Privatne vjetroelektrane i 'šišanje ovaca': Zašto struja neće biti jeftinija, tko uzima dobit, a tko plaća poticaje?

Ovaj tekst prvi je dio serijala „Prelijevanje iz šupljeg u prazno“, u kojem će autorica kroz tri povezana članka analizirati najčešće argumente kojima se opravdava širenje privatnih vjetroelektrana i solarnih elektrana, a to su: hoće li struja biti jeftinija, znači li to razvoj i europski put i tko zapravo ima korist od koncesija.

Sljedeća dva nastavka bit će objavljena tijekom tjedna.

Tema obnovljivih izvora energije u Hercegbosanskoj županiji posljednjih godina izaziva sve veći interes i zabrinutost javnosti. Zbog složenosti problema, ovaj tekst nastoji na razumljiv način objasniti ekonomske, prostorne i društvene posljedice masovne izgradnje privatnih vjetroelektrana. Riječ je o prvom dijelu serijala koji se bavi stvarnim učincima takvih projekata na lokalnu zajednicu.

U prvom dijelu serijala autorica analizira tvrdnju da će izgradnja privatnih vjetroelektrana dovesti do jeftinije električne energije. Na temelju dostupnih podataka, primjera iz prakse i financijskih pokazatelja, zaključuje da privatni energetski projekti ne služe interesima građana, već prvenstveno interesima investitora, dok se troškovi kroz poticaje i subvencije prebacuju na krajnje potrošače. Prenosimo ga u cijelosti:

Za dobar broj stanovnika Hercegbosanske županije, ovu godinu koja je upravo prošla obilježila je rasprava o vjetrenjačama i solarima.

U Tomislavgradu je izgrađena prva vjetroelektrana u BiH, VE Mesihovina, koja je predstavljala veliki iskorak za Javno poduzeće Elektroprivreda HZHB.

Piše: Anđa Ćosić (KODD – Koalicija za odgovornu demokraciju i dostojanstvo)

Nije se postavljalo puno pitanja oko gradnje, duvnjaci su načelno vijek imali pozitivan stav prema obnovljivim izvorima energije. Par godina od izgradnje VE Mesihovina vjetrenjače su počele nicat k’o gljive poslije kiše. Ljudi su počeli svhaćati da nešto „nije s Božje strane“ kad se u nacrtu prostornog plana općine iz 2024. ukazalo dodatnih 17 vjetroparkova raspoređenih doslovno na svaku planinu i svako brdo općine Tomislavgrad, te 12 solarnih elektrana na 2.500 hektara šumskog zemljišta, pašnjaka i poljoprivrednog zemljišta, plus dalekovod od 2x220 kV.

Ne treba biti ni inženjer ni ekolog da bi shvatili da se s tolikim brojem elektro postrojenja duvanjsko polje pretvara u industrijsku zonu i da će za pet do sedam godina krajolik koji prepoznajemo kao dom biti trajno promijenjen. Sve ključne točke krajolika koje stvaraju osjećaj da ste stigli kući i koje vraćaju slike i mirise djetinjstva postat će samo postolja za mačete turbina.

U zalazak sunca, bez obzira s koje strane ulazili na duvanjsko polje, nećete više znati da dolazite kući, umjesto toga, imat ćete osjećaj da dolazite na aerodrom. Sličan scenarij čeka i Livno. Kad postavite vjetroturbine iznad izvora Dumana, na najvažnijem obilježju krajolika, to više nije koncesija, to je, prije svega, prostorno-urbanistički trajni vizuelni incident. Kako smo se našli u ovoj situaciji?

Naša dobronamjernost i manjak propitivanja ekonomskih i ekoloških aspekata gradnje vjetroelektrana bila je signal mešetarima da ovdje mogu raditi šta hoće. A što se tiče vlasti, 30 godina od završetka rata mi smo još uvijek u fazi „rodijačke ekonomije“, pa naši parametri strateškog planiranja počivaju na dubokoumnoj konstrukciji „Ako sam dao Anti moram dat’ i Mati“.

Od izgradnje VE Mesihovina, vlasti nam uvijek serviraju tri iste tvrdnje/argumenta: 1) Bit će nam jeftnija i stabilnija struja; 2) Moramo se razvijati i ići u korak s Europskom unijom; 3) Elektrane će punit proračun pa ćemo bolje živjeti. Već odavno je bilo vrijeme da ove argumente podvrgnemo testu brojeva, činjenica i zdravog razuma.

Kako članak ne bi bio predugačak, ovdje ću obrazložit samo prvu tvrdnju, a za preostale dvije ću napisati posebne članke.

Hoće li nam struja biti jeftinija? Ne, sto posto neće! Prvi i najvažniji razlog zašto neće je taj što je samo VE Mesihovina javno poduzeće, vlasništvo svih nas, ma kako to nama neobično zvučalo s obzirom na njihovo ponašanje, ali to je nešto što uvijek moramo imati u vidu.

