Dijaspora glasuje, a vladu sastavljaju stranke koje pobijede u Hrvatskoj?

Posljednjih se tjedana, u kontekstu rasprave o ustavnim promjenama, u vodstvu Socijaldemokratske partije ponovo počelo razgovarati o glasovanju dijaspore. ini se da je SDP spreman predložiti donekle modificiran sustav računanja glasova iz dijaspore, koji hrvatskim građanima izvan Hrvatske ne bi oduzeo pravo glasa, ali istodobno ne bi ni dopustio da glasovi iz Bosne i Hercegovine presuđuju o hrvatskoj vladi. Taj bi se sustav morao temeljiti na dogovoru svih parlamentarnih stranaka, koji bi trebao dobiti određeni pravni okvir. Najvjerojatnije je da će SDP predložiti da ona stranka koja na izborima u Hrvatskoj osvoji najviše glasova dobije pravo da prva pokuša sastaviti vladu. Početni prijedlog, o kojem se u SDP-u prije nekoliko dana diskutiralo, bio je donekle radikalniji.

Razmišljalo se, naime, o tome da se dijaspori zadrži pravo glasa, ali da zastupnici koji su izabrani na listi za dijasporu nemaju pravo sudjelovati u formiranju parlamentarne većine koja predlaže vladu.

Taj se prijedlog na prvi pogled činio idealnim jer zadržava pravo glasa za dijasporu, a istodobno isključuje mogućnost da glasovi iz iseljeništva odlučuju o tome tko će u Hrvatskoj biti na vlasti. No, taj je prijedlog, prema mišljenju stručnjaka bliskih SDP-u, pravno i politički neodrživ jer uvodi dvije kategorije zastupnika. - Ako već imamo zastupnike iz dijaspore, ne možemo ih proglasiti zastupnicima drugog reda i onemogućiti im da sudjeluju u formiranju većine koja podržava ovu ili onu vladu. Naprosto, u parlamentu ne možete imati zastupnike prvog i drugog reda - smatra jedan od najutjecajnijih SDP-ovih pravno-političkih stručnjaka.

Razumno rješenje

Kako bi se izbjegla podjela zastupnika na one prvog i drugog reda, što je, vjerojatno, i pravno teško održivo, SDP bi mogao predložiti da se sve stranke obvežu da će pravo na formiranje vlade na idućim parlamentarnim izborima dobiti ona stranka koja osvoji najviše glasova na biračkim mjestima u Hrvatskoj. Ta se opcija čini razumnim rješenjem za vrlo složeno i osjetljivo pitanje glasovanja hrvatskih državljana izvan Hrvatske. S jedne strane, sasvim je jasno da u samoj Hrvatskoj već godinama raste nezadovoljstvo činjenicom da glasovi izvan Hrvatske mogu odlučivati o vlasti u Hrvatskoj.

S druge strane, podjednako je razumljivo da u ovom trenutku, kada se ni približno ne zna što će biti s BiH i kada Hrvati, objektivno, jesu najslabiji politički čimbenik u susjednoj državi nije realno ni politički oportuno dijaspori ukidati pravo glasa. Time se, naprosto, šalje poruka da se Zagreb odrekao bosanskohercegovačkih Hrvata. U današnjim okolnostima Zagreb ne bi smio poslati takvu poruku.

Oprez s revizijama

Rješenje prema kojem o vladi odlučuje stranka koja je osvojila najviše glasova u Hrvatskoj čini se optimalnim startom u traženju izlaza iz stanja u koje nas je dovelo Tuđmanovo inzistiranje na što aktivnijem sudjelovanju bosanskohercegovačkih Hrvata u hrvatskom političkom životu.

Takvo rješenje zahtijeva suglasnost svih parlamentarnih stranaka, što se mora pretočiti u određenu, obvezujuću formu. Predstojeće ustavne promjene duboko zahvaćaju u položaj i prava hrvatskih građana koji ne žive u RH.

Tu se, naravno, ne radi samo o glasovanju nego i o čitavom nizu socijalnih prava, koja se osiguravaju prijavom prebivališta, a koja sada, uslijed promjene zakona o prebivalištu, postaju ugrožena. Hrvatska, naravno, iz svog proračuna sve teže može financirati sve moguće naknade za one hrvatske građane koji zapravo ne žive u Hrvatskoj, ali koji djelomice ovise o hrvatskom proračunu.

Međutim, radi se o pravima koja postoje već niz godina: niti jedna odgovorna država ne može samo tako ostaviti dio svojih građana bez primanja što ih cijelu vječnost redovito dobivaju. Svaki zahvat u reviziju statusa hrvatskih državljana koji u stvarnosti žive izvan RH mora se provesti krajnje pažljivo te s puno političke i socijalne osjetljivosti.

Rješenje prema kojem bi, od idućih parlamentarnih izbora, pravo da formira hrvatsku vladu dobila ona stranka koja je osvojila najviše glasova u Hrvatskoj (a da se istodobno ne ukida pravo glasa u dijaspori, niti se mijenjaju prava zastupnika iz dijaspore) uistinu se doima kao dobar politički početak rješavanja tog velikog i kompleksnog problema.