Nakon torture na Splitskom rodilištu 35-godišnja Ana doktorima poručila: Sram vas bilo!

Bebe
Bebe
Koja niti nakon devet mjeseci nije dobila odgovor - zašto je njezina uredna trudnoća završila najgorim ishodom - smrću djeteta, koje je sama i rodila, te pr(e)oživjela i kiretažu. Bez ikakvih lijekova. Uz teško shvatljivo ponašanje prisutnih liječnika. Zbog svih drugih žena odlučila je priču podijeliti s javnošću, zbog svog izgubljenog dječaka za kojeg njegova seka vjeruje da je - ‘zvjezdica na nebu'.

Hoće li ići s punim identitetom u javnost ili ipak ne? Ana se dugo ‘lomila'. Odluka o zaštiti identiteta ‘pala' je nakon razgovora sa suprugom, koji joj je beskrajna podrška, zbog njihove djevojčice i posla kojim se Ana bavi. Naime, obzirom na njezinu izuzetno traženu stručnu spremu, radi posao koji je više ‘muški', nego li ‘ženski'. Odlučila se za privatnost, no nadležne institucije i uredništvo su, naravno, upoznati sa svom dokumentacijom.

Anino pismo prenosimo u cijelosti: Noć ‘iz pakla' se dogodila 29. siječnja ove godine, u rodilištu KBC Split.

‘Evo kratkim pismom da Vam se javim s mojim iskustvom iz te ‘mesnice', jer da se mene pita ja bih u splitskom rodilištu zabranila obavljanje poroda. Pročitajte moj mail, pa ćete vjerojatno doći do istog zaključka. Prvo dijete rodila sam u splitskom rodilištu 2009. godine, u starom rodilištu, nakon 21 sata poroda sa sporadičnim nadzorom i naposlijetku hitnim carskim rezom.

Žalim danas što već tada nisam pričala kako se ti doktori i to osoblje odnosi prema ženama i majkama, jer možda bi danas situacija bila bar malo bolja. Dobila sam zdravu curicu, pa je sva psihička i fizička bol koju su mi nanijeli bila u tom trenutku zanemariva.

22. siječnja ove godine (2013.) zaprimljena sam u splitsko rodilište (KBC Split), zbog trudova i puknuća plodne vode u 24 tjednu trudnoće. U kratkim crtama ću Vam opisati sve što se dogodilo u idućih 7 dana, dok na kraju moj dječak nije rođen mrtav.

Punih 7 dana nijedan doktor nije sa mnom popričao, nisam znala što mi daju od lijekova, ni što se dogodilo, ali su me zato čitavo vrijeme natjeravali preko cijele bolnice po ultrazvucima, dok mi je plodna voda, naravno pritom sve više curila. Sedmi dan po primitku u bolnicu u 3 sata ujutro, ponovno sam dobila trudove da bi me nakon 30-sekundnog pregleda vratili u sobu u kojoj sam spavala da sama rađam svoje dijete. Od 3:25h ujutro do vizite u 7.00 h mene nitko nije ni pogledao. Dobila sam od sestre paket kompresa da prostrem na krevet, kako krvlju ne bih uprljala posteljinu, te uputu da lijepo odšetam do svoje sobe i da rodim.

Ja sam svoje dijete rodila sama u sobi br. 2 na patologiji trudnoće, 3. kat u 21. stoljeću, u bolnici grada pod Marjanom, pokrivena plahtom KBC Firule. U 7.30 su me takvu sproveli na kiretažu ‘na živo'. Sestra se objesila na moju lijevu nogu, a jedan doktor na desnu nogu, da se ne mičem, a drugi doktor je započeo kiretažu. Fizičku bol možda netko može zamisliti, možda mi jadne žene i možemo i moramo preživjeti da nam netko bez ikakve anestezije, lijeka ili makar utjehe ‘struže' utrobu 40 minuta s kiretom, ali vjerujte mi psihičku bol, koju žena u tom trenutku proživljava je - nemoguća i nemjerljiva.

Ja sam sve čula i osjetila. I kad su mog dječaka ubacili u kutiju i kad su iz mene izvlačili pupčanu vrpcu, a onda škljocanje instrumenata, struganje.
Sve riječi koje su u tim trenucima meni bile upućene od strane ta 3 medicinska djelatnika, od kojih dvojica položiše Hipokratovu zakletvu bijaše ‘Ne mičite se i ne tresite se, jer nećemo nikad završiti!'. Vjerujte mi za mene nikad i neće.

Pri samom završetku kiretaže, doktor s moje desne noge , vjerovali ili ne - izvadi čokoladicu i tako zvačući napusti box. Tijekom cijele te torture ja sam ležala u boksu br. 1 sa širom otvorenim vratima, gdje su u hodniku par metara dalje šetale trudnice da potaknu trudove, pa su one bile izložene meni, a i ja njima u svom jadu. Nakon toga su me prekrili plahtom i ostavili tu da ležim sat vremena, nakon čega su me vratili u sobu br. 2. U sobi br. 2, gdje sam u noći rađala, dočekala me vlastita krv na podu. Tad sa sebe skidam krvavu spavaćicu i počinjem čistiti pod. Recimo da je to bila suluda i iracionalna radnja majke koja je izgubila dijete. Po prvi put pozivam sestru da mi da drugu spavaćicu, a ona odgovara: ‘Nemojte me zvati za takve gluposti, imam ja pametnijeg posla!'.

Do izlaska iz bolnice i sutrašnje vizite više nikoga od tih ‘ljudi' nisam ni vidjela. Muž je došao po mene, a glavna sestra odjela nas je ispratila riječima da ja dobro trebam osunčati jajnike i da bi se moj muž trebao neko vrijeme suzdržati od skakanja po meni.

Sve ovo gore navedeno sam već napisala u veljači i poslala Ministarstvu zdravlja, a osobno sam bila kod predstojnika rodilišta dr.Strinića, koji me saslušao. Morala sam kod njega ugovoriti pregled da bi došla ispričati svoju priču.Tada sam i dr. Striniću rekla da ću pričati svoju priču svima koji je žele slušati, jer nitko, ni čovjek, a ni pas nije zaslužio da ga netko u svoj osobnoj boli i muci još i dodatno povrijedi.

Nema kod tih ljudi, govorim u množini, jer ih je više, ni ljudskosti ni samilosti. Eto, dok sam Vam ovo pisala, opet sam plakala, jer se uvijek sjetim kako ta ‘bolnica' sa svojom etiketom ‘prijatelja djece' nije bila prijatelj mog djeteta. Da sebi dam oduška za kraj priče, ja im poručujem svima odreda: Sram Vas bilo!

Ja više u to rodilište neću nogom kročiti, već ću potražiti bolnicu koja je istinski prijatelj majki i djece ove zemlje.
Hvala.'

Dnevnik.hr