Sve druge planirane ili već potpisane koncesije za općinu Tomislavgrad, njih 29, su privatni projekti, i naše vlasti to namjerno zaboravljaju spomenuti. Kao što se nitko normalan ne osjeća vlasnikom automobila u susjedovoj garaži, niti misli da je susjedova kuća njegova, samo zato što je blizu, jednako tako te privatne elektrane nemaju ništa s cijenom struje koju ćemo mi plaćati.

Privatne elektrane proizvode struju za svoje vlasnike i prodaju je onome tko ponudi najbolju cijenu. One nemaju obvezu prodavati struju javnim Elektroprivredama niti ih se na to smije prisiliti. Privatno vlasništvo je nepovredivo i samo u slučaju rata ili druge vrste nacionalne ugroze, vlast može narediti da se privatno vlasništvo koristi kao javno dobro. Čak i privremeno korištenje privatnog vlasništva u izvanrednim situacijama se mora nadoknaditi vlasnicima.

Prva privatna vjetroelektrana, „Jelovača“, koja je 2019. dobila dozvolu za rad, je jedno vrijeme prodavala struju Elektroprivredi HZHB po zajamčenoj/povlaštenoj cijeni.

Ta zajamčena cijena ih je štitila od nepredvidivosti tržišta i naglog pada cijena. Do početka 2022. tržišna cijena električne energije je bila izrazito niska, a cijena energije iz obnovljivih izvora koja se zbog svoje nepouzdanosti smatra nekvalitetnom energijom, je u više navrata padala na nulu.

U Njemačkoj je tijekom 2021. u različitim periodima, ukupno 139 sati trgovanja, tržišna cijena energije iz obnovljivih izvora bila nula eura. Po izbijanju rata u Ukrajini u veljači 2022. tržišne cijene električne energije su eksplodirale. Vlasnici VE Jelovača su se reorganizirali u roku od pet mjeseci i „otkačili“ Elektroprivredu HZHB u srpnju te godine jer im je postalo isplativije prodavati struju na tržištu.

VE „Jelovača“ plaća našoj županiji i općini oko 400 tisuća KM koncesijske naknade godišnje. U 2019. godini za samo tri mjeseca rada, pored zajamčene cijene, iz naših džepova isplaćeno im je 1,3 milijuna KM poticaja. U 2020. isplaćeno im je ukupno 4,3 milijuna KM poticaja, a u 2021. godini kad su cijene energije iz obnovljivih izvora padale ispod nule, mi smo im platili 3,9 milijuna KM poticaja. Za prvih sedam mjeseci 2022. godine dok nam nisu otkazali lojalnost isplaćeno im je 1,8 milijuna KM poticaja. Zaključno s 2025. godinom, oni su nama platili ukupno 2,9 milijuna KM koncesijskih naknada, a narod je njima platio 11,3 milijuna KM.

Po sadašnjoj koncesijskoj naknadi, trebat će nam još 21 godina samo da nam vrate ono što smo im već platili.

Ovi podaci su jedan od razloga zašto sam ovu seriju od tri članka koja ću napisati nazvala „prelijevanje iz šupljeg u prazno“.

Ako do sad niste razumjeli zašto predsjednik Trump obnovljive izvore energije naziva „scam“, što znači prevara, mislim da sada možete razumjeti.

Mi ne moramo koristit strane riječi, to treba zvati onako kako se to u našem narodu i zove - „šišanje ovaca“.

Znam da će ekonomski pragmatičari reći da te poticaje u velikom dijelu plaćaju Bošnjaci jer Elektroprivreda BiH prikuplja novce od 816 tisuća potrošača, a EP HZHB od 205 tisuća. Da, tu postoji takva ekonomska računica, ali je moralna računica porazna kad se zna da za vjetroelektranu koja je samo u 2023. godini ostvarila prihod od 38,5 milijuna KM i više od 19 milijuna KM čiste dobiti, poticaje plaća i 220 tisuća umirovljenika s najnižom mirovinom, kao i tisuće obitelji koje jedva spajaju kraj s krajem.

Zato su udruge u svojim komentarima na Nacrt Zakona predložile da se značajno poveća fiksna naknada za najam zemljišta, a da se varijabilna naknada koja ovisi o količini proizvedene struje i koja trenutno iznosi 2,5% (1,5% + 1% za općinu na čijem teritoriju se nalazi vjetropark) podigne na 15% plus 1,5% za mjesne zajednice na čijim katastarskim općinama se nalaze vjetro ili solarne elektrane.

U jednom od sljedećih članaka ćemo detaljno obrazložiti sve najvažnije primjedbe na Nacrt Zakona o koncesijama.

Zašto se koncesije za velike energetske projekte daju privatnim firmama a ne javnim elektroprivredama/naroodu, to je pitanje za političke stranke koje ćemo birati na sljedećim izborima.

Ovo što se događa mi iz udruga vidimo kao privatizaciju i tajkunizaciju energetskog sektora. Narod nitko nije pitao slaže li se s tim. VE Mesihovina plaća istu koncesijsku naknadu kao i privatne VE, ali ona proizvodi struju za nas i sve tri javne Elektroprivrede u BiH prodaju struju stanovništvu po cijeni znatno nižoj od tržišne. Bez obzira koliko mi kao građani imali zamjerki na rad Elektroprivrede, kroz izborni proces mi ipak imamo kakvu takvu moć odlučivanja o tome šta i kako će raditi tri javne Elektroprivrede.

