Mostar: Od Meke do Vatikana u par koraka

Mostar, Hum, brkanovo brdo, trgovina, bijelo roblje, Mostar, Mostar, zgrade, nadimci, Mostar, studenti, stanovi
...se sjetio da ovakva pitanja u Mostaru nemaju nikakve veze sa čokoladom, i upravo o tome govori ova kolumna.

piše: Mirko Božić l poskok.info

Naime, svaki grad ima svoju mitologiju. Onu neku internu priču koja ga čini ako ne posebnijim, onda barem podnošljivijim. Ova mitologija, pored priča o ljudima, mjestima i događajima koji su obilježili povijest grada ima i jednu drugu stranu koja jednako tako interesantna, i koja se neprestano provlači kroz našu svakodnevicu, a o kojoj rijetko svjesno razmišljamo. To su gradski toponimi. Pritom ne mislim na nazive ulica, jer se kod nas isti ionako svako toliko mijenjaju, čim se promijeni vladajuća ideologija, pa ih stoga ne možeš ni shvaćati ozbiljno. Imena ulica više su neka vrsta sociopolitičkog semafora koji pokazuje što se trenutačno „nosi" u političkom ormaru državnih vlasti, dok su nadimci gradskih kvartova i zgrada nešto što je manje-više otporno na potrese u sociopolitičkoj tektonici, pa su stoga puno i zanimljiviji, a posebno imena zgrada u gradu.

Ono što jako volim kod Mostaraca jest što nemaju respekta ni prema kakvim arhitektonsko-urbanističkim konceptima, već odmah prekrste novogradnju kako bi je uklopili u vlastitu mentalnu mapu grada. Mentalno mapiranje vrlo je rafinirana urbanistička disciplina, koja arhitekturu preoblikuje i adaptira za funkcioniranje na intimnom nivou njezinih konzumenata, a koja kao svoj primarni alat koristi jezik. Stoga je upravo ovdje točka u kojoj se jezik, koji je arhitektura komunikacije, susreće sa arhitekturom kao prostornim okvirom unutar kojeg se jezička komunikacija realizira. To je vrlo često povezano sa mentalitetom sredine, sa dominantnom kulturom i odnosom prema gradskim reperima kao markerima prostornog identiteta gradskih kvartova. Spomenuti reperi jeziku se nameću što sugestivnošću svoje forme (etimologiju nadimka El Fallo u slučaju barcelonskog tornja Torre Agbar doista ne treba mnogo pojašnjavati), što nekim tehnološkim karakteristikama, što nekim uvjetno rečeno pozitivističkim momentima poput osobnosti ili porijekla njihova vlasnika, itd.

Mostar je u zadnjih sedamdesetak godina dobio čitav niz zgrada čiji nadimci ispunjavaju gorespomenute etimološke kriterije, pa krenimo u malu lingvističko-urbanističku šetnju gradom. Prva zgrada u Mostaru koja je imala lift, koji je za tu prigodu uvezen iz Francuske, prozvana je Liftarom i nalazi se na raskrsnici prije Carinskog mosta na desnoj obali Neretve. Izgradila ju je tvornica Soko šezdesetih godina XX. stoljeća u sklopu gradnje novih radničkih naselja, kada je u neposrednoj blizini građena još jedna Sokolova zgrada. Nikada nisam bio u Liftari tako da ne znam u kakvom je stanju danas slavni mostarski (i prvi hercegovački)lift, ali nadam se da je dobro i da još uvijek marljivo vozi svoje stanare od prizemlja do vrha. Čisto radi kurioziteta, Liftara zaslužuje i spomen ploču kako bi se ovaj važan napredak u gradskoj arhitekturi obilježio i sačuvao za sljedeće generacije, pa eto jedne ideje za stanare u Liftari. Pala mi je ova mostarska znamenitost neki dan na pamet kad su radnici došli u moj ulaz da postave konstrukciju za dizalo.

