Hercegovačke studentice u raljama zagrebačke prostitucije

Prostitucija je po svojoj definiciji nasilje nad nekom osobom. Jer svrha spolnog odnosa je užitak svih aktera, što kod prostitucije definitivno nije slučaj.

 Spolni odnos s osobom koja ne uživa u njemu i kojoj se najvjerojatnije gadiš – devijantan je.

Piše: Ivan OrleanskiOva e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript l poskok.info

Kažu umniji od mene da lice prostitucije ne čine prpošne studentice, koje se zabavljaju s finom gospodom po skupim hotelima, nego plejade pretučenih, drogiranih i poniženih žena. No, ipak bih se usmjerio na studentice i finu „gospodu“. Da se razumijemo, ne volim lažna moraliziranja.

Ne govorim ovdje o ženama koje su prisiljene baviti se prostitucijom zbog tragičnih obiteljskih situacija nego o curama koje žele zaraditi što više love u što kraćem vremenskom periodu.

O hercegovačkim curama koje potajno žele zaraditi što više love u što manje vremena. Blaženo hercegovačko licemjerje…

Zbog divljeg kapitalizma koji je obilježio hrvatski gospodarski sustav do početka 2000. godine, u hrvatskom je društvo došlo do podjele na malu grupu, koju čine poznati, uspješni i poduzetni pojedinci, i na veliku grupu koju čini većina građana čija se svakodnevica sastoji u iznalaženju načina da „spoje kraj s krajem“. Upravo je ta kapitalistička podjela dala zamaha novoj fazi u razvoju prostitucije koja je poprimila nove oblike.

Tako s jedne strane, ljudi koji traže seksualne usluge nisu više osobe s margine nego „ugledni“ građani, mahom odvjetnici, bankari, liječnici, nogometaši ili raskalašeni sinovi oparenih tajkuna. S druge strane, sve je više domaćih djevojaka koje se odlučuju na prostituciju, ali ne više kao na primarni oblik zarade nego više kao na dodatni izvor prihoda koji bi utažio njihove modne hirove.

Riječ je o eskort djevojkama koje ne stoje na cesti izlažući svoje tijelo prolaznicima, nego odlaze po narudžbi u dobro uređene stanove ili skupe hotele, daleko od očiju ne samo javnosti nego i od roditelja i prijatelja. Makroi također više nisu ćelavi sumnjivi tipovi u obveznim kožnim jaknama, nego uglavnom oženjeni muškarci i očevi. Makro s curama dijeli zaradu, ali im zato osigurava zaštitu i dobre uvjete „rada“.

Glavni je lik mojih redaka jedna studentica koja se prije dvije godine iz Mostara prebacila na studij u Zagreb. Kako ćemo je nazvati? Šta-ja-znam… Reći ćemo da se zove Maja. Navodno se prebacila u Zagreb zbog boljeg školovanja. Ja sam ostao sablažnjen (to je zaista teška misija) zbog podatka da ona svoj džeparac zarađuje družeći se s kojekakvom „gospodom“ po nekakvim večerama, manifestacijama i sl. događanjima.

Maja je inače studentica atraktivnog izgleda koja na prvi pogled ne odudara od mnoštva djevojaka koje se svakodnevno mogu vidjeti u gradu. Ništa nam na njoj ne govori da bi ona mogla voditi dvostruki život. Za vrijeme radnog tjedna ona je tipična hercegovačka studentica koja ispija kave u Roku & Akademiji, trčkara po paviljonima studentskog doma na Savi i dolazi na predavanja na kojima čita „24sata“.

No, vikendom počinje njezino radno vrijeme. Njezin svijet vikendom čine druge „kolegice“ iz provincija, makroi, kriminalci raznih orijentacija, ali i dobrostojeći odvjetnici, nogometaši, medijske zvijezde i razmaženi sinovi zagrebačkih uglednika koji priređuju razuzdane zabave na kojima je droga dostupna kao na švedskom stolu. Njezini roditelji misle da Maja marljivo fino studira te da slobodne dane provodi u kulturnom uzdizanju.

Ona radi za jednog obiteljskog čovjeka koji joj dogovara susrete i nakon svega uzima polovicu 'zarade'. On se brine za cure, vozi ih na dogovorena mjesta i pazi da se curama ne bi što dogodilo. Brine se također i novčano potpomaže policijske doušnike koji mu dojavljuju potencijalne racije. Policija ih, uglavnom, i ne dira dok god nema droge u poslu.

Profili muškaraca koji koriste seksualne usluge različiti su. “To mogu biti neženje ili udovci koji su naprosto usamljeni. Takvi često traže samo razgovor i druženje. Najčešće je riječ o oženjenim muškarcima kojima je brak zapao u rutinu ili koji traže mlađe cure.“

Prostitucija je začarani krug: sve djevojke tvrde da im je to privremeni posao, ali kad smognu snage da s tim prestanu, brzo ih ulovi besparica, a kako su dotad živjele “na visokoj nozi”, najčešće se ponovo vraćaju. Jer danas očito nije važno „biti“ nego „posjedovati“.

O tome koliko je takvih poput Maje ne postoje službeni podaci. Činjenica je da eskort cure i makroi žive i rade u našim gradovima a da pritom to vješto kriju. Oni su nečiji dobri susjedi, kolege s faksa, kolege s posla, nečiji supružnici, čak i roditelji. To su osobe koje piju kavu na špici, ali kad padne noć, za stotinjak eura po satu seksualno uslužuju mnoge za koje nitko ne bi rekao da takve usluge kupuju.