Moramo naučiti da ih češće pitamo što rade i kako rade, jer ih mi plaćamo. To je naše demokratsko pravo koje do sad nismo dovoljno koristili, i vrijeme je da počnemo.

Kome su odgovorni vlasnici privatnih vjetroelektrana? Nikome osim sebi.

U upravnoj zgradi VE Mesihovina sjede naši ljudi koji dobivaju plaće, rađaju djecu i stvaraju život ovdje.

Tko sjedi u upravnoj zgradi VE Ivovik? U slučaju bilo kakve havarije na VE Mesihovina, barem znamo na koja vrata ćemo kucati. U slučaju havarije na VE Ivovik, s kim ćemo rezgovarati i kako ćemo ih spriječiti da jednostavno ne nestanu zadnjih par godina pred istek koncesije i ostave nam istrošene turbine da ih sami razmontiramo, baš kao što su „nestali“ u procesu gradnje ostajući dužni lokalnom podizvođaču 300.000 eura.

Moram se osvrnuti i na tezu jednog mladog ministra koji me uvjeravao da će tržišna cijena biti povoljnija ako BiH proizvede puno struje. Bosna i Hercegovina je potpuno irelevantan prostor i populacijski i s aspekta bilo čega što može proizvesti. BiH godišnje proizvade oko 15 terawat sati (TWh) električne energije. Svijet proizvede 30853 terawatt sati. Dakle, udio BiH u globalnoj proizvodnji električne energije je 0.048%. Nas 3,5 milijuna koliko nas je još ostalo u BiH čini 0,038% globalne populacije.

Kad bi BiH sutra nestala s mape svijeta zajedno sa svim svojim stanovništvom i svom svojom strujom koji proizvede, nitko ne bi ni primjetio. BiH bi morala povećati proizvodnju struje više of 20 puta da dosegne 308 TWh, što je oko jedan posto globalno proizvedene električne energije. Čak i kad bi nekim čudom bilo moguće povećati proizvodnju toliko puta, ni tada ne bi mogli utjecati na tržišnu cijenu jer onaj tko proizvodi jedan posto nečega ne diktira cijenu ničega.

Javne Elektroprivrede u BiH nemaju obvezu prodavati višak struje između sebe kako bi se amortizirao utjecaj visokih cijena na globalnom tržištu. Kad je u srpnju 2022. Elektroprivreda HZHB u Mostaru došla u krizu zbog ekstremne suše tražili su od Elektroprivrede BiH u Sarajevu da im proda svoje viškove struje po tržišnoj cijeni i da se privremeno zabrani izvoz da bi se zaštitilo domaće stanovništvo. Elektroprivreda BiH je procijenila da im to nije u interesu i odbila je prodati svoje viškove Elektroprivredi HZHB.

Izvoz nije zabranjen, naprotiv, Elektroprivreda BiH koja je većinu struje proizvodila u termoelektranama, je te 2022. izvezla električne energije u vrijednosti većoj od milijardu KM i uvezla oko 400 milijuna. Ova situacija je školski primjer poslovice „uzdaj se u se i u svoje kljuse“. A naše „kljuse“ za sigurnu opskrbu strujom je samo Elektroprivreda HZHB s onim što izravno proizvede.

Mi možemo imati stotinu primjedbi na rad Elektroprivrede HZHB i svakako trebamo pojačati kontrolu nad njihovim radom, ali ne bi trebali zaboraviti da se od 2015. godine nije povećavala cijena struje za kućanstva/male podrošače i cijena struje koju plaćamo je znatno manja od tržišne.

U 2025. prosječna cijena za tipično kućanstvo s godišnjom potrošnjom 2.500 – 5.000 kWh iznosila je 18,27 KM na 100 kWh, cca 9,5 eura. Prosjek EU u drugoj polovici 2024. bio je 28,72 eura. Ne nasjedajte na priču da će veća ponuda struje od privatnih proizvođača potaknuti njihovo nadmetanje u snižavanju cijena. Nema tog tržišnog nadmetanja koje bi nekoga natjeralo da nam prodaje struju za 9 eura ako je svukud okolo cijena 28 eura. Mi smo već dovoljno unakazili svoj životni prostor s privatnim vjetroelektranama. Ukoliko želimo sačuvati cijene struje koliko toliko prihvatljivim i ukoliko na prostoru naše Županije postoji ijedna lokacija gdje bi vjetropark bio prihvatljiv, onda ta koncesija treba pripasti Elektroprivredi HZHB.

Sve drugo je punjenje džepova kumovima i rodijacima upakirano u celofan „zelene tranzicije“. U sljedećem članku obrazlagat ću tezu „Moramo se razvijati i ići u korak s Europskom unijom“. Svakako će biti zanimljivo pročitati kako EU i Velika Britanija naročito „šišaju svoje ovce“.