Odmah pored Liftare, u ulici kardinala Stepinca preko puta Hotela „Ero" nalazi se zgrada nadimka Ledara. Izgrađena je na mjestu nekadašnje tvornice leda kraj koje se nalazila krečana s crnim dimnjakom. Ova zgrada ističe se zaobljenošću svog volumena i razvedenom fasadom na kojoj se dinamično izmjenjuju otvoreni i zatvoreni balkonski i prozorski elementi, te koja svojom horizontalnom masom uokviruje lijepo restauriranu zgradu austrougarske Pivare iz 1903. godine. Zgradu Pivare kupila je i od propasti spasila jedna talijanska banka koja je u njoj planirala otvoriti poslovnicu i restoran, no od restorana do danas nema ni r, a na fasadi zgrade nije restaurirana lijepa zastakljena lođa od drvene šindre koja je bila dio izvornog projekta zgrade. No ovo se pokazalo kao model po kojem se može uspješno obnoviti velik dio stambenih vila iz austrougarskog perioda u gradu, poput Peškine kuće na Rondou koju je lijepo obnovila Hypo Banka.

Na mjestu nekadašnje Stare Bolnice, u blizini Ledare, nedavno je izgrađen golemi trgovački centar koji doduše ima svoje službeno ime, no narod mu je ipak nadjenuo svoje, a od dva koja sam čuo meni se više svidjelo „Nuklearka", zbog toga što svojom arhitekturom i grubom, nezgrapnom masom doista podsjeća na postrojenje za proizvodnju energije, a nekoliko ljudi koje sam konzultirao u svezi s etimologijom ovog nadimka reklo je da „samo mu još fale dimnjaci". Stara Bolnica koja je tu stajala prije bila je poznata po svojoj neobičnoj koncepciji bolnice paviljonskog tipa, zelenim površinama i libanonskim cedrima čije je rušenje prilikom gradnje trgovačkog centra razbjesnilo mnoge ljude u gradu. Ispod Nuklearke, na drugoj strani raskrsnice, u Splitskoj ulici nalazi se zgrada Uglovnice, prijeratnog nebodera koji je nadimak dobio po fasadi čiji ugao prati raskrsnicu, i čiji je plato u poratnom privatizacijskom vihoru devastiran bespravno izgrađenim barakama koje izgledaju poput tezgi u nekom sjevernoafričkom zaseoku.

Za vrijeme bivše države, u gradu je izgrađen veliki stambeni fond koji je bio namijenjen vojnim licima i njihovim obiteljima, poput Pentagona preko puta MUP-a blizu tržnice ili Zvjezdara na aveniji kraj tržnice, koje su svoje ime dobile po svom trokračnom obliku i koje su tom dijelu avenije sa svojom visokom, repetitivnom perspektivom davale ozračje kakvog socrealističkog moskovskog prospekta. Naselje Zvjezdara imalo je sve karakteristike koje naša današnja nova naselja nemaju, a to su prije svega dobro osmišljene javne površine: red dječjih igrališta, red parkinga, red samoposluge...drugim riječima, svi oni sadržaji koji čovjeku mogu zatrebati u neposrednoj blizini vlastitog doma. Nasuprot tome, novoizgrađena naselja u gradu djeluju poput hude betonske pustinje gdje čovjek vlastito dijete ne bi pustio pred ulaz iz straha da ga ne pokupi neki tatin sin s Mercedesom koji se baš mora parkirati na trotoar samo kako bi pokazao da to smije. Metaforički nasljednik vojnih zgrada je Ministarka, velika plava zgrada u naselju Vatikan blizu katedrale, u kojoj stanuju listom visoki državni funkcioneri i tajkuni.

