stoga pretpostavljam da je to dostavljeno od Perkovića“.

Optužnica i početak suđenja


Zagrebački odvjetnik
Vladimir Marić, zastupnik obitelji Brune Bušića kao oštećenih u postupku, podnio je 5. ožujka 1999. Županijskom sudu u Zagrebu Pro memoriu sa zahtjevom izmjene optužnog prijedloga, predlažući proširenje istrage i na ostale sudionike pripreme ubojstva Brune Bušića kao i izmjene članka Kaznenog zakona prema kojemu bi bili optuženi. Odvjetnik Marić je među ostalim naveo:
„Takozvana 'udarna grupa' kao specijalni dio Udbe, koja je u vrijeme ubojstva bila u Parizu u svezi s tim slučajem, radila je po načeli diobe rada, te su oni svi suizvršitelji prema KZ SFRJ, odnosno sudionici u smislu KZ RH.
Obzirom da se radi o ubojstvu političkog protivnika na teritoriju strane države, borca za demokraciju i nacionalnu samostalnost, smatram da se radi o ubojstvu koje je opisano i kažnjivo po čl. 34. st. 2. toč 4. KZ SRH za koji je propisana kazna od najmanje 10 godina zatvora ili smrtna kazna“.

Županijski sud u Zagrebu podigao je 10. svibnja 1999. optužnicu protiv Vinka Sindičića zbog sumnje da je 16. listopada 1978. ubio Brunu Bušića u Parizu. Optužnicu je potpisao zamjenik Županijskog državnog odvjetnika Ivica Ovčar koji je to naručeno, planirano i plaćeno ubojstvo iz političkih motiva ponovno okvalificirao kao obično ubojstvo prema tadašnjem čl. 34. st. 1 Kaznenog zakona Republike Hrvatske.

Odvjetnik Vinka Sindičića Zdenko Haramija uložio je 24. svibnja 1999. prigovor na optužnicu, kojega je 8. srpnja 1999. odbilo  Vijeće Županijskog suda u Zagrebu pod predsjedanjem sutkinje Jasne Pavićić.

Suđenje Vinku Sindičiću počelo je 8. studenoga 1999. pod predsjedanjem suca
Damira Kosa, nekadašnjeg sekretara Saveza komunista u sudačkoj organizaciji Socijalističke Republike Hrvatske; dakle visokog dužnosnika organizacije koja je preko Službe državne sigurnosti kao svoje produžene ruke naredila ubojstvo Brune Bušića i u tu svrhu, prema optužnici, angažirala Vinka Sindičića da isto izvrši.
Da slučaj bude još zanimljiviji, sudsko vijeće Županijskog suda u Zagrebu pod predsjedanjem suca Damira Kosa angažiralo je još jednog branitelja po službenoj dužnosti za obranu Vinka Sindičića. A taj odvjetnik nije bio bilo tko već Tihomir Rubeša – svojedobni zamjenik zagrebačkog Javnog tužitelja Ante Nobila, javno prozivan za sudjelovanje u montiranim političkim procesima za vrijeme komunističke Jugoslavije. Osim toga, Tihomir Rubeša je u vrijeme suđenja Vinku Sindičiću bio član vodstva Socijal-demokratske partije (SDP) Hrvatske, pa je i svoj odvjetnički ured imao u zgradi SDP-a na adresi Trg Drage Iblera 9 u Zagrebu. Rubeša je, kao i sudac Kos, bio član SKH, dakle organizacije koja je sudjelovala u odlučivanju ubojstva Brune Bušića i angažiranju Vinka Sindičića.
Kratko nakon što je, slijedom logičnih okolnosti, Vinko Sindičić 20. siječnja 2000. proglašen nedužnim i oslobođen optužbe, a što se preklopilo s preuzimanjem vlasti od strane trećesijećanjske neokomunističke koalicije u Hrvatskoj, sudac Damir Kos avansirao je u Vrhovni sud Republike Hrvatske.
Odvjetnik Tihomir Rubeša, jedan od kandidata SDP-a za Glavnog državnog odvjetnika, kojega je podržavala i Hrvatska narodna stranka (HNS) u čijem se vodstvu nalazio i njegov pobro Ante Nobilo, bio je manje sreće. Rubeša je, naime, imao vrlo jaku opoziciju u vlastitoj stranci, SDP-u, jer mu se „na dušu stavljalo što je u bivšem sustavu zabranjivao i novine“. Razlog se nalazio u činjenici da je Rubeša, kako je napisano u spomenutom članku „Vjesnika“, „među ostalim, 1988. godine zabranio i dva broja 'Studentskog lista', nakon čega je redakcija raspuštena i u uredništvo doveden novi, partijski kadar“.
„Vjesnik“ je otkrio još neke Rubešine nepodobnosti:
„Među članovima razjurene redakcije 'Studentskog lista' bio je i glavni urednik 'Globusa' Davor Butković. Butković nam je rekao kako mu je, zbog bizarnosti, u sjećanju posebno ostalo to što je Rubeša tada zabranio 'Studentski list' zbog negativno intoniranog članka o predsjedniku Zaira Mobutu Sese Sekuu“.
Na kraju je SDP odustao od Rubešine kandidature, pa je istakao novog favorita Mladena Bajića, Županijskog državnog odvjetnika iz Splita.
Odvjetnik Zdenko Haramija, dok je po službenoj dužnosti branio Vinka Sindičića, bio je i saborski zastupnik HSS-a. U političkom karijernom usponu spriječila ga je bolest i smrt 27. veljače 2006.
Karijeru Županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu Ivice Ovčarakoji je pristao ubojstvo Brune Bušića okvalificirati kao „obično ubojstvo“, omeli su neki njegovi privatni, obiteljski problemi, o kojima je „Večernji list“ svojedobno izvještavao u rubrici „Crna kronika“ (ako zbog njih nije i počinio tu kardinalnu pravnu pogrešku!).


Bože Vukušić