GASTARBAJTERI 'Od nastanka Hrvatske u Njemačku se iselilo više Hrvata nego za vrijeme Jugoslavije'

Nekoć su hrvatski “gastarbajteri” koji su se iseljavali u Njemačku odlazili na privremeni rad bez obitelji, bez djece da bi zaradili novac za kuću i vratili se u zavičaj.

Živjeli su u radničkim barakama u Njemačkoj i štedjeli svaku marku za svoje obitelji, za povratak kući u Mercedesu. No i među njima mnogi su ostali živjeti u Njemačkoj zauvijek. Danas se hrvatski građani iseljavaju u Njemačku s djecom, ne da bi se vratili s ušteđevinom, nego da bi ostali. U Njemačkoj žive životom niže srednje klase, lako se integriraju, a djeca im brzo poprimaju njemački mentalitet, piše Večernji list. 

Iseljenici novog “EU iseljeničkog vala”, za razliku od onog “gastarbajterskog”, nažalost, u ovu zemlju većinom ne odlaze da bi se vratili nego da bi pronašli novi dom u Njemačkoj. Komparacija ‘gastarbajterskog’ iseljeničkog vala i ‘EU iseljeničkog vala’ u Njemačku bila je tema rasprave u Matici iseljenika u povodu koje je i otvorena izložba.

Prošlo je pet-šest desetljeća otkako su gastarbajteri 60-ih i početkom 70-ih trbuhom za kruhom išli u Njemačku u kojoj je prosječna plaća, kaže nam povjesničar i politolog Tado Jurić s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, i tada i sada bila tri puta veća od prosječne hrvatske plaće.

Ovaj val iseljavanja je opasniji

Nažalost, osim razlike zbog života u sustavu bivše države, kad odvrtimo film Krste Papića “Specijalni vlakovi”, motivi iseljavanja i nisu naročito različiti. I danas se mnogi iseljenici mogu prepoznati u riječima 24-godišnjaka iz Papićeva filma koji kaže: “Radnik traži svoje pravo, a nikad ga neće nać...Ovi naši šefovi dobiju veliku platu, ja protiv njih lično nemam ništa, išli su u školu i neka budu nagrađeni. Ali išao sam i ja u školu malo manje nego oni, a velika je razlika u plati. Sekretar od svoje plate gradi vikendicu i to vikendicu koju treba stat pa gledat, to je fantazija, ja sam išo, pa gledo. A ja ne mogu sastavit ni da kupim odijelo, a 24 su mi godine, nemaš stana, nemaš kuće, a bolesnu majku moraš uzdržavat. To me najviše natjeralo da idem...”

I tada su u Njemačku odlazili mladi između 20 i 30 godina, govori Jurić. Ne može se, dodaje, ljude koji danas iseljavaju u Njemačku nazivati gastarbajterima kao one 60-ih i 70-ih jer se ta dva fenomena ne mogu usporediti. No val iseljavanja Hrvata iz bivše Jugoslavije omogućio je i ovaj val zbog razgranatih hrvatskih migrantskih mreža u Njemačkoj.

– Gastarbajterima koji su se iselili u Njemačku 60-ih i početkom 70-ih godina bio je cilj uštedjeti novac i sagraditi kuću u svom zavičaju. Iz tadašnjih anketa u Jugoslaviji vidi se da je samo 5% iseljenih planiralo ostati u Njemačkoj dulje od pet godina, a danas 40% iseljenika govori da se neće vratiti. Gastarbajterima nije bio cilj da se integriraju u njemačko društvo, oni su odlazak shvaćali privremenim i da su u Njemačkoj da zarade i uštede novca jer im je cilj bio napraviti kuću u svom zavičaju.

Živjeli su u malim radničkim barakama, a današnji hrvatski iseljenici žive u Njemačkoj životom nižeg srednjeg staleža, ali ne mogu ništa uštedjeti zbog troškova života. Otišli su s obitelji, s djecom, s namjerom da što prije nauče njemački jezik jer se žele integrirati u Njemačkoj i tamo ostati. Nažalost, danas su potisni faktori kao nedostatak perspektive kod nas jači nego što je Njemačka privlačna sama po sebi – govori Jurić.

Demograf Stjepan Šterc ističe da je, što se tiče gastarbajterskog vala, on bio samo formalno odlazak na privremeni rad, a zapravo su mnogi ostali trajno u Njemačkoj i vratili su se u mirovini ili kad su pokapani.

– Ovaj posljednji val iseljavanja je puno opasniji za Hrvatsku s obzirom na strukturu iseljenih i odlaske cijelih obitelji za razliku od ranijih kad su iseljeni ostavljali djecu u Hrvatskoj iako su kasnije i gastarbajteri počeli povlačiti djecu. I ovaj val će biti brojniji, a i danas odlaze obrazovaniji u dobi između 19 i 39 godinu.

Prije su se iseljeni vodili kao stalno stanovništvo Hrvatske na privremenom radu u Njemačkoj, danas više to nisu, a nemamo nijednu odluku o poticanju ostanka, a još manje poticanje povratka iseljenika – pesimističan je Šterc.

Juriću je najfrapantnije što se od nastanka Hrvatske iselilo više Hrvata u Njemačku nego za vrijeme Jugoslavije kada ih se iselilo oko 300 tisuća. Tijekom Domovinskog rata iselilo se oko 150 tisuća Hrvata, a u posljednjih 10-ak godina službeno oko 250 tisuća ljudi. Iseljavanje iz Hrvatske u Njemačku započelo je, kaže Jurić, početkom 60-ih, tada više ‘na crno’, a 1968. nakon sporazuma između Jugoslavije i Njemačke kreće organizirano iseljavanje iz bivše države i traje sve do 1973.

Tito je te godine, pojašnjava, u strahu od sovjetske invazije i posljedica češkog i hrvatskog proljeća zabranio iseljavanje jer je Jugoslavija iseljenike počela promatrati kao gubitak vojnika, a ne radnika, a i Njemačka je zabranila useljavanje zbog naftne krize.

‘Kobi radnici’

– U “gastabajterskom“ valu iseljenika bili su pretežno mladi muškarci, ali i trećina žena. Te žene su ostavljale svoju djecu bakama i djedovima i slale novac u Hrvatsku za njih. Tada su devizne doznake zato bile velike, a sada će biti daleko manje jer će iseljeni slati novac samo dok su im roditelji živi.

Od svih naroda iz Jugoslavije iseljeni Hrvati iz Hrvatske bili su i tada najobrazovaniji iako je ideja jugoslavenskog vodstva bila da se iseljavaju neobrazovani iz ruralnih krajeva, dok su iz Hrvatske odlazili ljudi iz urbanih krajeva. I danas odlaze dominantno mladi i obrazovani, dio njih je motiviran novcem i smatraju da su se spasili odlaskom u Njemačku, a dio je otišao jer su duboko razočarani hrvatskim društvom – govori Jurić koji je prvi radio istraživanje o motivima odlaska posljednjeg vala iseljenika.

Osnovni je problem, kaže, što danas Njemačka, zainteresirana da usisava radnike, potiče useljavanje Hrvata i zato će ovaj val iseljavanja imati dalekosežnije posljedice od gastarbajterskog. U broj od oko 250 tisuća iseljenih iz Hrvatske od 2010. godine, ističe, ne ulaze ‘kombi radnici’, fiktivno prijavljeni u Hrvatskoj, a posljednjih šest-sedam godina rade u Njemačkoj preko hrvatskih tvrtki koje ih izvoze u Njemačku.