Na raskrsnici na vrhu Splitske ulice stoji najviša stambena zgrada u Mostaru, Mostarka. U bivšoj Jugoslaviji bila je tradicija da se najviše zgrade u gradovima nazivaju po etnicima ženskog roda-u Zenici je bila Zeničanka, u Zagrebu Zagrepčanka, a u Mostaru Mostarka. Oduvijek mi je bila misterija da se ove, po svojoj formi zapravo falusoidne zgrade, u našoj balkanskom macho kulturi nazivaju ženskim a ne muškim imenima, što bi bilo za očekivati s obzirom na njihov oblik. Nisu samo neboderi budili prljavu maštu Mostaraca, već i zgrade u naselju Tekija, kraj mosta Hasana Brkića, izgrađene također prije rata i koje je narod okitio nadimkom Sisare zbog polukružnih, senzualno sugestivnih balkona na fasadi koji su evocirali oblike ženskih grudi. Osim Sisara, Mostar ima ima i Meku čunu, veliku stambenu zgradu iznad današnjeg Irish Puba koja je svoje ime dobila po prijeratnom Klubu penzionera čije su se prostorije nalazile u ovoj zgradi. A pošto ga penzići, naravno, ne mogu dignuti bez Viagre, nije trebalo dugo da ova adresa dobije svoj sočni nadimak. Fascinantno je zapravo, koliko malo ljudi mlađe generacije ne zna gdje se nalazi Meka, a na spomen iste samo puknu od smijeha, misleći da se radi o zafrkanciji.

Pojedine zgrade u gradu dobile su imena po imenima stranih gradova na koje aludiraju svojom arhitekturom. Golema stambena zgrada kraj Autobuske i Željezničke stanice naziva se Bejrut zbog svog dizajna koji podsjeća na arhitekturu Libanona, a zgrade pored nekadašnjeg ZAP-a u Dubrovačkoj ulici iz istog razloga prozvane su Istambul još prije rata. U gradu postoji i već spomenuto naselje koje se u narodu zove Vatikan, tako da se može reći da nigdje u svijetu Istanbul i Vatikan nisu tako blizu kao u nas.

U poratno vrijeme postao je običaj i da se nove zgrade nazivaju prema porijeklu svojih investitora, pa je novi trgovački centar na Rondou prozvan Bogodolkom, iako se, po mom mišljenju, to nikad do kraja nije udomaćilo kao naziv za ovu zgradu. Iz istog razloga Nuklearku su prozvali i Škutorkom, no oba nadimka pršte neskrivenim šovinizmom tako karakterističnim za poraće u Mostaru, pa ih stoga izbjegavam koristiti. Nimalo slučajno, obe zgrade su trgovački centri, što savršeno ilustrira promjenu koja se u gradu desila u zadnjih 20 godina ne samo na urbanističkom već i ekonomskom planu: umjesto ulaganja u kvalitetno urbano tkivo i razvoj stambenog fonda za mlade obitelji i profesionalce, okrenuli smo se ulaganju u trgovačke centre u kojima nezaposleni jedino mogu ubijati višak slobodnog vremena beskonačno zatupljujućim window shoppingom; umjesto ulaganju u proizvodnju, okrenuli smo se ulaganju u trgovinu za sve manji i manji broj ljudi čija kupovna moć još može opravdati egzistenciju spomenutih trgovačkih centara.

Na početku tih dviju epoha stoje dvije mostarske zgrade kao dva snažna simbola, repera: Liftara kao simbol napretka, industrije i građanske kulture, te Bogodolka kao simbol privatizacijskog lopovluka, provincijalne bahatosti i bezakonja. A kako je Milka s početka dobila ime? Naravno, po boji fasade koja podsjeća na slavni čokoladu s jedne strane, a s druge na poratni primitivizam koji je većinu novogradnji obojio u sve boje duginog spektra, i zbog koje gradska panorama izgleda poput loše parodije neke Benettonove reklame. United Colors of Krkanluk. Jedino me tješi to što koliko god bilo nakaradno ono što će sljedeće izgraditi, narod će svojom jezičkom ingenioznošću zgradu vrlo brzo lingvistički uklopiti u siluetu grada i naći joj mjesto na svojoj mentalnoj mapi, koja je dovoljno široka i fleksibilna da na nju stane sve, pa čak i ono što imalo školovanije oči ne mogu podnijeti. Vjerujem da postoji još cijeli niz zgrada koje nisam imenovao u ovom tekstu, ali za to ionako služi sekcija za komentare ispod kolumne....da vas čujem, kako se zove vaša zgrada?